Dan sjećanja na žrtve rata obilježava se 18. studenoga, a 5. kolovoza slavi se Dan pobjede – je li to jasno premijeru Plenkoviću?

Knin, 5.8.2020 - Proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 25. obljetnice oslobodilaèke operacije Oluja. Središnja sveèanost održava se u Kninu u nazoènosti državnog vrha. Na slici premijer Andrej Plenkoviæ. foto HINA/ Mario STRMOTIÆ/ lsd

Zanimljivo je da je tu misao da se danas slavi Dan pobjede, a ne dan komemoracije žrtava rata nekoliko puta u svom govoru naglasio predsjednik Milanović, koji je uslijedio nakon govora premijera Plenkovića.

Premijer Andrej Plenković poručio je u danas 5. kolovoza u Kninu da pijetet treba iskazati prema svakoj nevinoj žrtvi rata, bila ona hrvatska, srpska ili druge nacionalnosti. A isto se očekuje i od hrvatskog društva, osobito predstavnika Srba, koji također trebaju jasno osuditi sve zločine nad Hrvatima, izvješćuju hrvatske tiskovine i mediji o poruci premijera za Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti.

Mučno i pomalo žalosno je kada osoba koja je na čelu jednog naroda i jedne države, koja treba voditi taj narod u bolju budućnost, ne razumije ili ne želi razumjeti osnovne stvari koje se tiču esencije života tog naroda. A njega čine blagdani sjećanja, koji su u Hrvata vezani na Domovinski rat. Ti blagadni su simbol, a svaki simbol u sebi sadrži stvarnost ili realnost, koja, premda je prošlost, bitno odražava i duh današnjice. Jer čovjek i narod nije samo biće trenutka, premda se tako čini, već cjelokupnog života koji je živio i proživio, koji se utkao njegov duh, pamćenje i biće. Zato blagdani i svetkovine u životu čovjeka i naroda imaju viši smisao od puke simbolike te su vrlo važni. Zna to dobro Andrej Plenković i mediji koji mu pjevaju hvalospjeve.

Blagdan koji se slavi 5. kolovoza zove se Dan pobjede i Dan Domovinske zahvalnosti.

Kada bi premijer Plenković samo polako pažljivo pročitao riječ po riječ ime ovog najvećeg državnog blagdana, sam bi se uvjerio u promašenost svojih riječi s početka teksta. Ovih dana i ovim državnim blagdanom slave se dvije stvari: dan pobjede u pravednom, teškom i krvavom ratu i zahvalnost onima koji su nam to darovali.

Naglasak je na – slaviti.

Impresivnom vojnom pobjedom hrvatski narod i svi građani mogli su konačno odahnuti i znati da je došao kraj rata. Kraj ubijanjima, logorima, granatiranjima gradova, progonima, silovanjima, mrtvoj djeci, starcima bačenim u jame, iščekivanja majki koje su htjele čuti vijesti o sinovima na bojištu. Kraj svemu onome što su hrvatski narod i građani Hrvatske teško podnosili pune četiri godine.

Dan pobjede je samo ono što mu ime govori i ništa drugo, koliko god se Andrej Plenković kao premijer trudio objasniti drugo.

Hrvatska je pobijedila u ratu koji je nametnula Srbija zajedno s brojnim naoružanim Srbima iz Hrvatske koji su podigli oružje na svoje susjede, poznate i nepoznate. I to samo zato što su Hrvati. Krvavi i teški nametnuti rat te strašne 1991. godine izgledao je kao prava Golgota. Posvuda krv, smrt i jauci, a srpska vojska (dobrovoljci-četnici iz svih zemalja gdje su živjeli Srbi, JNA i naoružani Srbi iz Hrvatske) gazili su sve pred sobom.

Bez milosti, bez pijeteta, bez trunke kajanja i bez komemoriranja. Samo su ubijali u želji da ostvare svoju fiksaciju – etnički čistu Veliku Srbiju bez nesrba. Ovo zlo trajalo je pune četiri godine i donijelo mnogo patnje te koštalo života 402 djece u Hrvatskoj.

Stoga se ovaj dan zove Dan pobjede, ali i Dan domovinske zahvalnosti.

To je dan zahvalnosti prvo braniteljima i bojovnicima koji su ovaj rat dobili od junačke goloruke obrane u početku rata, oslobodilačkih akcija već 1991. u Zapadnoj Slavoniji, 1992. u Dubrovniku i Miljevcima, 1993. u Maslenici i Lici, pa 1994. na Kupresu, Livanjskom polju i Dinari, pa sve do veličanstvenog niza velikih vojnih pobjeda slavne 1995. čija je kruna bila Oluja.

Domovina zahvaljuje svojim junacima.

To znači da na ovom danu zahvaljuju stari, mladi, žene, djeca, muškarci, obitelji, gradovi, sela i svi hrvatski građani. To je dan slavljenja, zahvalnosti, radosti, slobode i nade. I taj dan bi trebao biti baš takav, a duh tog dana bi najviše morao odražavati prvi čovjek države Andrej Plenković.

Slaviti i zahvaljivati bi trebao prvi premijer kao primjer.

A Plenković ovaj dan pretvara u dan komemoracije ‘za nevine žrtve rata’. Uz dužno poštovanje i pijetet svakoj nevinoj žrtvi, ali Plenković to čini na dan kada nije niti mjesto niti vrijeme niti blagdan za to.

Pogotovo jer je nevinih žrtava rata daleko najviše bilo 1991. godine kada je srpska vojska ubijala, zatvarala u logore i progonila ljude po rasističko-fašističkom principu samo zato što nisu Srbi. I ne samo to: sve to je bilo planski, s namjerom i organizirano u središtu velikosrpstva, glavnom gradu Srbije, Beogradu. Tamo gdje i danas prevladava duh svađe, razdora, provokacija, ruganja i ratnih prijetnji od vrha države i predsjednika Vučića, preko ministara Vulina i Dačića, Srpske pravoslavne crkve pa sve do ljudi koji su obnašali najveće političke i kulturne službe u Srbiji.

Umjesto da organizira i potakne pučka slavlja i zahvaljivanja na ovaj veliki povijesni dan po svim županijama, gradovima, selima, obiteljima i prigodnim mjestima, premiejr Plenković ‘komemorira nevine žrtve rata’ okružen stotinama policajaca i vojnika, bez svog naroda. Navodno radi pandemije koronavirusa, premda je tako bilo i prošle godine.

Istina je da Hrvatska komemorira i tuguje za nevinim žrtvama rata, pa i onima koji su stradali od hrvatskih snaga.

No, svih njih se prisjećamo na drugi dan, onaj koji je Hrvatski sabor odredio za ta sjećanja.

To je dan 18. studenoga 1991. godine, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.

I ovdje ime blagdana sve jasno govori, samo bi to Andrej Plenković trebao pažljivo pročitati riječ po riječ.

Tog dana komemoriraju se ne samo vukovarske i škabrnjske žrtve, nego sve nevine žrtve strašnog i nametnutog rata. Žrtve Gospića, Kijeva, Kruševa, Ličkog Osika, Karlovca, Siska, Petrinje, Gline, Pakraca, Tordinaca, Bogdanovaca, Osijeka, Nuštra, Novske, Vinkovaca, Dubrovnika, Slavnonskog Broda i svih drugih napaćenih mjesta po cijeloj Hrvatskoj.

Tog dana sjećamo se poginulih, nestalih, mučenih, silovanih i ubijenih nevinih žrtava u čitavom Domovinskom ratu.

Dan sjećanja na žrtve Vukovara je dan sjećanja na sve nevine žrtve rata, a osim civila tu spadaju i tisuće poginulih branitelja od Vukovara do Oluje koji su dali svoj život za pravednu stvar i slobodu kao junaci na oltaru domovine. Tu ne spadaju jedino oni koji nisu nevine žrtve rata. Oni koji su huškali na rat, dijelili oružje, pucali po našim gradovima ili poginuli napadajući, paleći i ubijajući u Hrvatskoj. I takvih je žrtava rata bilo na tisuće, ali to nisu nevine žrtve rata. Hrvatska tog dana ne komemorira smrt nekog poginulog arkanovca ili četnika koji je ubijao po Vukovaru i Škabrnji, nego sve nevine žrtve rata. Zato Plenkovićeve riječi spadaju na taj dan, a ne na dan kada se slavi najveća vojna pobjeda u povijesti.

Premijer Hrvatske mora znati što se slavi ili komemorira kojeg dana, a on to ne zna. Izgleda da je Plenković “pobrkao lončiće”. Čini li to svjesno ili nesvjesno, odgovor mora dati sam Plenković jer ga on jedini zna. Zašto mu je 5. kolovoza kao Dan pobjede problem može se samo nagađati. Je li tome razlog politička trgovina sa SDSS-om, politički ustupci, osobna uvjerenja, neznanje i nepoznavanje moderne povijesti Domovinskog rata, nesposobnost ili nešto treće?

Ako Plenković ne zna, zna hrvatski narod. Dana 5. kolovoza slavi Dan pobjede i to će tako zauvijek tako ostati.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr