Kultura otkazivanja ili poništavanja (eng. cancel culture) pojam je koji se posljednjih godina sve više koristi za opisivanje moderne vrste ostracizma koji sve one pojedince, skupine ili vrijednosne sustave koji nisu u skladu s modernim dogmama političke korektnosti nastoji ukloniti iz javnoga života. Ostracizam je u staroj Grčkoj uveden u doba arhonta Klistena, rušenje spomenika karakteriziralo je stari Rim, a i danas svjedočimo modernome ostracizmu koji se obračunava ne samo sa živima, nego i s mrtvima. Cenzuriraju se tako književna djela čiji je sadržaj prema otkazivačima danas politički nekorektan, a miču se i kipovi povijesnih velikana. Svi pojedinci koji javno djeluju moraju jako dobro paziti što će reći ili napisati na društvenim mrežama, jer bi sutra, u promijenjenim okolnostima, netko to mogao iskoristiti kao povod za otkazivanje. Karakteristika je kulture otkazivanja da se povijesni fenomeni ne kontekstualiziraju, nego ih se prosuđuje prema standardima današnje postkršćanske, tzv. progresivne i permisivne civilizacije, piše Davor Dijanović u eseju kojeg prenosi HKV.
> Dijanović: U Katru su ideološke agende u prvom, nogomet u trećem planu
Premda bi se korijene moderne kulture otkazivanja moglo tražiti na više mjesta, mišljenja sam da ih prije svega možemo pronaći na američkim sveučilištima i kampusima gdje već desetljećima ne vrijedi jednaka sloboda govora za sve pa su tako studenti lijeve provenijencije znali organizirati prave hajke na profesore konzervativnog usmjerenja kojima se htjelo zabraniti predavanja. Herbert Marcuse govorio je o „represivnoj toleranciji“. On je smatrao da protivnike ljevičarske ideje treba proglasiti netolerantnima i stjerati ih u zapećak. Pritom je, dakako, etiketiranje drugih stalna praksa, prema starome receptu talijanskog marksista Antonija Gramscija. Njegov je savjet bio taj da se sve one koji ne prihvaćaju novi svjetonazor etiketira kao nazadne i pećinske ljude. Preporučio je marksistima da osvoje svijet ideja da bi one bile ideje svijeta. U toj borbi, kao što je davno primijetio George Orwell, „riječi su oružje“ i postaju snažna poluga otkazivanja.
Zapadne zemlje
Zapadne zemlje opsesivno su opsjednute mračnim grijesima iz svoje prošlosti. Douglas Murray u knjizi „Čudna smrt Zapada“ odlično primjećuje: „U Americi baš kao i u Australiji, takvo stalno spominjanje krivnje mijenja prirodne osjećaje naroda prema vlastitoj prošlosti. Osjećaj domoljublja pretvara u sram ili u najmanju ruku u vrlo pomiješane emocije, a iz toga proizlaze problematične posljedice. Zemlja koja vjeruje da nikad nije učinila ništa loše zemlja je kultura otkaztivanjakoja u svakome trenutku može počiniti zlo. Ali zemlja koja smatra da je stalno postupala loše ili da je u prošlost počinila strašne, neoprostive zločine, vjerojatno će postati zemlja koja sumnja da će ikad u budućnosti moći učiniti išta dobra. Bez obzira na mudrost svojih djela, zemlja postaje nesigurna u sebe. Usađivanje ideje o izvornome grijehu u naciju najbolji je mogući način za poticanje sumnje u sebe. Nacionalni izvorni grijeh sugerira da možeš učiniti malo toga dobroga jer si od početka pokvaren“.
Kopanje po grijesima iz prošlosti podrazumijeva i pokušaje uklanjanja svih nepoćudnih povijesnih osoba i događaja. Povijesnim osobama nastoji se pronaći bilo što sa čime bi ih se moglo diskreditirati. Thomas Jefferson tako nije jedan do otaca američke demokracije, nego je ključno samo to da je bio robovlasnik. Tko zna, danas-sutra može ne će biti ključno to što je Marko Marulić otac hrvatske književnosti, nego će ga se zbog Judite optuživati za govor mržnje prema Turcima?
Najnoviji primjer obračuna s „mračnima stranicama prošlosti“, pri čemu se ponovno ne uzima u obzir povijesni kontekst, imamo u Kanadi. Tako je glavna kanadska arhivistica naredila uklanjanje tisuća nacionalnih arhiva koje smatra „uvredljivim“. Radi se o 7,000 stranica povijesnih zapisa čiji sadržaj može „uvrijediti ljude“. Ova je arhivistica osobni izbor kanadskog premijera Justina Trudeaua, a sporan joj je i jedan esej koji glorificira prvoga kanadskog premijera Johna A. Macdonalda. Da je u prošlosti postojala ovakva praksa danas vjerojatno ne bismo znali za mnoge povijesne događaje jer bi neki predšasnici kanadske arhivistice uništavali povijesnu građu.
Vrijednosni sustavi
Uvodno smo spomenuli da se otkazuju i vrijednosni sustavi. Otkazivačima tako smeta i kršćanstvo. Europska unija, naime, odlučila je biti „Unija jednakosti“ pa je prošle godine Europska kreirala dokument za internu uporabu pod EU LGTBistoimenim nazivom „Unija jednakosti”. U dokumentu su predložene smjernice za „inkluzivnu komunikaciju“ i navedeni kriteriji koje u vanjskoj i internoj komunikaciji trebaju usvojiti zaposlenici Komisije. U smjernicama se preporučuje korištenje „rodno neutralnih“ termina i izbjegavanje spominjanja Božića, ali i izraza „krsno ime“ umjesto kojega se treba koristiti „uobičajeno“ ime.
Otkazati se želi i katolike i općenito kršćane u Sjedinjenim Američkim Državama, a za to se nastoji stvoriti i zakonske pretpostavke. Ako bi prošao tzv. Zakon o jednakosti katoličke bolnice bile bi kažnjene ako ne pobacaju nerođenu djecu ili ne izvrše operaciju promjene spola maloljetnicima ili drugima. Zakon bi zabranio federalno ovlaštenim bankama da posuđuju novac crkvama koje ne sklapaju „istospolne brakove“. Crkva koja ne bi dopustila da se njezina zgrada koristi za „istospolno“ vjenčanje bila bi kažnjena do 500,000 dolara.
U kršćanstvu postoji jasan stav o tome da treba osuditi određene ideje kao pogrješne ili zle. Određena pak ponašanja smatraju se dobrima i kreposnima. Kultura otkazivanja ne osuđuje ponašanja, nego i ljude. Depersonalizira ih, osuđuje, a u nekim slučajevima mogli bismo govoriti ne samo o kulturi otkazivanja, nego i kulturi uništavanja kada se pojedince želi uništiti i na privatnom i obiteljskom planu. Kampanje kulture otkazivanja često imaju oblik javnog sramoćenja, a zagovornici ovih praksi u pravilu ih opravdavaju potrebom odgovora na određene moralne propuste. Praktično to, međutim, često znači ušutkavanje legitimnog dijaloga i moderni ostracizam. Moderni heretici postaju žrtve na oltaru progresa.
Najsnažnija poluga kulture otkazivanja nedvojbeno su društvene mreže. Razvoj visokih tehnologija otvorio je zastrašujuće mogućnosti cenzure i otkazivanja. Svima nam je jasno da društvene mreže nisu samo sredstvo tipkovnicarazonode i zabave, niti sredstvo informiranja, nego i mjesto poslovnih aktivnosti i business intelligencea, ali i mjesto političkih, geopolitičkih i obavještajnih sukoba.
Društvene mreže
Kad je tamo pred petnaest ili nešto više godina krenula masovnija upotreba društvenih mreža, rijetko tko je mogao sanjati da će one steći toliku društveno-političku moć kakvu imaju danas. Društvene mreže tada su se mogle percipirati kao oaze slobode na kojima i oni koji nemaju pristup tradicionalnim medijima mogu artikulirati i iznositi svoje stavove. S vremenom, korporacije koje kontroliraju društvene medije stekle su veliku moć, a njihovi vlasnici dosjetili su se da bi tu slobodu ipak trebalo krenuti ograničavati. Naravno, pod krinkom borbe protiv govora mržnje. Tu su uzore mogli potražiti u komunističkoj Kini koja još od 1999. kontrolira Internet (problemi s ekstremističkom skupinom Falun Gong), a znamo da postoje i bliske veze Huawiea i kineskih službi. Ako je lockdown iz Kine poslužio kao uzor za borbu protiv korona-virusa, tko zna: možda će sutra sustav socijalnog kredita poslužiti kao uzor kako će i Zapad otkazivati nepoćudne pojedince i mjeriti njihovu moralno-političku podobnost?
S vremenom došli smo do toga da u svijetu, u digitalnome kojim upravljaju računala, tehnološki divovi iz Silicijske doline mogu isključiti sve koji se ne pridržavaju njihove ideološke linije. U tom smislu francuski autor Cedric Durand u knjizi „Tehno-feudalizam“ ističe da digitalne platforme postaju feudi koji žive i profitiraju od ogromnih digitalnih teritorija. Kao i u pravome feudu, feudi dominiraju pomoću sluga i robova nad kojima imaju neograničenu moć. Ranije su vlade provodile cenzuru. Danas to čini privatni sektor. Konkretno, to je Big Tech, tj. velike korporacije iz Silicijske doline. Oni pritom ne poništavaju sve, nego samo po njih „kontroverzne“ ideje.
Danas mi već de facto živimo u digitalnome dobu. Stotine milijuna ljudi diljem svijeta svakodnevno koriste društvene medijimreže i aplikacije kao što su Facebook, Twitter, Instagram, LinkedIn, WhatsApp, Skype, YouTube, TikTok itd. Ako nisi online, ako nisi na društvenim mrežama, to je kao da ne postojiš. To se posebno odnosi na političare i publiciste.
Liberalni Deutsche Welle svojedobno je pisao kako kritika premoći koje imaju Google, Facebook, Amazon i Apple nije više samo sporadična, nego polako pretvara u glasnu sirenu za uzbunjivanje. Više američkih država je tužilo Google da nedopuštenim postupcima pokušava obraniti svoj monopol.
I tu dolazimo do ključne riječi, a to je monopol. Tzv. Big Tech (Google, Amazon, Apple, Microsoft i Facebook) stekli su monopol u digitalnim svijetu kakav do danas nije viđen. On je protivan svim antimonopolističkim zakonima. Američke tehnološke platforme, dakako, surađuju s državom, no došlo smo do točke u kojoj njihovi direktori više sebe ne vide kao partnere ili ugovorne suradnike države, nego kao nekakvu višu, rukovodeću elitu, koja precizno oblikuje i usmjerava budućnost Sjedinjenih Države, a željela bi i globalnu moć.
Digitalna željezna zavjesa
Big Tech, koji drži monopol u digitalnome svijetu, toliko je ojačao da je svojedobno spuštena digitalna željezna zavjesa i nad bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Trumpa se optuživalo za nasilje na Capitol Hillu. Čak ako se i prihvati teza da je pozivao na nasilje, i ovdje možemo utvrditi dvostruke kriterije. Skupine poput Black Lives Matter i tzv. Antifa otvoreno su pozivale na nasilje, rušile spomenike i pljačkale, no njihov sadržaj nije uklonjen s Trump Twitterdruštvenih mrežama niti u približno jednakoj mjeri kao što je to učinjeno s Trumpom i njegovim pristašama. S mreža, naime, nije maknut samo Trump, nego i brojne osobe koje su s njime povezane.
Facebook, Twitter pa i YouTube posljednjih su godina uklonili račune mnogih tzv. desničarskih skupina sa svojih platformi pod izgovorom da krše njihova pravila korištenja i šire mržnju. Naravno, Big Tech je taj koji odlučuje što je govor mržnje i koga treba otkazati. Na žalost, došli smo u situaciju da se na društvenim mrežama sve teže mogu izraziti suprotna mišljenja, osim ako ih se ne uvija u nekakve metajezične konstrukcije. To je jasan znak da je sloboda govora ugrožena. Posebno jer se kultura otkazivanja pretvara u kulturu uništavanja gdje se „suspektnim“ pojedincima, kao što smo veći istaknuli, nastoji uništiti profesionalni i obiteljski život.
Veliki tehnološki divovi iz Silicijske doline već su duže vremena izravno angažirani u političkoj i ideološkoj areni, pa se primjerice po političkom kriteriju brišu komentari na socijalnim mrežama, ili se na tražilicama pojedini internetski izvori penaliziraju kako se ne bi našli na vrhu pretrage. Tehnološki divovi organizirali su posebne odbore za cenzuru po cijelom svijetu, pa svako malo možemo pročitati da je nečiji članak maknut s Facebooka ili s neke druge platforme za socijalne grupe. I u Hrvatskoj postoje njihove ekspoziture pa je tzv. Faktograf postao glavni čuvar „istine“ u javnome prostoru. Njegova objektivnost mnogo je puta dovedena u pitanje pa je tako novinar Jutarnjeg lista Đino Kolega napravio istraživanje prema kojemu je za jednu godinu od trideset aktera iz političkog i društvenog života koji su, u Faktografnjihovu finalnom godišnjem izvještaju, zaradili ocjenu nedovoljan, samo dvoje političkih aktera pripadalo lijevoj političkoj struji. To, naravno, ne znači da konzervativni akteri nemaju poriv za otkazivanjem, nego su odnosi moći takvi da oni to teško mogu provesti.
I Faktograf i drugi tzv. fact-checkeri ne dopuštaju pluralizam mišljenja. Sve one znanstvenike i stručnjake koji ne pripadaju onima na koje se dopušteno pozivati jednostavno se ne uzima u obzir. Samo su Faktografovi odabranici znanstvenici, a nitko drugi ne dolazi u obzir. Posljedica je ta da se Facebook stranicama koje nekoliko puta dođu na udar Faktografa smanjuje organski doseg što u praksi znači prikrivenu cenzuru. Objava koju je ranije vidjelo primjerice 20,000 ljudi sada će vidjeti tek 500. Danas više ne postoje veliki cenzori koji određuju što se smije, a što ne tiskati, no moderni fact-checkeri pretvaraju se u poluge moderne rafinirane cenzure.
Kulturu otkazivanja općenito, pa tako i na društvenim mrežama odlikuju dvostruki kriteriji. Dok je Donald Trump bio otkazan sa svih društvenih mreža, fact-checkeri i društvene mreže izravno su se uključili u političku kampanju na strani Joe Bidena. Tako je Twitter zabranio dijeljenje članka The New York Posta koji je govorio u prijenosnom računalu Bidenova sina Huntera Bidena. Na računalu su pronađeni dokazi o konzumaciji droge, prostitutkama, ali i umiješanosti današnjega američkog predsjednika u određene mutne poslove.
I Facebook se uključio u cenzuru. Osnivač Facebooka Mark Zuckerberg otkrio je da je prije nego što je New York Post objavio priču o prijenosnom računalu Huntera Bidena, primio upozorenje od FBI-a o takozvanoj „ruskoj propagandi“ zbog čega je Facebook ograničio doseg spomenute priče na platformi uoči predsjedničkih izbora 2020. godine. FBI se obratio Facebooku i upozorio ga da „bude na oprezu” prije priče New York Posta o sadržaju Hunter Bidenprijenosnog računala sina Joea Bidena – više znanog kao „laptop iz pakla”. „Ono što je Twitter učinio jest da su rekli da priču o laptopu Huntera Bidena uopće ne će dijeliti. Mi to nismo učinili. Ono što radimo je da, ako nam se nešto prijavi kao potencijalna dezinformacija, provjeravamo informacije jer ne želimo odlučivati što je istina ili laž“, rekao je Zuckerbeg u podcastu kod Joe Rogana.
Liberalni politički komentator Sam Harris nedavno je, u podcastu „Triggernometry” izjavio da je postojala „zavjera” medija da se prikrije sadržaj prijenosnog računala Huntera Bidena – i da je to bilo „opravdano”. Harris smatra Trumpa „egzistencijalnom prijetnjom našoj demokraciji” i ustvrdio je da nije samo ljevičarski pokret taj koji ga je želio spriječiti da ostane na vlasti, nego i dio republikanaca. Za njega je cenzura vijesti o Bidenovu sinu bila opravdana jer se time spriječio Trumpov dolazak na vlast. Većina korporativnog tiska, dakako, ignorirala je priču o Hunteru Bidenu, a CNN-u je trebalo gotovo godinu i pol da prizna da je „laptop iz pakla” legitiman.
Popularni konzervativni voditelj Fox Newsa Tucker Carlson već se godinama bori s kulturom otkazivanja i pozivima na bojkot reklama zbog emitiranja konzervativnih stavova. Nastoji se otkazati i Ben Shapira. Žrtve kulture otkazivanja nisu, međutim, samo političari i publicisti konzervativne provenijencije, nego i pojedini liberali. Libertarijanac Ron Paul bio je cenzuriran samo zato što je kritizirao cenzuru na društvenim mrežama. Twitter je blokirao i profil planetarno popularnog kliničkog psihologa Jordana Petersona. Novi vlasnik Twittera, milijarder Elon Musk najavio je velike promjene na Twitteru koje bi trebale omogućiti puno slobodnije izražavanje lišeno cenzure i kulture otkazivanja. Takve najave jako su zabrinule određene woke skupine koje govore o „kraju Twittera“ i o tome da navodni fašisti ponovno dobivaju mjesto gdje mogu širiti svoje ideje. Fašističko je mišljenje pritom svako koje nije u skladu s woke ideologijom.
Problemi vezani uz društvene mreže su i sigurnosne prirode, a odnose se na zaštitu osobnih podataka. Britanski The Independent prošle je godine pisao o tome da je tvrtka koja prodaje podatke s društvenih mreža oglašivačima javno Orwellizložila informacije s 235 milijuna profila s YouTubea, TikToka i Instagrama. Social Data, kompanija koja prodaje podatke o tzv. influencerima marketinškim tvrtkama, navodno je upravljala bazom podataka koja nije bila osigurana nikakvom lozinkom ili ovjeravanjem autentičnosti. Podaci uključuju imena, informacije o kontaktu, osobne informacije te slike i statistike vezane za broj pratitelja.
Sustavi umjetne inteligencije omogućavaju do sada neviđene mogućnosti digitalnog nadzora i otkazivanja ljudi, pri čemu se kao uzor često sve više uzima kineski sustav društvenog kredita, a posebno danas-sutra u tzv. pametnim gradovima koji, istina, smanjuju brojne troškove i dižu kvalitetu života, ali i skrivaju bigbrotherovske perspektive. Vjerojatno nisu daleko oni kritičari koji govore o digitalnim gulazima ili digitalnim lomačama na kojima se spaljuju moderni heretici. Naravno, heretici su svi oni koji u svojim stavovima prelaze granice „pomišljivog mišljenja“, tj. prelaze granice dogmi tzv. političke korektnosti iza kojih stoje škare tzv. woke ideologije. Svi se oni otkazuju iz javnoga života, a pritom često iza otkazivanja stoje ideologije koje su u suprotnosti sa zdravim razumom kao što je npr. gender ideologija koja negira prirodne antropološke datosti.
Iako pripada naraštaju prvih prava, čini se da se pravo na sloboda govora sve manje na cijeni na današnjem Zapadu. Oni koji zagovaraju kulturu otkazivanja sve otvorenije žele spriječiti pluralizam mišljenja etiketirajući svoje neistomišljenike izrazima koji ih trebaju ekskomunicirati iz javnoga života. Pritom se ne mari za moguće psihološke posljedice po otkazane osobe. Pojedini psiholozi i psihijatri upozoravaju ne moguće kronične depresije i tjeskobe koje mogu nastati kao posljedica javnog sramoćenja i progona.
Samocenzura
Osim toga, kultura otkazivanja stvara i psihološko ozračje samocenzure. Ljudi se boje izreći vlastiti mišljenje zbog straha da će biti otkazani. Noam Chomsky bi rekao da se uspostavljaju granice „pomišljivog mišljenja“ i da se stvara crno„pasivno stado zbunjenih promatrača“ koji se boje pojave i fenomene kritički promišljati jer bi mogli biti otkazani ili ismijani. Pritom oni ne moraju biti u krivu. Moguće je da su i u pravu, ali javni konsenzus može biti proturječan istini, o čemu u knjizi Konsenzus bez pokrića piše filozof Neven Sesardić.
Matija Štahan primjećuje da ako fenomen kulture otkazivanja promatramo kroz kršćansku hermeneutiku „onda kulturu otkazivanja kao podskup kulture odbacivanja možemo smatrati dijelom onoga što je Ivan Pavao II. nazvao kulturom smrti. Riječ je o smrti prošlosti, tradicije i starih vrijednosti, uz pojavu revolucionarnog impulsa koji stare etičke sustave želi izbrisati iz javnosti, svesti na potpunu marginu i oblikovati društvo od nule”.
Čim se pak društvo oblikuje od nule, čim se želi stvarati „novoga čovjeka”, jasno je da imamo posla s ideologijom koja ima totalitarne ambicije, koja želi uvesti thermidor i novo računanje vremena, neovisno o tome što se ta ideologija može kititi plemenitim motivima. Sloboda govora treba imati samo jednu granicu, a to je pozivanje na nasilje. Sve drugo otvara put dvostrukim kriterijima i manipulaciji. Jer, kao i u vrijeme rimskoga pjesnika Juvenala i danas se možemo zapitati: Tko će čuvati čuvare? Ili, da prevedeno na moderniji rječnik: tko će provjeravati provjeravatelje činjenica?
NAPOMENA: Esej je objavljen 5. prosinca u emisiji „Diagnosis“ na Trećemu programu Hrvatskoga radija.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
