Opće je poznata činjenica da je svaki istup predstavnika Radničke Fronte (RF) zajamčena dobra zabava za ljude koji se nisu pozdravili sa zdravim razumom. Posebno to vrijedi kad govorimo o ekonomskim temama.
Istaknuti članovi (ne)Radničke fronte strasni su protivnici kapitalizma i zagovornici socijalističkih ideja koje su se odavno u svim dijelovima svijeta (čak i u komunističkoj Kini) pokazale neuspješnima i nedjelotvornima. Činjenica da komunizam baš svagdje propao i pokazao se ekonomski nedjelotvornim mnogo ne zanima radničkofrontaške donkihotove. Oni i dalje istupaju kao rudarski udarnici antikapitalizma.
Zabavno je tako bilo i danas u Nedjeljom u 2 gdje je gostovala Katarina Peović, kandidatica RF-a na predsjedničkim izborima. Peović se, kako i priliči radničkofrontašici (ako je netko pronašao barem jednog radnika u Radničkoj fronti neka javi) uhvatila apologetike komunističke Jugoslavije pa je izjavila da je socijalizam bio bolji nego današnji sustav jer smo imali veću kupovnu moć, a nismo imali toliko iseljavanja kao danas.
Riječ je, naravno, o nebulozama. Ekonomija druge Jugoslavije ab ovo je bila osuđena na propast, iz jednostavnog razloga što se radilo socijalističkom modelu koji nigdje i nikada nije funkcionirao. „Legendarni“ koncept tzv. radničkog samoupravljanja, iako su mnogi o tome nakaradnom modelu pisali i doktorate, predstavljao je pokušaj šminkanja socijalističkog mrtvaca, a kako je skončao vidjeli smo nakon propasti Jugoslavije i na primjeru Uljanika.
Permanentna kriza
Odlika ekonomije komunističke Jugoslavije bilo je permanentno stanje krize. Jedino razdoblje u kojemu možemo govoriti o pozitivnim ekonomskim pokazateljima bilo je između 1955. i 1961. („jugoslavensko ekonomsko čudo“). Tomu je pridonijela preorijentacija na proizvodnju roba široke potrošnje, izgradnja kakvog takvog komunalnog sustava, ali prije svega pomoć Sjedinjenih Američkih Država i zapadne Europe. Statistike pokazuju da je od 1952. do 1960. ta pomoć pokrivala i do polovice svih jugoslavenskih ulaganja. (Hrvoje Matković, „Povijest Jugoslavije (1918 – 1991 – 2003)“, 2003., str. 332.).
Akademik Vladimir Stipetić naglašava da je Jugoslavija dobivala znatnu pomoć od SAD-a. Vojna pomoć najčešće je dolazila kao kredit, ali i s cijenama koje su bile simbolične: lovački mlazni avioni, primjerice, „kupovali“ su se po cijeni od samo 10.000 američkih dolara. Pomoć se sastojala i u isporukama hrane Jugoslaviji na osnovi P. L. 480 kojim se hrana kupovala na 40-godišnji kredit uz kamatu od 2 % i otplatu u dinarima. A ta su se dinarska sredstva, counter-part fondovi koristila za određene projekte, npr. u Hrvatskoj za izgradnju jadranske magistrale od Rijeke do Splita. Na ta su se sredstava pomoći šezdesetih godina nadovezali brojni povoljni inozemni krediti, koji su povećavali domaće investicijske potencijale. U istom su smjeru djelovale i sve veće doznake tzv. privremenih radnika u inozemstvu. (Vladimir Stipetić, „Dva stoljeća ekonomskog razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820. – 2005.)“, 2012, str. 326.)
Krah jugoslavenske ekonomije bio je neminovan
Okolnosti i čimbenici koji su pridonijeli gospodarskom razvoju nisu, dakako, imali trajan učinak. Uslijedilo je krizno razdoblje koje je temeljito protreslo jugoslavensko društvo i državu. Kriza je kulminirala pred raspad Jugoslavije kad u trgovinama manjka osnovnih živežnih namirnica, a uvode se mjere štednje poput par-nepar vožnje. Nestašice su uzrokovale kupovinu u inozemstvu što je opet dovodilo do odljeva konvertibilnih valuta.
Nakon pada Berlinskog zida Jugoslavija je na geopolitičkom i geostrateškom planu postala daleko manje bitna za zapadne države nego što je do tada bila (lako je bilo provoditi politiku „radio ne radio, svira radio“ dok su zbog kontriranja SSSR-u stizali bespovratni krediti). To je, dakako, rezultiralo zatvaranjem zapadne financijske pipe (jeftini ili bespovratni krediti), tako da je krah jugoslavenske ekonomije bio neminovan. Uostalom, i Markovićevi planovi ekonomskog oporavka predviđali su postupno napuštanje socijalizma tako da i njih možemo uzeti kao rekvijem jugoslavenskoj socijalističkoj ekonomiji.
Socijalistička ekonomija u praksi jednostavno ne funkcionira. Tržišna reforma iz 1965. otkrila je da je 600.000 industrijskih radnika, gotovo pola industrijske radne snage, radilo u poduzećima koja su poslovala s gubitkom. (Sabrina Ramet, „Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918. – 2005 2012“, 2009, str. 332,) Unatoč tome, i dalje se nastavilo s ulupavanjem novca u nerentabilna poduzeća pa je krah krajem osamdesetih bio neminovan. Na žalost, praksu financiranja gubitaša Hrvatska je zadržala i nakon formalnog prihvaćanja kapitalističkog sustava.
Iseljavalo se i u Jugoslaviji
Što se tiče tvrdnji o tome da se u Jugoslaviji nije toliko iseljavalo, i one su, naravno, netočne. Na stranu što danas živimo u sasvim drugačijem vremenu i okolnostima u kojima se iseljava praktički cijeli istok Europe (protok ljudi, robe i kapitala unutar EU-a). Činjenica je da su se Hrvati masovno iseljavali i u vremenu Jugoslavije. 1971. Hrvati su činili 22,1 posto stanovništva Jugoslavije, a u ukupnom broju migranata – 763.000 – činili su 39 %. (Ivo Goldstein, „Hrvatska povijest“, 2003., str. 331.). Upravo su ti migranti donosili znatan novac tadašnjoj Jugoslaviji jer su investirali u kuće, automobile, kućanske aparate, a nakon promjene pozitivnih propisa mogli su inozemne zarade doznačavati u jugoslavenske banke. Bez tih doznaka jugoslavenska bi ekonomija krahirala i prije kraja osamdesetih.
Hrvatski ekonomski problemi danas ne izviru ni iz kakvog kapitalističkog načina poslovanja (iako naravno da i kapitalizam kao sustav ima svoje aberacije). Oni leže u crony kapitalizmu, tj. u klijentelističkom modelu koji je dobrim dijelom naslijeđen iz bivšeg sustava. Hrvatska ekonomija je amalgamirala ono najgore iz bivšeg sustava i iz novoga sustava čime smo dobili takav model u kojemu bez veza, vezica, kriminala i korupcije nije moguće funkcionirati na prividu tržišta kakav imamo danas u Hrvatskoj. SF scenarij u kojemu bi Radnička Fronta dobila mogućnost kreirati hrvatske ekonomske politike dovela bi Hrvatsku na razinu Kube u kojoj se ne mogu osigurati dovoljne zalihe wc papira.
Istaknuti komunist Milovan Đilas u svojoj je disidentskoj fazi izjavio da „marksistička ekonomska teorija, ma koliko istorijski i ideološki značajna, ne samo što je neupotrebljiva u stvarnom, živom ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive poteškoće“ (Milovan Đilas, „Vlast i pobuna“, 2009., str. 70.). Ono što je Đilas shvatio pred mnogo desetljeća neki ne mogu shvatiti niti danas. Sreća će biti za Hrvatsku ako takvi ne budu nikada u prilici kreirati ekonomsku politiku države. U protivnom će i zadnji lunatik pobjeći iz ove zemlje…
Davor Dijanović/HKV
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
