Dr. Ivo Lučić: Dan neovisnosti Republike Hrvatske, jedan od najvažnijih datuma u hrvatskoj povijesti

8. listopada obilježavamo i slavimo jedan od najvažnijih datuma u hrvatskoj povijesti. 8. listopada 1991. Sabor Republike Hrvatske donio je odluku kojom je raskinuo državno-pravne sveze s dotadašnjom Jugoslavijom. Podsjetimo se događaja i okolnosti u kojima je ta odluka donesena.

Prvi važan datum koji joj je prethodio je 19. svibnja 1991. kada je održan referendum o hrvatskoj samostalnosti. Na referendum je izašlo 83,56 posto birača. Njih čak 94,17 izjasnilo se za Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu. Za ostanak Republike Hrvatske u Jugoslaviji kao jedinstvenoj jugoslavenskoj saveznoj državi, glasovalo je tek 1,2 posto birača, dok oko 16 posto birača nije glasovalo. Neposredno nakon referenduma, 25. lipnja 1991., Hrvatski Sabor donio je Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.

Hrvatska je bila suočena s oružanom pobunom većeg dijela svojih građana srpske nacionalnosti, kao i sve jačim pritiscima Jugoslavenske narodne armije i jugoslavenske odnosno srbijanske politike. Procesom osamostaljenja upravljalo je slovensko političko vodstvo koje je još od siječnja 1991. imalo načelan sporazum sa srbijanskim vodstvom o nesmetanom napuštanju Jugoslavije. Hrvatska je, iz više razloga, bila prisiljena slijediti tempo koji je diktirala Slovenija, a koji joj često nije odgovarao.

Međunarodna zajednica uglavnom nije bila sklona podržati hrvatsku neovisnost. Izuzetak je bila Njemačka čiji je Bundestag 19. lipnja 1991. donio Rezoluciju u kojoj piše kako se „jedinstvo Jugoslavije može temeljiti samo na slobodnom samoodređenju“. Istovremeno, američki državni tajnik James Baker je 21. lipnja 1991. doputovao u Beograd i dao podršku saveznom premijeru Anti Markoviću kao i akciji JNA u Sloveniji. Izjavio je da SAD neće priznati neovisnost Hrvatske i Slovenije, ali i da je demokracija važnija od jedinstva države.

Ministri vanjskih poslova Europske Zajednice odlučili su 23. lipnja 1991. kako neće priznati najavljene deklaracije o samostalnosti Hrvatske i Slovenije te da će zamrznuli sve kontakte s republičkim vodstvima u Jugoslaviji. Ipak, suočeni s nasiljem koje je provodila JNA, ministri su 5. srpnja 1991. u Haagu suspendirali financijsku pomoć namijenjenu Jugoslaviji u visini od oko milijardu dolara. Uveli su i embargo na nabavu naoružanja te zaprijetili „preispitivanjem stajališta“ o neovisnosti republika.

Konačno, na Brijunima je 7. srpnja 1991. potpisan sporazum predstavnika EZ (ministarska trojka), saveznih vlasti, JNA, Hrvatske i Slovenije. Dogovoreno je da se u potpunosti prihvaćaju prijedlozi ministarske trojke od 30. lipnja 1991. o prekidu vatre, tromjesečnom moratoriju na provedbu deklaracija o hrvatskoj i slovenskoj neovisnosti, slanju promatračke misije i obnavljanju rada Predsjedništva SFRJ. Dogovoreno je i osnivanje promatračke misije s ciljem praćenja stanja u Jugoslaviji, posebice u Sloveniji, “a eventualno i u Hrvatskoj”.

Osim uzmicanja Slovenije, Hrvatska se suočila i s problemom u BiH gdje je vodstvo bosansko-hercegovačkih muslimana 16. srpnja 1991. započelo pregovore sa srpskim vodstvom o tzv. „historijskom sporazumu“, koji je podrazumijevao dogovor Srba i Muslimana o ostanku BiH u „krnjoj Jugoslaviji“, bez Slovenije i dijela Hrvatske koji Srbi eventualno ne bi osvojili. Sporazum nije postignut, ali je na različite načine proklamirana „neutralnost BiH u srpsko-hrvatskom ratu“. Teško je bilo govoriti o neutralnosti u situaciji kada je veliki dio teritorija BiH korišten kao poligon za napad na Hrvatsku, a isto tako veliki dio stanovništa, posebno srpske nacionalnosti, sudjelovao je u tom naapadu. Visoko slovensko izaslanstvo potvrdilo je 14. kolovoza 1991. u Beogradu, s Miloševićevim opunomoćenikom Dobricom Ćosićem, prethodni dogovor o nesmetanom izlasku Slovenije iz Jugoslavije uz istovremeno „pravo srpskog naroda na samoopredjeljenje“.

Pogled izvana na jugoslavensku krizu postupno se mijenjao. Ministarsko vijeće EZ objavilo je 27. kolovoza 1991. posebnu deklaraciju kojom je osudilo srpsku politiku, JNA i neregularne srpske snage te ih optužilo kao glavne krivce za nasilje. Dva dana kasnije pridružio ih je i State Departmant.

Američki Senat je 13. rujna 1991. oštro kritizirao agresivnu politiku Srbije i aktivnosti JNA. Uslijedila je i protuofenziva prosrpskih i projugoslavenskih snaga. Nizozemski ministar vanjskih poslova Hans van den Broek je 14. rujna 1991. optužio RH da „namjerno izaziva eskalaciju sukoba“.

Posljednji veleposlanik SAD u Jugoslaviji Waren Zimmerman je 16. rujna 1991. u New Yorku na predavanju održanom na sastanku Američko-jugoslavenskog ekonomskog savjeta ustvrdio kako je Tuđman napravio strašnu grešku kada je proglasio hrvatsku nezavisnost te je kriv za rat koliko i Milošević, koji je agresivno radio na stvaranju velike Srbije. „Oba su cilja nerealna“, rekao je Zimmerman, dodavši kako su „Tuđman i Milošević krivci za raspad Jugoslavije“. Tuđman je „kriv“ što je proglasio neovisnost Hrvatske, ali i zato „što ne priznaje gubitak djela teritorija“ pa se rat nastavlja. Zimmerman je istakao da SAD žele „prekid vatre, promjenu političkog sustava i izgradnju sasvim nove Jugoslavije u kojoj više neće biti Slovenije“. To je argumentirao sljedećom tezom: „Ode li Hrvatska iz Jugoslavije, tada će se sve raspasti. Niko više neće htjeti da živi sa Srbima. Taj raspad biti će praćen velikim nasiljem, a ekonomija će potpuno propasti“. Dodao je i da SAD „ostaje u igri“ jer je za njih Jugoslavija „vrlo važna“.

Posebno težak udarac Hrvatskoj, bila je Rezolucija UN-a broj 713. o embargu na uvoz naoružanja, koja je donesena 25. rujna 1991. Srbija i JNA su imali i previše naoružanja tako da je ta rezolucija značila onemogućavanje naoružavanja i obrane Hrvatske. Jedino rješenje bilo je oteti naoružanje iz vojarni i skladišta JNA, što je i učinjeno. Nakon neuspjeha sporazuma postignutog u Haagu 4. listopada 1991. između Tuđmana, Miloševića i Kadijevića, o deblokadi vojarni, kretanju oficira i njihovih obitelji te premještanju JNA, u što je bio uključen i pristanak na „labavi savez država“, uslijedio je otvoreni napad JNA na hrvatske ciljeve. Tri dana kasnije, 7. listopada 1991., izveden je zračni napad na Banske dvore. Bio je to posljednji pokušaj JNA da likvidacijom hrvatskog državnog vrha spriječi neovisnost Republike Hrvatske i osigura opstanak „krnje Jugoslavije“ koja bi obuhvaćala Srbiju, Crnu Goru, BiH i okupirani teritorij Hrvatske.

Sutradan, 8. listopada 1991. u podrumu upravne zgrade INA-e donesena je Odluka kojom je Republika Hrvatska „raskinula državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ“. Slijedilo je razdoblje izravne agresije, herojske obrane, strahovitih žrtava i razaranja. Nakon nešto više od tri mjeseca Republika Hrvatska je međunarodno priznata i započelo je razdoblje pripreme oslobađanja okupiranih teritorija.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: Narod.hr
Photo: Hrvoje Pilić