Damir Pešorda: I za ovogodišnju obljetnicu Oluje Ante Tomić iskalio je svoju zlovolju zbog te veličanstvene akcije kojom je oslobođena Hrvatska

Split 12. 01. 2018. Pogreb Predraga Lucića na splitskom groblju Lovrinac. Na slici Ante Tomić , Rade Šerbeđija i Milorad Pupovac. Foto : HINA / Mario Strmotić

U predvečerje pred najveći hrvatski blagdan dvoumim: pisati o kraljevcima ili o lešinarima. Kraljevci tuguju zbog obljetnice Oluje, a lešinari oblijeću u sve užim krugovima gdje god osjete krv i nesreću. Dvije važne teme iz hrvatske društvene i političke stvarnosti, dostajale bi barem za dvije kolumne… Opet, ne mogu se odlučiti, pa ću pisati o obje. Uostalom, postoji bjelodana, nimalo nategnuta poveznica među njima. Dakle, kraljevci i lešinari.

Prije desetak godina pisao sam nešto o članka A. Tomića o, čini mi se, lažnim invalidima među braniteljima. Jedna me je čitateljica tada nazvala i rekla da je ona iz Tomićeva kraja te da su Tomićeve još od stare Jugoslavije zvali ”kraljevcima”. Znate, to su bili oni koji su bili za srpskog kralja. Rekoh da mi je taj naziv za iznimno rijetke pristaše jugoslavenske ideje u Imotskoj krajini poznat, ali da potomci ne snose odgovornost za ponašanje svojih predaka. No s druge strane istina je i da kruška obično pada pod krušku, a jabuka pod jabuku. Kraljevci iliti jugofili su u Hrvatskoj tijekom dvadesetog stoljeća postali utjecajna, dobro umrežena i dobro pozicionirana skupina te ih pri bilo kakvoj analizi društvenopolitičkih i kulturnih prilika treba uzeti u obzir.

Kraljevačka tradicija

I za ovogodišnju obljetnicu Oluje Ante Tomić nije mogao odoljeti da, u skladu s novijom kraljevačkom tradicijom, iskali svoju zlovolju i žaljenje zbog te veličanstvene akcije kojom je oslobođena Hrvatska. Svoj članak u Jutarnjem listu Tomić naslovljava: ”Što uvijek zaboravljamo kad govorimo o veličanstvenoj Oluji? I da su naši podbacili, Tuđman se mogao pouzdati da će Martić u Kninu zasrati”. Naslov je to koji zaslužuje kratku analizu. Prvo, Tomić lukavo ubacuje sebe u hrvatsko ”mi” iako je, bez obzira na etnicitet, njegovo ”mi” u prvom redu projugoslavensko, kraljevačko ”mi”. Koji jest dio široko shvaćenog hrvatskog ”mi”, ali je također i neprijateljski nastrojeno prema ideji hrvatske državnosti.

Drugo, nastojeći nekako zamagliti veličinu hrvatske pobjede, on glavnu krivnju za srpski poraz svaljuje na ne baš bistrog milicionera Milu Martića, zbog kojeg je, misli Tomić, propao plan Z4 za kojim Tomić gorko žali. Čime politički zauzima poziciju Milorada Pupovca, a to i jest pozicija hrvatskih kraljevaca. Zbog te činjenice je i veći dio novinara i kolumnista te orijentacije nakon propasti Ferala našao utočište u Pupovčevim Novostima.

> Marcel Holjevac: Paljenje krnje u liku Pupovca je genocid, a ono 1991. u Vukovaru je bila satira?

> Ante Tomić mora platiti Zlatku Hasanbegoviću odštetu: ‘Povrijeđen ljudski, intelektualni i vjerski integritet’

Nesuđeni podoficir JNA

U članku Tomić pokušava biti duhovit, no ne uspijeva zbog viška emocionalne angažiranosti, to jest zbog identifikacije s poraženim srpskim pobunjenicima. Štoviše, on na takvu identifikaciju poziva sve nas, pa onda tako osokoljen klikće kako njegovi favoriti ipak nisu potučeni od Hrvata nego s im glave došli idioti koji su ih vodili, a kako i nas Hrvate vode idioti – najbolje bi bilo da se opet pomiješamo i budemo Jugoslaveni: ”Zaista, da su naši ljudi pošteni, Mile Martić bio bi odlikovan najmanje Redom kneza Domagoja s ogrlicom. Hrvati su pobijedili većim dijelom zahvaljujući činjenici da su Srbi bili temeljito uništeni od idiota. Već i zbog toga bi se trebalo staviti na mjesto poraženih, promotriti Oluju s druge strane, očima neprijatelja, jer i to nam je jedna od bezbrojnih zajedničkih osobina. Uvijek nam neki idioti rade o glavi.” Tako zbori nesuđeni podoficir JNA, Ante Tomić.

Sad malo o lešinarima. Kad god se dogodi neki veći zločin iz strasti, ludila ili puke zloće, u niskom letu oko poprišta počnu kružiti humanitarci pozeri, a zapravo moralni lešinari koji se hrane tuđom nesrećom. Motivi su im razni, od moralnog poduzetništva do puke želje da budu u fokusu javnosti, a modus operandi manje-više sličan: nakače se na neki konkretni događaj te onda za taj slučaj optužuju društvo u cjelini, zatucanost, ksenofobiju, muški šovinizam, Tuđmana, ustaše, Antu Pavelića, Zlatka Hasanbegovića, Željku Markić, fašiste, Crkvu, biskupa Košića, Thompsona itd. Sljedeći je korak obično neka moralna ucjena adresirana na aktualnu vladu, Sabor ili neko drugo središte društvene i političke moći.

U Jugoslaviji je bila veća stopa krvnih delikata

Paradigmatski je primjer takvog djelovanja Jelena Veljača i njezina inicijativa #spasime. Kad je ovih dana taksist Igor Nađ na zagrebačkoj Kajzerici iz ljubomore, čega li pobio cijelu obitelj, javila se, naravno, i notorna Jelena. Za ubojicu kaže: ”On je produkt društva koje je postalo plodno tlo samo za nasilje i bezvlađe bilo koje vrste, i, iako postoje neki rudimenti civilizacije, pa poneke kuće tako još uvijek nisu prodale svoje zbirke Pet stoljeća hrvatske književnosti, neka se djeca još ustaju starijima i nemoćnima u tramvajima, Hrvatska sve više podsjeća na Havanu, ali ne po arhitekturi, nažalost. Mi smo lešina nekadašnjeg psihološkog zdravlja, a odumiranje je počelo onda kad je slomljen kostur svake civilizirane zemlje – srednja klasa.” A to je, naravno, bilo kada je propala Jugoslavija. U kojoj je, kako misli Jelena, vladalo ”psihološko zdravlje”. Uzalud bi Jeleni bilo objašnjavati da je stopa krvnih delikata u jugoslavenskoj SR Hrvatskoj bila veća nego danas u državi Hrvatskoj jer je, kako bi rekao Ante Starčević, od pasmine koje se nikakav nauk ne prima.

I na kraju shvaćam da je moja dvojba s početka teksta bila nepotrebna. Kraljevci i lešinari nisu dvije teme, nego jedna. Opisujući prve, opisujemo i druge, i obrnuto.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/hkv

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik