„Alkarski momci su naočiti, stasiti, kršni i plećati ljudi. Oni su pravi predstavnici dinarsko–cetinskih gorštaka“ – tako glasi definicija članova pješačke postrojbe Viteškog alkarskog društva, alkarskih momaka. A sve te kriterije je prije 11 godina zadovoljio i dr. Ivan Domazet, specijalizant neurokirurgije na zagrebačkom Rebru, i postao alkarski momak.
Kad smo ga nazvali i pitali bi li nam ispričao kako je spojio posao liječnika sa svojim drugim činom, upozorio nas je da mora najprije obavijestiti svoje Društvo.
Prvi i jedini liječnik u alkarskoj postrojbi
Niti jedan član Viteškog alkarskog društva iz Sinja ne predstavlja Društvo u javnosti, a da Društvo o tome ništa ne zna. „Neće biti problema, ali moram im javiti.
“Alkari su ustrojeni kao prava vojska“, pojašnjava nam mladi Sinjanin uz smijeh. Pravila se moraju poštivati. „Sama postrojba je povijesna postrojba, poluvojna, i u njoj postoji hijerarhija koju treba poštivati. Uvijek je netko iznad tebe. Tijekom samog natjecanja, sudjelovanja u bilo kakvoj javnoj manifestaciji ili bilo kakvog istupa u kojem se predstavljamo kao članovi tog Društva, moramo poštivati tu hijerarhiju. Mora se znati kada, tko i gdje predstavlja Društvo.
Ja sam alkarski momak. Meni je neposredni zapovjednik arambaša, on je zapovjednik momačke satnije, iznad njega je alajčauš, zapovjednik alkara, a na vrhu vojvoda. Imamo i Upravni i Nadzorni odbor kao i svako drugo društvo. Na taj način se donose odluke. Zapovjednici se pak biraju svake četiri godine na Skupštini…“, objašnjava nam kako su alkari ustrojeni.
Dr. Domazet je prvi i jedini liječnik u alkarskoj postrojbi.
Društvo ima oko tri stotine članova, a taj broj je određen statutom, tako da i više od toga ne bi trebalo biti. I uvjeti za ulazak u Društvo određeni su statutom. Obitelj mora biti sinjskih korijena i to unutar četiri generacije, s tim da nisu svi članovi Društva i članovi povorke. Sedamnaest je alkara koji se natječu, a još sedam ih čeka. Alkarskih momaka je 42, a u svakom trenutku njih 70 čeka ulazak. Mnogi nikad ne uđu.
„Najprije trebate postati član Društva. To je početak, a ni to nije lagano jer je broj članova ograničen pa je Društvo zapravo prilično zatvoreno. Doduše, svake godine primimo određen broj članova, a određeni broj ih istupi. No načelno se čeka na ulazak u Društvo, a onda i na ulazak u povorku kako biste postali alkar ili alkarski momak. Godišnje, ako se oslobodi mjesto, uđu jedan ili dva alkarska momka. Među alkare je još teže doći. Jedan novi uđe svake tri ili četiri godine“, govori nam dr. Domazet.
Podrška na natjecanju
Svaki alkar ima svog momka koji mu služi kao pomoć i podrška na natjecanju. Alkarski momci su pješačka postrojba, alkari su konjanička, i to je potpuno razdvojeno. „Mogu izaći kad hoću, ali 15, 20 godina članstvo sigurno potraje. Već sam 11 godina član, a kad sam ušao bio sam najmlađi“, prisjeća se. Kako se priprema za tradicionalnu povorku u kolovozu, pitamo ga? „Mi nemamo puno priprema za samu alku. Sedam dana uoči povorke uvježbavamo na trkalištu i to je sva naša priprema, ali se zato alkari moraju duže pripremati. Njihove pripreme traju tri mjeseca, s tim da su mjesec dana na trkalištu, a konje uvježbavaju i po dva ili tri mjeseca ranije.
Odore oblačimo tada i još nekoliko puta u godini kada predstavljamo alku i Viteško društvo na različitim manifestacijama. Ja sam bio nekoliko puta u Vukovaru u Koloni sjećanja, zatim 2015. godine u Bruxellessu kad smo u Europskom parlamentu predstavljali alku, bili smo i na pogrebu Otta Von Habsburga u Beču, išli smo pomoći postaviti i otvoriti izložbu o alci u UN-ovu zgradu u New Yorku… Kako je Franjo Tuđman bio počasni vojvoda, ide se i njemu na grob. Gotovo svaki tjedan se nekamo ide, tako da se ja i mimo Sinjske alke u odoru obučem sigurno tri puta godišnje“, otkriva. Inače, alkarske odore su vlasništvo viteškog društva i tamo su konzervirane, a kad ih članovi trebaju, one se dekonzerviraju i daju njima na korištenje. S tim da svaki član zadužuje svoju, pa je odora uvijek ista. „Netko ju je nosio prije mene i nosit će je poslije mene. I nema prekrajanja. Što dobijete, dobijete. Eventualno se možemo međusobno razmjenjivati ako je netko viši ili niži pa mu bolje odgovara. Ne smije se oštetiti i sve se popisuje. Iako se radi o replikama, te su odore stare i do 50 godina, dok je oružje staro čak 200 godina“, objašnjava mladi neurokirurg.
Alka kao način života
Ističe i kako kad jednom uđeš u alku, nema povratka. „To postane načinom života. Zato je ljudima teško kad izlaze iz alke nakon 15 ili 20 godina. Uvijek nešto fali. Iz moje kuće ja sam prvi alkarski momak. I to je bila moja ideja, nije me nitko nagovarao, a kasnije mi se u povorci pridružio i brat koji je član gradske glazbe koja također sudjeluje na svečanosti. Ali otkako sam u alci, ja živim u Zagrebu. Studirao sam u Zagrebu, nakon toga i radim u Zagrebu i ne bih to mogao izgurati bez svoje djevojke koja ima ogromno razumijevanje za moju ljubav prema alci. Vrhunac turističke sezone provedem u Sinju na trkalištu umjesto s njom negdje na moru. A uskaču i roditelji i brat koji mi, primjerice, preuzmu odoru, i slično“, priča dr. Domazet.
Moralne predispozicije za članstvo
U Društvu postoje određene norme da biste uopće mogli postati i ostati član. Naime, kod učlanjivanja trebate donijeti potvrdu o nekažnjavanju, jer morate imati i neke moralne predispozicije. Bilo tko s kaznenom prijavom automatski ispada iz društva. Smirenost u svakodnevnom životu jako je važna pa agresivci i ne mogu u Društvo.
Kako se u slučaju dr. Domazeta medicina uklopila u alku ili alka u medicinu?
„Medicina je bila prije. Ja sam postao član povorke između druge i treće godine faksa. Znači, alka je došla poslije. Ali se izvrsno uklopila. Na poslu svi imaju razumijevanja za taj moj angažman. Svi su znali što je alka, ali neki kolege nisu znali pravila niti koja je točno moja uloga u tome. Pet godina kasnije svi prate i svi komentiraju“, kaže dr. Domazet uza smijeh. Ove godine je njegov alkar osvojio baru, prednatjecanje koje se broji kao trofej, i svi su ga zvali, čestitali mu, a onda su po njegovom povratku na Odjelu i proslavili taj trofej. „Sad svi prate alku. Sjećam se, 2015. kad je bila 300. alka, pustio sam brkove, pa sam bio glavna atrakcija u bolnici. No kad sam ih obrijao svi su pitali gdje su brkovi? Uzmem godišnji kad je većina na godišnjem, a znam otići i tijekom godine na par dana zbog alke. No sve ide bez problema“, kaže.
Alku voli jer je to, kaže, najbolje što Sinj ima.
„Najvrednije što Sinj ima su Velika Gospa i Sinjska alka, i to ide jedno s drugim, jer mi sudjelujemo i u procesiji za Veliku Gospu. Ogromna je to čast i zadovoljstvo. Kad sam ušao u Društvo bio sam jako sretan. Alka ima i taj natjecateljski naboj jer imam svog alkara natjecatelja pa mi je i to zanimljivo“, tumači.
Njegov je alkar Jure Domazet. Daljnji su rođaci, ali i jako dobri prijatelji još od djetinjstva. Iste godine su ušli u alku i od tada su zajedno. Naš neurokirurg njemu je alkarski momak od početka. Iako na prvi pogled alka i medicina nemaju puno sličnosti, on je vidi.
„Za jedno i drugo je potrebna velika smirenost. Ja se bavim neurokirurgijom. S 20 godina sam debitirao na alci uživo pred 15, 20 tisuća ljudi, pred milijunom televizijskih gledatelja i nikad ne znaš kad će te zumirati, hoće li te držati minutu ili dvije u kadru. S 20 godina to nije baš lako, treba postići priličnu smirenost i mislim da sam dio toga prenio u operacijsku salu. Kad ja operiram nema vike i dreke“, objašnjava. I zaista ostavlja dojam smirene i staložene osobe.
Mladi dr. Domazet srećom ne razmišlja o odlasku iz Hrvatske. Barem ne u ovom trenutku. Radi, kaže, u najboljoj hrvatskoj Klinici za neurokirurgiju, uključujući i opremu s kojom radi i ljude s kojima surađuje. Svaki specijalizant na tom odjelu često ide na edukacije izvan Hrvatske. Sve navedeno mu je trenutno dovoljno dobro.
Zašto neurokirurgija?
„Pred kraj faksa počela me zanimati spinalna neurokirurgija, a onda sam i sam bio pacijent tamo na 5. godini fakulteta. Operirao sam vratnu kralježnicu i svidio mi se način rada i ophođenja prema ljudima, prema meni kao pacijentu. A i tamo su dva najbolja spinalna neurokirurga u Hrvatskoj, koji su mi ujedno i mentori pa sam se vratio tamo i ostao. Baš u spinalnoj kirurgiji. Zadovoljan sam“, kaže.
Inače, u Društvu Domazet nije jedini liječnik. Predsjednik društva je internist, tajnik je ginekolog, ali u povorci do dr. Domazeta nije bilo liječnika, doktora medicine. „Bilo je nekoliko veterinara, ali ne doktora medicine. Ja sam prvi i vjerojatno još neko vrijeme i jedini“, zaključuje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
