Dr. Đorđević upozorava: U braniteljskoj populaciji stopa suicida gotovo dvostruko veća nego u općoj populaciji

Pobol hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji kao posljedica Domovinskoga rata je činjenica, o kojoj se, unatoč zataškavanju, sve više govori. Tijekom prosinca održano je više konferencija i simpozija, među kojima je prepoznatljiv projekt »Na prvoj crti zdravlja« Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja (ZIKZ), Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine (CEPAMET) Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb čiji su predstavnici sudionici projekta koji vodi doc. dr. Marijana Braš sa stručnim timom psihijatara, psihologa, onkologa te drugim liječničkim granama i braniteljima, javlja Glas Koncila.

Dr. Braš navodi da je to prvi put u Hrvatskoj da su se okupili struka i hrvatski branitelji, koji su iznijeli svoje teškoće na dvodnevnom simpoziju tijekom prosinca, a krajem mjeseca doneseni su i zaključci. Glavni je cilj projekta pokrenuta prije nešto više od pola godine sjediniti stručne, znanstvene, nastavne i javnozdravstvene aktivnosti te ih povezati s hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji.

»Hrvatski branitelji umiru prosječno s nenavršenom 51 godinom, a opća populacija umire sa 73 godine. K tomu hrvatski branitelji češće umiru od karcinoma i srčanih i moždanih udara«, istaknula je dr. Braš. Posebno je istaknula, na što su upozorili i pojedini branitelji, osobito Tomislav Čolak, da su podatci iz Ministarstva branitelja i drugih institucija koje bi trebale voditi brigu o zdravlju nedostupni široj javnosti, pa i samoj struci u zdravstvu. Štoviše, ako postoji registar hrvatskih branitelja, i najjednostavnijim informatičkim sustavom povezanim s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje o svakom pojedincu, tj. hrvatskom branitelju dobili bi se točni podatci.

Zašto nije upisivano – hrvatski branitelj?

Udruga »Žene u Domovinskom ratu – Zadar« otvorenim je pismom iznijela zabrinutost, jer kako navode – tražeći podatke u Općoj bolnici Zadar, od 1991. godine, potom od kraja Domovinskoga rata do danas, uočili su da se u prijavama maligniteta sustavno izbjegavalo upisivati podatak da je oboljela osoba hrvatski branitelj.

Jer za svako maligno oboljenje u Hrvatskoj zdravstvena ustanova (bolnica) mora ispravno ispuniti bolesničko-statistički obrazac (ONKO-tip) kojim se prijavljuje malignitet, čija prijava ide u Registar za rak (Rockefellerova 7, Zagreb).

Na toj prijavi administrator ili zdravstveni djelatnik trebao bi upisati je li osoba branitelj ili ne, da bi se dobili što vjerodostojniji podatci.

Zanimljiv je odgovor, koji je pretežno sličan iz hrvatskih bolnica, a koji su prenijeli mediji: pacijentu bi bilo neugodno ako mora reći da nije bio hrvatski branitelj.

Branitelji koji su sudjelovali na konferenciji »Na prvoj crti zdravlja« kategorički su demantirali odgovore iz bolnica.

Istaknuto je da se od 2000. vršio sustavni progon hrvatskih branitelja, od raznih špijunaža, krivotvorenih dokumenata protiv branitelja do medijskih linčeva, suđenja generala, prosvjeda.

Tako se sustavno skrivaju činjenice o jednoj od najranjivijih skupina u našem društvu, a to su branitelji, te Hrvatska ne će imati podatke od čega je umrlo 34 000 hrvatskih branitelja u slobodnoj Hrvatskoj. Nikada se ne će doznati zbog čega je smrtnost tako velika, od kojih vrsta bolesti umiru i koja je prosječna dob umrlih. »Pitamo se jesu li zaslužili barem toliko da mogu biti registrirani kao bolesnici koji najčešće obolijevaju od malignih i kardiovaskularnih bolesti, te da je uzrok njihove smrti također uvjetovan ratnim djelovanjima«, navode iz udruge »Žene u Domovinskom ratu – Zadar«.

Doc. dr. Braš posebno se osvrnula na podatke koji su objavljeni. »Oni su zabrinjavajući i tražimo kao sudionici ove konferencije što hitnije objavljivanje istinitih, točnih brojeva kako o tome koliko je branitelja počinilo suicid tako i o tome koliko ih je umrlo ili oboljelo od kojih bolesti«, istaknula je.

Nadalje je kazala da je tužno da nema podataka, a za to su izdvajana sredstva i netko je odgovoran za to. »No i neovisno o tome treba hitno napraviti preventivne programe za one koji su živi i zdravi, a za one koji su već teško oboljeli treba hitno omogućiti palijativnu skrb jer je nedopustivo da čovjek umire ili se muči sam bez potpore u Hrvatskoj.«

Zakazala struka i sustav

Voditelj ZIKZ-a prof. dr. Veljko Đorđević, koji se još početkom devedesetih godina među prvima počeo baviti problemom obola branitelja, istaknuo je da je zakazala struka i sustav.

»Morali smo na vrijeme to prepoznati i ne dopustiti da sustav, politika ili nekakvi osobni interesi budu iznad braniteljski problema, štoviše prozivam i pozivam liječničku struku da se uključi, jer ovo je posljednji vapaj hrvatskih branitelja da im se pomogne«, kazao je. Istaknuo je da zabrinjava što je u braniteljskoj populaciji stopa suicida gotovo dvostruko veća nego u općoj populaciji. »To je alarm, crveno svjetlo, zadnji trenutak da nešto učinimo i u prevenciji samoubojstava u ovoj populaciji. To je alarm da pomognemo živima te da ne budemo samo kroničari jednoga vremena, nego da kao struka, kao humanisti, kao ljudi, učinimo taj iskorak prema toj osjetljivoj populaciji. Potrebna je zato nacionalna strategija zdravlja hrvatskih branitelja.«

Od 140 na 980 malignih oboljenja

Alarmantne podatke o temi »Zdravstvena slika branitelja i njihovih obitelji – 24 godine poslije« iznijela je dr. Mirjana Semenić Rutko koja je provela istraživanja na području Vukovarsko-srijemske županije u 19 ambulanata. Zabrinjavajuće je da je od Vukovara do Iloka 2008. godine bilo 140 osoba oboljelih od malignih bolesti, a 2012. ta brojka se popela na 980. »To su podatci zabilježeni u 19 ambulanata«, kazala je dr. Semenić Rutko, koja je i sama bila sudionica obrane Vukovara i tragedije koju su Hrvati na tom području proživjeli.

Navela je niz čimbenika koji su utjecali ili utječu na takvo stanje, među ostalim i ono što je bilo u eksplozivnim sredstvima.

»Utjecaj sadržaja eksplozivnih sredstava nakon dugoga vremena treba gledati kao mogući uzrok većega pobola. U svjetskim analizama poznato je da izloženost eksplozivnim sredstvima i njihovu sadržaju može i nakon 10 i više godina uzrokovati nastanak malignih bolesti. Zato treba razviti rad na terenu u izravnom kontaktu s braniteljima i njihovim obiteljima, a ne samo u institucijama«, kazala je dr. Semenić Rutko.

»Treba raditi, a ne samo deklarativno stvarati pravilnike jer iskustvo rada u vrijeme ratnih zbivanja i izravan kontakt s braniteljima od 1991. pa sve do završetka obrambenoga rata daje punu sliku potreba braniteljske populacije.«

Posebno se osvrnula na nepostojanje točne evidencije podataka o broju branitelja, broju ranjenih, mrtvih, nestalih – do danas, 24 godine poslije.

»Nakon konačne mirne reintegracije i povratka na razrušena ognjišta slijedio je susret s dojučerašnjim agresorom koji je dobio aboliciju. Tu je susret sa silovateljima koji su zaposleni u državnim tvrtkama, pa čak i policiji. Teškoćama pridonosi i šutnja svjedoka o mjestima pogubljenja i pokapanja.«

Dr. Semenić Rutko posebno se osvrnula na pitanje Erdutskoga sporazuma. Što on znači i gdje je obznanjen? Koliko traje ‘sporazum’? Koliko tko ima pravo stavljati potpise u ime onih koji provode sporazume? Stalno se govori o ‘ugroženosti’ manjine. A gdje je većina i gdje su njihova prava?

Na konferenciji je bilo govora i o braniteljskom prosvjedu u Savskoj kojim je spriječeno donošenje zakona o hrvatskim braniteljima u kojem se pokušalo izjednačiti žrtvu i agresora te je omogućeno braniteljima druženje, što bi moglo poslužiti kao formula veteranskoga centra.

K tomu, desetak branitelja nema nikakva krova nad glavom, a to im omogućava šator u Savskoj.