Pakt stabilnosti za Jugoistočnu Europu bila je institucija koja je na inicijativu Europske unije osnovana 1999. godine s ciljem jačanja mira, demokracije, ljudskih prava i gospodarstva u zemljama jugoistočne Europe od 1999. do 2008. godine. Danas je tu instituciju zamijenilo Regionalno kooperativno vijeće, no zanimljivo je promotriti nikada zamijećeno izvješće Pakta stabilnosti koje je naručeno 2006. godine.
Naime, Radna skupina za medije Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Europu naručila je analizu projekta “Deset godina pomoći medijima na Balkanu”, koje su financirali Švedska agencija za međunarodnu razvojnu suradnju (Sida, Švedska), Institut für Auslandsbeziehungen (IfA, Njemačka) i norveško Ministarstvo vanjskih poslova (Norveška).
>Sorosevo Otvoreno društvo u RH: Tko su bili direktori i zašto je utjecajno i danas?
> Preminula Ankica Tuđman, supruga prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana
U toj analizi se otvoreno piše kako su mediji angažirani i financirani za rušenje vlasti u zemljama bivše Jugoslavije, uključujući i Hrvatsku, koliko je novaca iz inozemstva i na što potrošeno te kako se danas, odnosno od 2005. oko 50-ak aktera medijskog rušenja HDZ-a nalazi u vrhu mainstream medija i državnih medija.
Pri tome se ističe važnost multimilijunskih donacija i otvoreno kao cilj naglašava onemogućavanje državi ikakve kontrole nad protokom informacija, što se može tumačiti kao napad na njezin suverenitet.
Loading...
Reload document 
Open in new tab Osmišljavanje zakonodavnog okvira za tzv. “neovisne medije”
“Zakonodavni/regulatorni okvir – postizanje “stabilnog, pravednog okruženja zakona, sudova i regulatora koje podržava medije” proces je koji zahtijeva vrijeme, predanost domaćih vlasti i tehničku ekspertizu iz inozemstva”, navodi se u analizi ovog projekta što upućuje na činjenicu da vanjski centri moći i nevladine organizacije nisu bile predane samo u stvaranju alternativnih medija već i u lobiranju glede donošenja zakona koji će stvoriti “plodno tlo” za razvoj tzv. “neovisnih medija”.
“Medijska podrška kao središnja strategija strane pomoći Zapadnom Balkanu pojavila se u kontekstu
desetljeća državne i stranačke kontrole, koja je onemogućila razvoj neovisnih i profesionalnih medija, te pojavu nacionalističkih režima koji su nemilosrdno koristili medije za poticanje etničkih podjela i nasilja u regiji, posebice u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj”, navodi se u izvješću.
Iz njega je razvidno kako se ovisnost i neprofesionalnost medija automatski povezuje s njihovim bivanjem u državnom vlasništvu, neovisno o njihovoj stvarnoj kvaliteti, a neovisnost i profesionalnost medija se povezuje s onim medijima koji su u stranom vlasništvu, također neovisno o njihovoj kvaliteti.
“Glavni ciljevi medijske potpore spadaju u dvije široke i međusobno povezane kategorije. Potpora usmjerena na postizanje političkih i društvenih ciljeva usmjerena je na jačanje neovisnih medija kako bi se prevladala državna dominacija i omogućilo građanima da razviju i podrže alternative autoritarnim režimima. Međunarodni donatori angažirali su medijske strategije za zaštitu slobode izražavanja i medijskih sloboda, za jačanje mirovnih sporazuma i prevladavanje etničkih podjela, za zaštitu i osnaživanje manjina, te za promicanje demokracije i europske integracije.
Rezultati izravne medijske potpore vidljivi su u političkim promjenama
Rezultati izravne medijske potpore vidljivi su u političkim promjenama koje su se mogle dogoditi kada je bila prekinuta kontrola informacija i mišljenja vladajućih stranaka. Kao rezultat medijske pomoći čuli su se alternativni politički glasovi i postigla politička konkurentnost. Izravna podrška neovisnim medijima bila je ključni čimbenik u pomoći građanima nekoliko balkanskih zemalja da se oslobode autoritarnih režima”, ističe se u izvješću.
Ovdje vidimo priznanje da su se neovisni mediji koristili za direktne političke ciljeve koji su bili u suprotnosti s državnim interesima prema tadašnjim navodno autoritarnim vladama. Pri tome su neovisni mediji korišteni kako bi se veličali međunarodni sporazumi odnosno sporazumi istih koji su i donirali te pomagali navedene medije.
“Podrška zakonodavnoj i regulatornoj reformi dana je s ciljem pružanja pravnog temelja za neovisne medije i slobodu izražavanja. Proces je bio učinkovit i djelotvoran jer su ga balkanske vlade i parlamenti smatrali nužnim korakom prema europskim integracijama i jer je uključivao male izravne izdatke. Osim toga, u nekim je slučajevima civilno društvo imalo ulogu u izradi i promicanju zakona”, stoji u izvješću.
Prema priznanju autora izvješća, međunarodne institucije su koristile zakonodavne i regulatorne reforme medija kao preduvjet da bi se Hrvatska i druge zemlje mogle pridružiti Vijeću Europe, EU, NATO-u, OECD-u, a s druge strane iste se regulative koriste kako bi se vlastima tih država oduzela moć djelovanja koju su do tada imali.
Nedvojbeno je da je po prvi put u povijesti medijska potpora postala značajna, pa čak i središnja strategija međunarodne zajednice za rješavanje niza političkih i društvenih pitanja”, naglašava se u priopćenju.
Mediji navodno neovisni – a nitko ne zna koliko su točno novca i od koga iz inozemstva dobili
Prema izvješću potporu medijima od 1995. do 2005. pružio je širok raspon aktera od privatnih zaklada (Institut Otvoreno društvo, Knight Foundation, Westminster Foundation, Friedrich Ebert Stiftung, National Endowment for Democracy (NED)) do vladinih agencija (USAID, Europska komisija, ministarstava vanjskih poslova iz Nizozemske, Švedske, Švicarske, Norveške, Danske, Njemačke, Francuske, Finske, Ujedinjenog Kraljevstva; kao i njihovih veleposlanstava u dotičnim zemljama), nevladinim agencijama koje djeluju u ime ili uz potporu tih ministarstava ili agencija (na primjer, švedski Helsinški odbor, IREX ProMedia, MedienHilfe, Norveška narodna pomoć, Press Now, Deutsche Welle, IWPR).
Međutim, kako se u izvješću navodi: Ukupan iznos raspoloživih sredstava ne može se točno odrediti zbog niza nejasnoća: nisu svi podaci dostupni niti usporedivi, nije sva pomoć označena kao “medijska potpora”, samo nekoliko ministarstava ima dostupan potpuni pregled svojih medijskih aktivnosti, a prikupljanje podataka od svih pojedinačnih implementatora bio bi nemoguće naporan zadatak”.
U izvješću su dakle iznesene samo formalno zabilježene donacije, a stvarni iznosi su znatno veći, budući da nedostaju podaci važnih privatnih zaklada i nekoliko vladinih agencija.
Za osposobljavanje medijskih djelatnika u deset godina u Hrvatskoj izdvojeno je 2.4 milijuna eura, za izravnu podršku 19.7 milijuna eura, a za “medijsku okolinu” 14.5 milijuna eura. Sveukupno, zabilježeno je 36.6 milijuna eura donacija za medije između 1995. i 2005. godine.
Što su sve uključivale donacije za osposobljavanje, izravnu podršku i “medijsku okolinu”?
“Osposobljavanje” medijskih djelatnika uključivalo je sredstva utrošena za obrazovanje i trening: novinarske tečajeve, seminare i stručnu razmjenu iskustava; za medijske obrazovne centre i sveučilišne ustanove, za tehničku obuku osoblja, za ljude poslane na školovanje u inozemstvo.
“Izravna podrška” uključivala je širok spektar podrške lokalnim medijima (od isplate plaća do kupnje papira za tiskanje), lansiranja novih medija, tehničke opreme (od računala do kombija za distribuciju tiskanih medija), najam ureda, razne materijale, licence itd.
“Medijska okolina” je pak uključivala sredstva za razvoj novog medijskog zakonodavstva i lobiranje za njega, za razvoj i održavanje samoregulacijskih struktura raznih vrsta (medijskih vijeća i samoregulacijskih tijela), kao i za novinarske udruge (sindikate), medije mreže (sindikati poslodavaca) i umrežavanje (npr. redovita razmjena radijskih i video materijala među TV i radijskim postajama). Praćenje medija i istraživanje medija također se kvalificiraju kao “medijsko okruženje”.
U Jugoslaviji je bilo slobode medija, a u Hrvatskoj ne?
U izvješću se nadalje ovakvo manipulativno političko djelovanje pod krinkom neovisnih medija opravdava činjenicom da angažman medija za postizanje političkih i društvenih ciljeva nije nova strategija, pri tome se referirajući čak i na komunistički režim Josipa Broza Tita, koji je “dopuštao izražavanje određene količine kritičkog mišljenja u javnim medijima”, a komunističko političko okruženje naziva relativno liberalnim.
No za razliku od, kako se u izvješću nebulozno tvrdi, Titovog režima, koji imao donekle slobodu medija, “početkom 1990-ih autoritarni režim Franje Tuđmana nastojao ih je staviti pod strogu kontrolu”. Za isto kao argument navode politički motivirane tužbe za klevetu, pokušaje preuzimanja i cenzuru u postupku plasiranja medija.
“Nezavisni tisak u nastajanju uvelike se ideološki i kadrovski preklapao s oporbenim skupinama, a medijska scena, uključujući kuće poput Feral Tribunea i Radija 101, kao i propagandne državne medije, bila je glavno polje političkih borbi. Mediji su postali primarno žarište napora da se zemlja oslobodi stiska Tuđmanove nacionalističke stranke HDZ. Medijska potpora raspala se s izbacivanjem stranke 2000. s vlasti”, navodi se u izvješću.
Ponovno vidimo kako se nezavisni tisak automatski veže uz one koji se ideološki kadrovski preklapa s oporbenom, dok su propagandni mediji automatski oni koji su državni. Pri tome se ističe kako su svi iole nacionalni mediji i kadrovi razmontirani odlaskom Franje Tuđmana s čela Republike Hrvatske. Autorima izvješća isto nije sporno jer tvrde kako se razvoj medija i medij za razvoj isprepliću pa je stoga razumljivo da je “podrška medijima – intrinzično – među najpolitiziranijim oblicima strane pomoći”.
Podrška “neovisnim medijima” kao kodni jezik za podršku promjeni režima
U izvješću se nadalje otvoreno piše kako su politički ciljevi najizravnije “izraženi u slučajevima Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, gdje je pomoć neovisnim medijima u kampanji bila otvoreno usmjerena na omogućavanje promjena vodstva kroz protutežu službenim medijskim izvorima, s namjerom „stvaranja ravnopravnog terena”.”
“Podrška oporbenim medijima koji su transparentno predani promjeni režima uglavnom se izražava jezikom podrške “neovisnim medijima”, navodno posvećenim pružanju “istine” građanima, to jest “kako bi ljudi bili bolje informirani o objektivnoj stvarnosti” za razliku od emitiranja ili tiskanja propagande, a time i neutraliziranja utjecaja državnih medija”, stoji u izvješću.
U nastavku se kao jedan od podržanih političkih ciljeva oporbenih skupina navodi potpora uhićenju ratnih zločinaca i potpora radu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Iz navedenoga se vidi kako je proces demokratizacije Republike Hrvatske izgledao tako da se prvo u kratkom i srednjem roku putem navodno neovisnih medija podržalo demoniziranje pobjedničke hrvatske vojske, a u dugom roku značilo je stvaranje terena u kojemu državni mediji nemaju nikakav utjecaj odnosno, čelnici vlastite države nemaju utjecaj u njoj; barem ne veći od utjecaja međunarodnih aktera.
Novac je u početku često davalo osoblje veleposlanstva – u gotovini
“Također se podržavao etos tolerancije i predanosti kompromisu i rješavanju sukoba kroz dijalog i uređene političke procese, kao i za kritičke pozicije u odnosu na “ratne strane” i etnički nacionalizam. Pružena je izravna potpora dokumentiranju povijesnih događaja koje su glavni mediji ignorirali ili iskrivili, s ciljem potkopavanja nacionalističkih tvrdnji i pomoći građanima da se “suoče s prošlošću”“; stoji u izvješću.
Kao što je poznato, za “suočavanje s prošlošću” u Hrvatskoj zadužena je lijeva aktivistica Vesna Teršelič i njezina udruga Documenta, koja svake godine do dana današnjeg pokušava ocrniti vojno-redarstvenu operaciju Oluja kojom se slavi konačna obrana od velikosrpske agresije.
“Izravna medijska podrška u ranim fazama razdoblja bila je brza, nebirokratska i u mnogim slučajevima spontana, davana u kriznim uvjetima. Obično nije bila dio strateškog programa, već je odražavala situacijsku etiku, političku volju i osobne simpatije. Često je bilo prikrivena i neregulirana, bez pozivanja na jasno definirane kriterije i transparentne procedure, a u nekim slučajevima mimo zakona i propisa koji su bili u suprotnosti s međunarodnim standardima. Donacije su davane u gotovini, često od strane osoblja veleposlanstva koristeći sredstva na kraju godine ili sredstva nevladinih organizacija koje rade s fleksibilnim financiranjem”, neobično otvorenim tonom se ističe u izvješću.
Iz ovog dijela izvješća vidimo kako je novac navodno neovisnim medijima i nevladinim organizacijama davan na ruke, s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza i uopće tragova novca, a po kriteriju političke podobnosti. U pravnim državama takvo što bi predstavljalo strogo kršenje zakona i doista, za vrijeme predsjednika Tuđmana, vrh hrvatske podružnice zaklade Otvoreno društvo Georgea Sorosa bilo je osuđeno zbog utaje poreza.
Feral Tribune i Arkzin; Radio 101 kao “dječji vrtić za liberalne novinare”
U idućem dijelu izvješća navode se neki konkretni mediji koji su imali podršku “međunarodnih aktera.
Pojavio se konsenzus među donatorima glede potrebe da se podrže neovisni mediji (npr. Radio B92 i list Vreme u Srbiji; Feral Tribune i Akzkin u Hrvatskoj; Monitor i Radio Antena M u Crnoj Gori; Koha Ditore i Zeri na Kosovu; te u Bosni i Hercegovina, Dani i Oslobođenje). Svi osim potonjeg bili su mali, ali su pružali političke alternative u sredinama kojima dominira država.
Radio 101 u Hrvatskoj, izvorno omladinski medij za vrijeme Tita, funkcionirao je kao “dječji vrtić za liberalne novinare”. Samo su fleksibilnost, brzina i lokalno razumijevanje Instituta za otvoreno društvo spasili postaju od neprijateljskog državnog preuzimanja privatizacijom, što je obavljeno u nekoliko dana uz prijavljeni trošak od 240.000 dolara. TV mreža CCN, također u Hrvatskoj, zaslužna je za razbijanje monopola državne Hrvatske radiotelevizije (HRT) nakon ulaganja od oko 2 milijuna dolara, od čega je većina bila u obliku optičke mreže koju je financirao SAD.
Primijetimo kako je u prvoj polovici izvješća Radio 101 proglašen nezavisnim tiskom, a u drugom dijelu izvješća “dječjim vrtićem za liberalne novinare”. Čini se kako je za međunarodne aktere termin “nezavisni tisak” ustvari eufemizam za ljevičarske inkubatore.
Nakon raspada podržanih medija, djelatnici su prešli u mainstream medije
U izvješću se također napominje da je “Deset godina pomoći medijima na Balkanu” rezultiralo time da je oko 50 novinara iz Hrvatske zaposleno u masmedijima. Riječ o istim novinarima koji su prema ovom izvješću radili na svrgavanju Franje Tuđmana s vlasti i pomaganju političkoj oporbi u ostvarenju političkih ciljeva “međunarodnih aktera”. Također se ističe da je doprinos malih medija koji danas nisu u opticaju bio veći nego što se čini.
“Ostali podržani mediji u mnogim slučajevima nisu preživjeli u formalnom smislu, ali su njihovi djelatnici ostali u struci i dali značajan profesionalni doprinos medijima koji sada egzistiraju u glavnim tokovima političkog i komercijalnog života. Otprilike 50 hrvatskih novinara i urednika danas radi u mainstream medijima, uključujući i urednike javne televizije koji su alumni alternativnih medija. Arkzin, antiratni hrvatski list koji je naposljetku propao unatoč međunarodnom financiranju koje je iznosilo preko 9 dolara po prodanom primjerku, ipak je spasio jezgru neovisnog i slobodnog novinarstva u Hrvatskoj tijekom najgorih godina rata, govora mržnje i kontrole vlasti medija.
Teme kao što su slučajevi ratnih zločina (prema hrvatskom doušniku) pojavljivale su se samo u malim publikacijama koje su potpomogli donatori, primjerice u Arkzinu, Feral Tribuneu i Erasmusu. Ali skromna izloženost imala je dalekosežne učinke jer, prema lokalnim vlastima, pitanja su se “raspravljala i analizirala dok ih nije bilo nemoguće zanemariti… na kraju su mainstream mediji reagirali”, što je dovelo do formiranja kritične mase javnog mišljenja. Ti su časopisi pružili drugačiji glas kontrakulturi i manjinama, osim “muške, konzervativne norme”. Naglašavali su pluralizam i inkluzivnost, kontrakulturu koja i danas postoji u društvu, uz pojavu zahvalne publike. Mainstream mediji preuzeli su te ideje i novinare koji se na njih usredotočuju, iako su mnogi od medija nestali. Uistinu, učinkovitost ili rezultati pomoći medijima ne mogu se točno mjeriti samo postojanjem medijskih kuća”, stoji u izvješću.
“Iskorišteni smo za postizanje političkih ciljeva [rušenje HDZ-a]..”
Jedna od rijetkih negativnih posljedica ovog projekta bio je gubitak povjerenja i povećanje skepse prema objektivnosti medija. Među njima i jedan od aktera tog projekta govori kako su nakon rušenja HDZ-a napušteni te da cilj pomoći nije bilo promicanje demokratskih vrijednosti.
Otvoreno politička medijska podrška ostavila je talog cinizma prema medijskoj podršci općenito, što se prenosi na stavove o međunarodnoj zajednici. Jedan hrvatski doušnik rekao je: “Iskorišteni smo za postizanje političkih ciljeva [rušenje HDZ-a], a zatim napušteni. Pomoć nije bila promicanje demokracije i vrijednosti”, navodi se u izvješću te dodaje:
“Brojni medijski projekti, podržani jer su pružali alternativne političke perspektive, našli su se suočeni sa zahtjevima da budu održivi na tržištu na kojem praktički nije bilo potražnje za njima. Takvi su mediji dobili ono što se smatra “previše slobode”, mogućnost generiranja sadržaja bez obzira na publiku. Njihovi napori, jednom hvaljeni i ohrabrivani, u kasnijim fazama angažmana donatora smatrani su nepraktičnima i odražavali su nedostatak tržišne racionalnosti. Feral Tribune u Hrvatskoj, zloglasan po političkoj satiri i kontrakulturalnoj neozbiljnosti, nedavno je bio pod lupom zbog svojih nedostataka u upravljanju, istraživanju tržišta i planskih sposobnosti”.
HND kao krinka za medijski centar
U nastavku izvješća spominje se i utjecaj Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID) za upravljanje civilnom stranom pomoći i razvojnom pomoći koja danas ima proračun od 27 milijardi dolara. Ona je, umjesto Hrvatskog sabora koje je zakonodavno tijelo, kreiralo zakone povoljne za buduće “neovisne medije”.
“USAID je navodno potrošio manje od 15.000 dolara za pomoć u izradi zakona koji regulira hrvatske elektroničke medije. Stažiranje se također koristi za upoznavanje lokalnih dužnosnika s načinom na koji rade regulatorne agencije poput Federalne komisije za komunikacije SAD-a (FCC), omogućujući prijenos tehničkih postupaka i općih načela. Neki programi obuke bili su jako skupi za donatore u obliku honorara i dnevnica, poput onih koje je BBC omogućio u Hrvatskoj”, stoji u izvješću.
U nastavku se spominje i da novinarski sindikat HND u stvari funkcionira kao medijski centar.
“Hrvatska se može pohvaliti najučinkovitijim novinarskim sindikatom u regiji koji, u nedostatku medijskog centra, obavlja mnoge iste funkcije. Novinarska udruga, koju su poduprli brojni donatori, višestruka je institucija koja, između ostalog, održava i mirovinski fond. Uz financijske mogućnosti povezane s vlasništvom nad svojim prostorom, uspio je razviti i implementirati projekte slične medijskom centru”, stoji u izvješću.
U budućnosti potreban veći utjecaj nevladinih organizacija na odvjetnike, suce, vlasnike medija, zastupnike…
Na kraju izvješća, preporučaju se smjernice za daljnji rad navodno neovisnih medija te im se preporuča nadzor parlamenta i državnih agencija.
“Medijske nevladine organizacije su dio civilnog društva koji mora pomoći da parlamenti ne krše zakone i da se nadziru državna tijela, razotkrivaju i savjetuju da rade svoj posao u skladu s medijskim propisima.
Vijeće za medije Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) aktivna je i neovisna promatračka aktivnost potpomognuta potporama Odbora. Upozorila je društvo i međunarodnu zajednicu na slučajeve govora mržnje. Ugradivši jedinicu za praćenje medija unutar općenitije organizacije za ljudska prava koja prati pitanja kao što su prava manjina i neovisnost pravosuđa, Vijeće je upotrijebilo učinkovitu strategiju za utjecaj na medije. Ne djeluje izolirano, već u širokom međusektorskom kontekstu.
Izravna potpora neovisnim medijima bila je ključni čimbenik u pomaganju građanima nekoliko balkanskih zemalja da se oslobode autoritarnih etnonacionalističkih režima koji su bili zloćudna i destruktivna sila u zemlji i inozemstvu”, stoji u izvješću te se dodaju preporuke “međunarodnim akterima” da trebaju izbjeći postojanje velikog broja medijskih kuća i da dalje rade na “reformi zakonodavstva” tako da mediji i nevladine organizacije “pomažu” odvjetnicima, sucima, vlasnicima medija, urednicima, članovima parlamenta i dužnosnicima “da znaju, razumiju, koriste i provode zakone”.
Ne zna točan broj i popis sudionika ovog projekta, ali među njima su se našli Srđan Dvornik (HHO, Otvoreno društvo), Saša Milošević (Otvoreno društvo, SDSS), Dražen Klarić (CCN, Večernji list), Davor Glavaš (Jutarnji list), Sanja Modrić (Jutarnji list), Suzana Jašić (HRT, GONG, danas Možemo), Tin Gazivoda (HHO, Glas99, Otvoreno društvo, Vijeće za nadzor sigurnosnih službi) i Martin Mayer (Europska komisija).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
