Danas je Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje. To je kršćanski blagdan koji se slavi svake godine u nedjelju prije Uskrsa i ona je uvod u Veliki tjedan. Na Cvjetnicu vjernici na misu donose maslinove grane na blagoslov. Blagdanom Cvjetnice prisjećamo se Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, događaja koji je opisan u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila.
>Cvjetnica prvi dan uvoda u tjedan Muke Gospodnje
Ulazak Isusa u Jeruzalem obilježen je tako što ga je tamošnji narod dočekao mašući palminim i maslinovim grančicama, ali i rasprostirući svoje haljine putem kojim je Isus išao na magarcu.
U spomen na taj događaj običaj je da se na Cvjetnu nedjelju prije jedne mise održi procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama.
Taj je običaj nastao još u Jeruzalemu u 4. stoljeću, a kasnije se proširio u cijeloj Crkvi. Osim procesije, na Cvjetnicu se čita ili pjeva cijeli izvještaj o Isusovoj muci iz Evanđelja.
Cvjetnica je svoje ime dobila još u rimskoj liturgiji u 4. i 5. stoljeću i tada se nazivala Dominica de passione Domini, odnosno Nedjelja Muke Gospodnje, jer je uvodila u tajnu Velikog petka, da bi stoljeće kasnije postala Dominica in palmis, odnosno Nedjelja cvjetnica.
Cvjetnica – hrvatski običaji koji žive
Upravo se naziv Cvjetnica posvuda živo očuvao u hrvatskom narodu i daje najjači otpor gubitku i zaboravu ovih starih narodnih i kršćanskih naziva podsjećajući živo o prebogatom nasljeđu i vjeri generacija naših predaka.
>(VIDEO) Izradite grančice za Cvjetnicu
Na Cvjetnu nedjelju se na misu nosi stručak grančica na blagoslov. Obično su to grančice masline, a uz njih nosile su se i grančice drijena, lijeske, bršljana i sl. U Gorskom kotaru blagoslovljeni stručak stavljao se za rog pod krovom uz riječi “Bože blagoslovi taj dom” s vjerovanjem da će kuću zaštititi od nesreće. Kod velikog nevremena u vatru se bacao komadić blagoslovljenih grančica, kako bi se zaštitila kuća od groma.
U Krasnu iznad Senja poslije mise grančica se nosi kući, gdje se čuva tijekom godine zataknuta za pojedine predmete, primjerice okvir svete slike, prozor ili ogledalo, a zatiče se i u staju kao zaštita stoke.
Osim zaštite kuće i ukućana te stoke, vjeruje se da grančica može štititi i od nevremena i tuče.
Cvjetnica se u južnoj Hrvatskoj zove i Palmana nedjelja te Neđeja od pome u Župi Dubrovačkoj. Rano u jutro vjernici su se pripremali, da s pomom (isprepletena palmina grančica) i maslinovim grančicama ide u crkvu da bi ih blagoslovili.
Pomu su nosila samo djeca.
One obitelji koje nisu imale djece ili su im djeca već odrasla davali su pome djeci iz susjedstva. Djeci bi bilo drago imati što više poma, jer se na Uskrs djeci darivala pisanica, a onome tko je nosio pomu dali bi dvije.
Pome su i u 19. stoljeću bile rijetkost, a i danas su cijenjene zato što se izrađuju samo u južnom dijelu Hrvatske, a malo žena zna kako se pletu.
Nakon blagoslova, pome se odnose u pčelinjak, u polje, u staju, a u kući se stavljaju ispred raspela ili svete slike.
Stara, prošlogodišnja, poma po običaju se ne smije baciti u smeće, već se ili zakapa u zemlju ili se, češće, spaljuje, a pepeo se koristi za pepeljenje na Pepelnicu.
Umivanje na Cvjetnicu
Stari obrasci molitve blagoslova grančica isticali su zaštitu od zla i bolesti. Među starijim formulama blagoslova, a najstarije su iz približno 700. godine, vidna je zaštitnička uloga koja se očitovala kroz čuvanje i jedenje blagoslovljenih grančica.
Na početku 20. stoljeća i Zagrebački misal ima molitvu u kojoj se kaže da blagoslovljene grančice “gdje god budu unesene blagoslov prime prebivaoci onoga mjesta: i otjeravši sve protivštine Tvoja desnica da zaštiti one, koje je otkupio Isukrst, Sin Tvoj Gospod naš.”
U novim formulama molitava blagoslova nad grančicama naglašava kristocentričnost običaja gdje se ističe vjernička uloga nasljedovanja Isusa i dok “danas držimo grančice u čast Kristu pobjedniku, daj da po Njemu budemo plodni dobrim djelima.”
U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Cvjetnicu (negdje i na Veliku subotu) laticama cvijeća i biljem. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor.
