Pupovac je 30 godina zaobilazio žrtve Škabrnje, ali je zato uvijek odlazio u okolna mjesta odakle su krvnici Škabrnje. U ime svojih 86 žrtava Škabrnjani ne bi smjeli dopustiti dolazak onima kojima Oluja nije veličanstvena oslobodilačka operacija kojom je dokinuta srpska okupacija, onima koji podržavaju nemoralnu Plenković-Pupovčevu jednadžbu prema kojoj su jednake hrvatske žrtve koje su gazili tenkovi, odsijecane im uši, glave i vađene oči i utrobe, i slučajne srpske žrtve nastale u čišćenju terena od srpske gerile i terorista nakon Oluje, piše Ivica Marijačić za Hrvatski tjednik.
Sve dok Oluja ne bude imala isto značenje i za hrvatski narod i za srpsku nacionalnu manjinu u RH, ne će biti apsolutno nikakva izgleda da se prevladaju tenzični odnosi između njih. Oluja je vojno-oslobodilačka operacija hrvatske države kojom je oslobođen okupirani hrvatski teritorij nakon četverogodišnje srpske okupacije i vraćen u ustavnopravni poredak te trenutak prestanka zločina ubijanja, rušenja i pljačke. Oko te definicije ne bi smjelo biti nikakvih dvojba ni za koga tko ima savjest, ne bi smjelo postojati nikakvo „ali“ – ništa što bi ju relativiziralo. Jer ona je upravo to značila za sve hrvatske državljane. Za one, pak, koji su aktivno ili pasivno bili u funkciji agresije i okupacije, Oluja nije to. Ona je za njih bila i ostala smak svijeta i sunovrat njihovih političkih ideala. Ali takvi su 1995. ili otišli za Srbiju, jer nisu pristajali ni na kakvu hrvatsku državu ili su, shvativši zabludu, napravili političko preobraćenje. Ili, ako nisu, šute jer protiv političke realnosti ne mogu, piše Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku.
Ni u kom slučaju u političkoj areni, dakle, na službenoj političkoj pozornici, na toj livadi na kojoj cvijeta tisuću raznih cvjetova, ne bi smjelo biti prostora za one kojima je Oluja zločin, „nešto drugo od onoga što Hrvati smatraju da jest“, kojima je Oluja možda jest legalna, ali… Onaj kojemu je Oluja „jest, ali…“ nema što tražiti u hrvatskoj politici jer je to znak nepoštivanja i negacije hrvatske države. Na žalost, upravo se to događa. Čelnici Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac i Boris Milošević u posljednjim istupima uporno ponavljaju da Oluja ne može imati isto značenje za Hrvate i Srbe. Ono što više od njihova mišljenja sablažnjava jest činjenica da predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade Andrej Plenković, ne samo na sramotnome govoru u Kninu za 25. obljetnicu Oluje, nego i inače priznaje pravo Srbima na drukčiji stav o Oluji, Plenković doslovce razumije, kako kaže, Srbe koji drukčije misle o Oluji! On, dakle, legitimira negativni stav prema Oluji i nihilistički stav prema Hrvatskoj kod dijela Srba, onog dijela koje je on uzeo sebi za koalicijske partnere. Nije, stoga, čudno da Pupovčevi Srbi u Plenkoviću vide Boga svoga, odnosno „suho zlato“ kako se davno izrazio Pupovac. Dakako, ni s Plenkovićeve strane ne manjka izljeva ljubavi prema Pupovčevim Srbima, upravo proporcionalno hladnoći i jedva skrivenoj mržnji koju gaji prema hrvatskim „desničarima“.
Ali, eto, narod na izborima omogućio je Plenkoviću takvo ponašanje, osim ako, što ne bi iznenadilo, nije ukrao i izbore kao što je ukrao referendumske potpise. Jer koga god na ulici pitate je li Plenković bio i njegov izbor, reakcije su uglavnom psovke i bjesnilo.
Plenković je s Pupovčevim Srbima sklopio prvo koalicijski savez, a sada i primirje. To je svečano predstavio kao svoju veliku političku pobjedu, a prvo je u tu laž uvjerio, naravno, svoje podanike u stranci koji sada poput papiga ponavljaju svi uvlas istu rečenicu – da je ovaj Plenkovićev potez civilizacijski doseg te stranke. Povijest, doduše, baš i ne zna za slučaj kada pobjednik i gubitnik sklapaju primirje i da pri tom gubitnik diktira uvjete primirja. Ovdje, dakle, Pupovac i Milošević svakoga dana diktiraju uvjete: kakva sve Hrvatska mora biti da bi oni opstali u tandemu s HDZ-om, što sve Plenković mora iskorijeniti, što mora napraviti, pak, srpskim selima u Hrvatskoj, koga i koliko zaposliti, koliko novca za koje projekte, koje blagdane slaviti… Plenkovićev pristanak na to nije, naravno, nikakav civilizacijski doseg nego mirnodopska kapitulacija pobjednika pred poraženim. Tuđman je 90-ih bio u gotovo izgubljenoj poziciji – bez države, bez vojske i policije, bez povjerljivih suradnika, bez novca i prijatelja u svijetu, sklapao je primirje s do zuba naoružanim srpskim agresorima, predstavnicima Unprofora, Europske zajednice, Crvenoga križa. Očajnički je kupovao vrijeme i naposljetku ih sve nadmudrio i pobijedio, a da pri tom nikada nije pokleknuo, ponizio se ili obećao da će ikada dobiti i milimetar hrvatskoga teritorija. Tuđmanova ratna primirja bila su dostojanstvenija, časnija i ponosnija od ovoga mirnodopskoga Plenkovićeva.
Ali ono što je ključno zapravo je sljedeće: stoljećima na hrvatskome tkivu poput tumora goji se i sprječava normalan život taj dio agresivne srpske manjine čiji je odnos prema Hrvatskoj refleksija beogradske velikosrpske politike. Taj dio nikada nije pristao ni na kakvu hrvatsku državu. Sve njihove priče o genocidu, zločinima, noževima i klanju samo su lažni izgovori za netrpeljivost prema hrvatskoj državi uopće. Da nije tako, ne bi ustajali ni protiv Banovine 1939., ni protiv NDH, ni protiv samostalne hrvatske države 90-ih. Uvijek im je bio moto da Hrvati mogu otići, ali bez „njihova“ teritorija. Tuđman je kao povjesničar i političar znao što je trn ne u peti, nego u srcu hrvatske države. Zato je 1995. nakon svih uzaludnih pokušaja i mirotvornih ponuda u ljeto poduzeo odlučujuću operaciju i izvadio taj trn. Riješio je pitanje onoga dijela srpske manjine koje se podigao u oružanu agresiju protiv vlastite domovine, a za interese Beograda. Tuđman je oslobodio Hrvatsku i predao ju Hrvatima i svim drugim lojalnim građanima i nacionalnim manjinama – da ju grade kako umiju i znaju. Tuđman je velikosrpsko mitomansko biće u Hrvatskoj, koje je stoljećima inhibiralo Hrvatsku, pretvorio u običnu lešinu. I sada nakon toga epohalnoga rezultata, ničim izazvan Tuđmanov nasljednik u HDZ-u Andrej Plenković oživljava taj velikosrpski leš, a upravo ga Pupovac metaforički simbolizira, i vraća kotač povijesti u doba prije 90-ih, na odnose zbog kojih se i dogodio rat. Više puta smo napisali da Plenković to čini mahom zbog toga što jednostavno nema srce za Hrvatsku. Ali što god da jest, on svojom politikom pokazuje da je potpuno politički glup čovjek, da ne razumije pozadinu ni Pupovčeve politike ni tendencije u međunarodnoj politici. Plenković je sada dao militantnim Pupovčevim Srbima značenje koje oni nemaju ni statistički, ni politički, ni vojno, a ponajmanje moralno. Time pokušava derogirati sve Tuđmanove povijesne zasluge, naravno na radost svih hrvatskih neprijatelja.
Naravno, ništa od Plenković-Pupovčeva primirja jer ono nije normalno upravo zbog činjenice da poraženi diktira uvjete. Kao znak dobre volje, Pupovac će u Škabrnju jer će Medved u Grubore, a Plenković u Varivode. Dakle osam tisuća planskih ubijenih hrvatskih civila oni sada simbolički izjednačavaju s manje od sto kolateralnih srpskih žrtava. Tako je zapravo uništena Oluja, od te proslave nije ostalo ništa i već zbog toga bi Plenković trebao „visjeti“. Škabrnjani koji su pretrpjeli jedan od najvećih zločina u Domovinskome ratu ne bi smjeli dopustiti Pupovcu dolazak na masovnu grobnicu baš zato što to nije rezultat njegova pokajanja, isprike ili sazrijevanja (Pupovac i dalje ne govori o zločinu u Škabrnji, nego o činu), nego zato što je to plod prljave, nemoralne i strašne Plenkoviće jednadžbe i trgovine u kojoj je za jedan natpolovični glas u Saboru prosuo pred Pupovca sve hrvatsko biserje. U ime svojih 86 žrtava Škabrnjani ne bi smjeli dopustiti dolazak nikome tko pristane na sramotnu i nemoralnu ekvivalenciju – da su jednake njihove žrtve koje su gažene tenkovima, odsijecane im uši, glave i vađene oči i utrobe, i slučajne srpske žrtve nastale u čišćenju terena od srpske gerile i terorista nakon Oluje, ne bi smjeli dopustiti dolazak nikomu za koga Oluja nije bila oslobodilačka operacija kojom je dokinuta srpska okupacija. Uostalom, da je imao savjesti, Pupovac je imao 30 godina i mogao je navratiti i pokloniti se žrtvama, ali je radije svaki put odlazio u okolna sela odakle su bili krvnici Škabrnje.
Europa se sjeća žrtava, a Hrvatska ubojica
Dorh, sudstvo, vodeći političari, poglavito Mesić, mediji i nevladini sektor, djeluju već 20 godina na strani zla, zločina i zločinaca
Svake godine na 23. kolovoza u Hrvatskoj Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, poglavito komunizma, prođe u znaku nemoćnoga lamentiranja zbog masovnih hrvatskih žrtava u oba posljednja rata, u Drugome i u Domovinskom ratu, koje nikako da dočekaju minimum pravde. I dok je tek za poneke vrlo rijetke zločine u Domovinskome ratu ruka pravde dotakla samo neke nižerangirane agresorske vojnike (u manje od pet posto slučajeva), nikako i zapovjednike, za masovne zločine nad Hrvatima u Dugome svjetskom ratu i nakon njega nikada nitko nije odgovarao. Čini se da su ljudi u Hrvatskoj naučili živjeti s tom nenormalnom činjenicom kao da je normalna, te nitko ni jednu vlast ne poziva da u tom pogledu položi račun. Unatoč svim europskim i hrvatskim deklaracijama, Hrvatska nije napravila ni jedan jedini korak u rasvjetljavanju toga najgoreg povijesnoga razdoblja, polustoljetnoga jugoslavenskog okupacijskoga režima. Danas nema živućih komunističkih zločinaca, ali u posljednjih 20 godina bili smo svjedoci otvorene opstrukcije u djelovanju pravne države prema njima. Dorh, sudstvo, vodeći političari, poglavito Mesić, mediji i nevladini sektor, djelovali su i djeluju na strani zla, zločina i na strani koljača hrvatskoga naroda.
Zaslužni su za tu civilizacijsku 20-godišnju regresiju Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Ivica Račan, Ivo Sanader, Zoran Milanović, Andrej Plenković, Jadranka Kosor i drugi… Oni su pretvorili Hrvatsku u civilizacijsko smeće, po mjeri vlastite ideologije i ideologije svojih predaka, pripadnika zločinačkog sustava. Da je Europskoj uniji stalo do vlastitih rezolucija, onda bi ultimativno zahtijevala od Hrvatske otklon od zločinačkoga komunizma. Ovako, u Hrvatskoj, možemo reći u srcu Europske unije, nasuprot svim civilizacijskim uzusima, vodeći političari slave komunističke zločine, zločince i njihovu simboliku, skrivajući se pod lažnim tzv. antifašističkim paravanom, a istodobno ignoriraju i po drugi put ubijaju hrvatske žrtve.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
