Dejan Marošičević do ljeta 1991. stigao se nekoliko puta obrijati, taman maturirati – i onda je u svojem Borovu naselju dohvatio pušku, zauzeo položaj i postao branitelj Vukovara, kasnije logoraš, a zatim djelatnik i dočasnik HV-a do 2007. kad je umirovljen. Danas živi u Vukovaru, ozari se osmijehom kad spomene obitelj i svoja dva sina, aktivno je uključen u rad braniteljskih udruga i dio je tima istražitelja UZN Ministarstva hrvatskih branitelja koji na području Slavonije, Baranje i Srijema tragaju za nestalim u Domovinskom ratu.
> Svjedočanstvo branitelja Andrijanića: Nakon 1. listopada i pada Marinaca bilo je jasno da će Vukovar pasti
No, premda je kao dječak spremno uskočio u epicentar tad najgorih ratnih kovitlanja, Dejan kaže kako o vojsci prije toga nije razmišljao. ”Vukovar su branili radnici, poljoprivrednici, ljudi koji su se tu zatekli, čije su kuće, obitelji i životi tu bili, ali do rata su živjeli nekim sasvim drugim životima i nisu imali nikakvu vojnu naobrazbu. Vjerojatno nitko od nas tada se nije zamišljao kao budući vojnik. Usprkos tom neznanju u vojnom smislu, mi smo uspjeli pružiti žestok otpor velikom i moćnom neprijatelju. Ja sam, recimo, učio rastavljati pušku pod svijećom, jedan prijatelj mi je strpljivo pokazivao. Svaki dan smo učili na svojim greškama u borbama, ali smo to jako skupo plaćali – ranjavanjem i životima.”
Branitelji Vukovara su tijekom borbi za grad, u nedostatku ljudstva, naoružanja, hrane, vode, struje, informacija neprestano improvizirali, domišljali se i snalazili. Jedna od takvih improvizacija bila je fleksibilna obrana kojom su, dok se moglo, uspijevali odbijati napade. ”Nije nas bilo dovoljno da se rastegnemo po čitavoj crti obrane, da na svakom mjestu imamo dovoljno ljudi. Oni su pucali i granatirali cijeli grad, no kad su napadali, obično su imali određeni smjer napada.
> Istraživanje agencije pokazalo: Raste popularnost Penavi nakon odluke o HOS-u na čelu Kolone
Mi smo pokušavali otkriti koji je njihov glavni smjer napada, pa smo onda na ostalim punktovima ostavljali minimalan broj ljudi da čuvaju položaj, a svi ostali trčali smo u ispomoć tamo gdje je glavni udar napada. U relativno kratkom vremenu skupilo bi nas se tridesetak ili više, a najvažnije je bilo da oni koji prvi primaju udar izdrže sat-dva dok ne stigne pojačanje s drugih punktova uz čiju se pomoć sprečavalo neprijatelja u proboju crte obrane. Zbog toga je neprijatelj mislio da nas u Borovu naselju ima jako puno. No, ta je obrana imala i stravičnu cijenu: u tim silnim dolascima, odlascima, prebacivanjima pod granatama mi gubimo ljude, puno ih pogiba ili bivaju ranjeni. Već tijekom listopada više nismo imali smjene, svi smo bili non-stop na položajima, bilo nas je sve manje.
”Pogibija Blage Zadre bila je velik udarac za branitelje ”
“Pogibija Blage Zadre bila je velik udarac za branitelje. I dalje smo mi držali položaje, i dalje smo mi funkcionirali, međutim falio je taj glas preko motorole koji je uvijek znao smiriti, koji se i u najvećoj frci znao našaliti i na svoj i na tuđi račun. Po meni, Blagina pogibija bila je početak kraja,” prisjeća se Dejan, pa nastavlja:
”No, obrana se nastavlja i poslije 16. listopada. Uostalom, da je itko i htio izići, nije mogao. Mi smo zapravo tada imali sreću što je u toj priči bilo ludo hrabrih pojedinaca koji su u toj situaciji bili prisebni i koji su svojim ponašanjem, prije svega primjerom utjecali na sve nas, pogotovo mlađe. Bio je to Blago Zadro, ali bilo je još iznimno hrabrih i sposobnih ljudi.”
Kako je odmicalo vrijeme postajalo je sve teže. ”Rijetko se uspjelo nešto skuhati ili ispeći za jelo. Nije bilo ni vremena, ni vode, ni struje. Trčali smo s položaja na položaj bez prestanka, bez predaha, a usput smo u džepovima imali suhu, tvrdu tjesteninu pa smo je grickali kao čips i pili kišnicu. To smo jeli, na tome smo živjeli.”
> Grupa Croatica ima pjesmu posvećenu HOS-u: Poslušajte kako zvuči
Mnogi od onih koji su tada živjeli i preživjeli Vukovar na užase, bespomoćje i očaj odgovarali su zajedničkom ludom hrabrošću i crnim humorom.”Grad pun rupa, razrovan od granata, svaki dan nastaju nove rupe, a vi se noću morate negdje prebaciti, s jednog na drugi položaj. Ništa ne vidite, mrak je, odnekud puca, gdje je jučer bila staza ili cesta, sad je više nema. I nas trojica sagnuti pretrčavamo istodobno, ne stignemo jedan drugom reći ”pazi“, i sva trojica upadnemo, recimo, u neku novu rupu od topničke granate ili avionske bombe. Ili padnemo preko neke žice koju nismo vidjeli, zapnemo za ogradu. Ništa vi u tom mraku ne vidite.
I onda se razbiješ, pa se izvlačiš iz rupe, pa dižeš onoga do sebe, psuješ, šepaš i opet dalje zajedno trčimo – a ovi drugi nas gledaju i cerekaju se, umiru od smijeha. Bilo je tragično, bilo je strašno, ali taj crni humor održavao nas je na životu gotovo kao i puške od kojih se niti na trenutak niste razdvajali.”
“Boriš se za domovinu, za obitelj, za državu, za zastavu, za svoj grad i kuću”
Gotovo trideset godina života i promišljanja kasnije, u svojem Vukovaru, Dejan kaže:”Rat je. Za koga se boriš? Boriš se za domovinu, za obitelj, za državu, za zastavu, za svoj grad i kuću. Za sve se to boriš – ali u trenutku kad zafijuču meci oko glave, kad se sve ruši i gori, u tom se trenutku boriš za onog tko je kraj tebe, tko je najbliži, za prijatelja koji je lijevo ili desno od tebe. Za njega se bacaš, njega paziš, njega izvlačiš. Svi smo mi tada bili spremni na sve. Rat je specifična situacija, to nije normalno doba, nitko ga ne želi, ali iz tih situacija proizlaze takva prijateljstva među braniteljima koja traju desetljećima, to su čvršće veze nego možda bratske i obiteljske.”
Dejan je 19. studenog zarobljen kod Borovo Commerca. Odveden je u logor u Sremsku Mitrovicu i ondje je bio do 27. ožujka 1992. kad je razmijenjen u Nemetinu. O tom dijelu života ne priča puno, tek kaže: ”Ja sam bio mlad, nisam znao ništa o pravima i Ženevskim konvencijama, ali sam ipak mislio da ćemo, kad smo zarobljeni, biti ratni zarobljenici s nekakvim pravima – barem pravom na život….
Na žalost, nije bilo tako i mnogi su branitelji i civili tragično skončali od neprijateljske ruke nakon što su zarobljeni, mnoge od njih i danas još tražimo… Uvijek kad bi netko poginuo bude teško u srcu i ostaju rane u duši koje ne zarastaju – ali jedna je stvar kad netko pogine od metka, od bombe, u borbi, a nešto sasvim drugo kad bude ubijen onaj tko je odložio naoružanje, predao se, tko ne predstavlja opasnost ni za koga. Mi nismo bili ratni zarobljenici, mi smo bili trofeji koje je mogao uzeti kako je tko htio, kad je htio”, piše Hrvatski vojnik.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
