U nedjelju 31. siječnja 2016. godine obilježava se „Dan kada je Tovarnik plakao“. Riječ je o spomenu na 31. siječnja 1998. godine kada su na mjesnom groblju pokopani posmrtni ostaci 48 mještana ekshumirani iz masovne grobnice.
Tovarnik je prije 25 godine dao veliku žrtvu u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Imena njih 72 na spomen obilježju trajno podsjećaju na žrtvu koju su podnijeli.
Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu.
Nakon okupacije Tovarnika svi Hrvati su morali nositi bijele trake oko ruke i imati bijele plahte na kući. Policijski sat je vrijedio samo za Hrvate.
Sramotno je da optužnica za ratni zločin u Tovarniku nije „namjerno“ obuhvatila najodgovornije. Tu prije svega mislimo na zapovjednike tzv. JNA i milicije tzv. SAO Krajine, prije svih tadašnjeg pukovnika Dušana Lončara, komandanta 2. Proleterske gardijske mehanizirane brigade JNA, Borislava Bogunovića, ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegovog zamjenika Savu Ivanovića, komandira tzv. milicije SAO, Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, njegovu suprugu dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.
