Investicije potpuno zaobilaze Hrvatsku. Izgleda da premijera Plenkovića gospodarstvo uopće ne zanima, a opstrukcije i nerad u privlačenju novih investicija zastrašujući su.
Otkako je Hrvatska ušla u EU svu nadu polaže u europske fondove. Stječe se dojam da suradnja za jakim gospodarstvima kao što su francusko, njemačko, dansko, švedsko itd., nije onakva kakva bi se očekivala premda bi zacijelo doprinjela bržem gospodarskom napretku. O tim mogućnostima za Hrvatski tjednik govorio je dr. Josip Stjepandić, stručnjak u njemačkom PROSTEP institutu.
– Članstvo u većim kolektivitetima poput EU ili NATO pretpostavlja suradnju njihovih članica. U Hrvatskoj se pojam suradnja bojim se potpuno krivo tumači: kao bespogovorna poslušnost u davanju, te dostava na srebrnome tanjuru u primanju. To je vrlo jednostrani pogled, koji je unikat u Europskoj uniji. Toga nigdje drugdje nisam vidio. Obveze se naravno moraju ispunjavati u onolikoj mjeri koliko su prihvaćene, ali se mora bezuvjetno tražiti protuteža u pripadajućoj koristi. U hrvatskome slučaju to znači da je razumno ako Hrvatska slijedi neku opću politiku EU i NATO, recimo glede otvorenoga tržišta, ali mora bezuvjetno tražiti kompenzaciju u investicijama npr. u proizvodne pogone odnosno vojne baze na teritoriju Hrvatske.
Znači li to da predbacujete hrvatskim političarima i gospodarstvenicima da malo čine na tom planu?
– Prema mojim spoznajama hrvatska politika nije dosad nikad zatražila pomoć njemačke vlade u poticanju ulaganja njemačkih tvrtka u Hrvatsku, ako zanemarimo preuzimanje Hrvatskog telekoma kao monopola. Stalna komunikacija s njemačkom vladom, kao i s veliki industrijskim udrugama poput VDA (automobilska industrija) te VDMA (strojarstvo i procesna industrija) preduvjet je za imalo veće investicije njemačkih firmi. Isto tako nije poznato da bi se neka institucija odnosno podružnica EU ili NATO “nastanile” u Hrvatskoj, što je u drugim zemljama samo po sebi razumljivo.
U čemu je dakle problem?
– Hrvatsku u ovome trenutku vode osobe koje su potekle iz vanjske politike i europskog pokreta, pa bi prema tome morali imati znanja, iskustva i vještine u predstavljanju svoje zemlje prema vani. Međutim, osim predsjednice Grabar Kitarović, nitko drugi se ne snalazi na tome međunarodnome parketu, niti pokazuje zanimanje da bi pokrenuo gospodarsku suradnju s vodećim gospodarskim silama poput Njemačke, Japana ili Kine. Koliko su puta predsjednik Vlade ili jedan od njegovih potpredsjednika, a pogotovo ministrica gospodarstva, bili s gospodarstvim izaslanstvom u nekome državnom posjetu? Kad je predsjednik Vlade posjetio njemačku kancelarku Angelu Merkel bio je bez ministrice gospodarstva, što je vrlo, vrlo znakovito. Stječe se dojama da je gospodarstvo za njega posve sporedna tema! U tome kontekstu govor o “europskoj dimenziji” najobičnija je ispraznica. Od 20 najrazvijenijih zemalja svijeta njih 10 članice Europske unije. Tijesna gospodarska suradnja s tim zemljama morala bi biti temelj hrvatske politike, ali na žalost nije, niti ima naznaka da bi to uskoro mogla postati. Gledajući sa strane stiče se dojam kao da ima zadaću zacementirati zatečeno stanje i učiniti da se spriječi bilo kakva promjena! Takvo postupanje hrvatske politike, kojom očigledno upravlja oligarhija proistekla iz komunističkog sustava, imalo je dosad katastrofalne posljedice. Dok su druge bivše komunističke zemlje povukle znatne strane investicije, koje su pokrenule njihova gospodarstva te otvorile mnoga radna mjesta, one su u Hrvatskoj potpuno izostale.
Diplomati u Njemačkoj ničemu ne služe
Kad tako govorite, možete li to potkrijepiti nekim primjerom?
– Uzmimo na primjer svjetski poznatu tvrtku Robert Bosch, veliki koncern sa 70 milijardi eura prometa i 390.000 zaposlenika. Taj svjetski koncern u Hrvatskoj zapošljava 70 djelatnika, u Sloveniji 1.400, a u Mađarskoj 12.200. Tako to nije uvijek bilo. Jer su Slovenija i Mađarska kao i mnoge druge zemlje s najviše državne razine aktivno se uključile u pridobivanje ulagača, te su dosta to dobile. U Hrvatskoj je takva aktivnost potpuno izostala, pa se na odredeni način može govoriti o izdajničkom ponašanju hrvatske vlasti u gospodarstvu u posljednjih petnaest godina.
Osjeća li se aktivnost hrvatske diplomacije u tom pogledu…
– Nije mi poznato da su hrvatska diplomatska predstavništva uključena u taj proces. Hrvatska diplomacija u Njemačkoj je tako nevidljiva, da se vjerojatno uopće ne bi opazilo ako bi se sve diplomate vratilo u zemlju, te u ostavilo samo konzularne odjele. I to je veliki razlog zašto su međudržavni odnosi s Njemačkom na tako niskoj razini: njemački sugovornici jednostavno nemaju s kim službeno razgovarati! Nakon prvih diplomata iz redova iseljenika (Stjepan Šulek, Zdenka Babić) samo je Miro Kovač ostavio neki trag u svojoj djelatnosti kao hrvatski veleposlanik. Nakon svega čujemo kako premijer tvrdi da hrvatske diplomacija kvalitetno obavlja svoj posao, te da nema razloga za smjene!
Koje bi grane industrije još mogle biti interesantne Hrvatskoj?
– Ulaganje u gospodarstvo je kontinuirani proces, u koji bi se Hrvatska svakog trenutka mogla uključiti, ako bi se pokazala dobra politička volja. U ovome trenutku traže se lokacije za najmanje dvije automobilske tvornice u Europi. I to nakon što je prije nekoliko tjedana pala odluka da kanadsko-austrijska Magna sagradi novu tvornicu južno od Maribora. U tome odabiru Hrvatska nije niti sudjelovala! Lani je Daimler donio odluku o izgradnji još jedne tvornice u Madžarskoj, te jedne tvornice u Poljskoj, a indijsko-britanski Jaguar-Land-Rover u Slovačkoj. Ni u tome izboru Hrvatska nije sudjelovala, iako sam osobno upoznao premijera Tihomira Oreškovića, bivšega predsjednika Vlade, o tim planovima. Takva tvornica skupa s dobavljačima, koji se smjeste neposredno uz nju (tzv. first tier), zapošljava 5 do 6 tisuća ljudi, te bi ovisno o tipu proizvodnje sudjelovala u hrvatskome BDP s najmanje 2, a vjerojatno oko 3 posto. Prema tome, takva tvornica imala bi opći učinak na hrvatsko gospodarstvo u sličnoj mjeri kao INA te bi povećala zaposlenost za 10 do 15 tisuća ljudi, uključujući vezane uslužne djelatnosti. Druga važna skupina su dobavljači automobilske industrije, koji proizvode sklopove i dijelove: od kotača do presvlake za strop i antene. Ova industrijska grana uprihodi 600 milijardi eura godišnje u Europskoj uniji, pa bi isto tako bila vrlo zanimljiv ulagački segment. Udjel hrvatskih tvrtki zasad je marginalan. Međutim, dobavljači se uglavnom ravnaju prema proizvođačima: ako ovi oklijevaju, onda oklijevaju i dobavljači. Mali se orijentiraju prema velikima.
Osim nedostatka incijative ima li i drugih prepreka?
– Otegotna okolnost je nedostatak dualnog obrazovanja u Hrvatskoj, koje još nije vraćeno u školski program iako se sljedeća školska godina bliži. Imam i jedan aktualan negativni primjer. Agencija za investicije i konkurentnost, kojoj je to glavna zadaća, već više tjedana ne reagira na upit ovlaštenog posrednika, koji po nalogu velikog dobavljača automobilske industrije traži lokaciju za tvornicu koja bi zaposlila između 700 i 1000 djelatnika. Pored ulaganja u proizvodne pogone, automobilska industrija nudi veliki potencijal za suradnju u drugim područjima, jer je u ovome trenutku razvidno povećanje razvojne djelatnosti na više područja: električni pogon, povezana vozila (connected cars) i autonomna vozila (autonomous driving).
Čudno je da imamo najsuvremenije autoceste, a nemamo interesa za razvoj automobilske industrije?
– Tako izgleda. Ali, osim toga posljednjih godina automobilska industrija, pogotovo u Njemačkoj, ima problema s testiranjem vozila u realnim uvjetima. Gustoća prometa najvažniji je problem, ali ne i jedini. Korištenje autoceste Dalmatina kao pokusnu cesta za automobilsku industriju bila bi sigurno ozbiljna alternativa izvan turističke sezone. Sličan komad autoceste danas je teško pronaći u Europi. Tu bi trebalo stupiti u kontakt s udrugom VDA (Udruga proizvodača automobila). Takav sporazum donio bi ne samo toliko željeni promet na tu neiskrištenu autocestu, kojom subotom navečer rijetko tko vozi, u što sam se osobno uvjerio, nego nekoliko stotina, a vjerojatno i preko tisuću novih radnih mjesta. Da ne govorimo o pozitivnome utjecaju na turizam. Isto tako otvara se pitanje pokusnog poligona (piste). U stručnim je krugovima poznato da Volkswagen i BMW imaju vrlo skučene kapacitete, te da bi rado napravili novi poligon, ako bi našli pogodnu lokaciju, koju je u gusto naseljenoj Njemačkoj jako teško dobiti. Zašto ne u Hrvatskoj? Jedan od vojnih aerodroma (Željava ili Udbina) ili vojnih poligona (Slunj) ima skoro sve sadržaje da bi se na njemu mogao napraviti takav poligon. Ovdje bih također radni potencijal ocijenio na više stotina radnih mjesta, ovisno o tome, da li bi se na takvome poligonu “nastanile” i neke radionice. Sličnih mogućnosti je napretek. Ne smije se zaboraviti veliki plus za Hrvatsku koji se sastoji u tome da bi svaka njemačka tvrtka među svojim djelatnicima već imala onu kritičnu masu radne snage podrijetlom iz Hrvatske da pokrenu pogon u Hrvatskoj, što neke druge zemlje nemaju. To bi drastično snizilo rizik neuspjeha takve investicije u Hrvatskoj, jer je obuka prve postave posvuda vrlo zahtjevna i riskantna zadaća. Hrvata kao djelatnici imaju visok ugled u Njemačkoj, pa bi ta činjenica pozitivno utjecala na ulagačke odluke njihovih poslodavaca.
Tvrtka u kojoj radite usko je povezana s njemačkom autoindustrijom. Kako gledate na projekt električnih automobila koji razvija hrvatski poduzetnik Mate Rimac?
– To je fantastična priča. Usporedio bih ju s runolistom u vrletima Velebita. Osnovno je pitanje što učiniti da ta fantastična priča dugoročno uspije i razgrana se, osigura svoju budućnost, širenje poslova, zaposlenost. Za to je potrebna je snažna pomoć države, znatne investicije i menadžersko-znanstveno osmišljen pristup cijelom projektu. Po ugledu na druge zemlje treba stvoriti klaster, puno malih poduzeća koji će činiti jednu jaku cjelinu. Da bi taj da tako kažem proizvodni “grozd” bio uspješan nije dovoljna samo jedna lijepa bobica potrebno je njih puno i moraju biti podjednako sjajne. Inače dogodit će se, kao s nalivperom – imamo izumitelja sjajnog proizvoda – Eduarda Penkalu, a nemamo njegov izum kao nacionalni brend koji na tržištu dominira.
Hrvatska ima visokoobrazovni sustav na značajnom nivou. No, postavlja se pitanje koliko utječe na razvoj novih tehnologija?
– Informacijska i komunikacijska tehnologija (IKT) glavni je temelj tehnološkog razvoja u posljednja dva desetljeća. Za nerazvijene zemlje poput Hrvatske ona donosi veliku prednost svojevrsne inherentne demokratičnosti: budući da brzo napreduje, ali i zastarijeva, vodeći ponuđači imaju dominantni komercijalni interes da svoje proizvode čim brže rašire po cijelome svijetu, pa se ova tehnologija može brzo uvesti u praktičnu uporabu (za razliku od infrastrukturnih projekata), pod uvjetom da postoji volja za to, te novac za investicije. Najnoviji trend poznat je pod nazivom “internet stvari” (Internet of Things). Tehnički gledano radi se o fleksibilnim sustavima od standarnih modula i komponenti, koji se povezuju preko interneta, a koriste i upravljaju se putem mobilnih uređaja (npr. pametnih telefona). U posljednje 2-3 godine na djelu je najnoviji iskorak u tome smjeru poznat kao digitalna transformacija.
Imate li neke primjere, koji bi se mogli brzo uvesti u javni život i upravu u Hrvatskoj?
– Sustav obrane od prirodnih nepogoda (poplave i požari), koji bi se temeljio na ranom otkrivanju opasnosti i brzoj reakciji na temelju poboljšane komunikacije. Tu je mogućnost digitalne skrbi za kronične bolesnike: kronicni bolesnici dobiju malu dijagnostičku stanicu poput pametnog telefona, koja samostalno komunicira s liječnikom. Digitalna identifikacija i naplata usluga (parkiranja, cestarine, javni prijevoz itd.) kojom bi se uveli varijabilni poslovni modeli (različite cijene u različitim razdobljima, kombinirane usluge, predbilježbe i rezervacije itd.). Otvara se znatna mogućnost digitalnih udžbenikai i nastava (preko interneta), kojom bi se zamijenili tiskani udžbenici, te smanjili troškovi za putovanja i pomagala, digitalno planiranje prometa (kao predstupanj autonomnom upravljanju automobilom). Za takve sustave komponente bi se morale uvesti, jer se ne proizvode u Hrvatskoj, ali bi se sustavi koncipirali i implementirali u Hrvatskoj. Ove mjere ne znače zapošljavanje samo informatičara, nego i druga srodna zanimanja: inženjeri, matematičari, fizičari, ekonomisti itd. Nije nevažno napomenuti da su ovo tipične djelatnosti za sufinanciranje iz europskih fondova. Ako se ta tehnologija ne koristi u javnome životu, onda se ona reducira na skupnu zabavu.
Koliko je dobra ideja udjelom u HEP-u vratiti vlasništvo nad Inom?
– Umjesto što se puna HEP-ova riznica čuva za preuzimanje udjela u Ini, taj novac treba uložiti u investicije u proizvodne kapacitete, koji bi makar dijelom zamijenili uvoz. Prvenstvo obnovljivi izvori, a napose hidroelektrane te vjetroelektrane. Dobar je primjer susjedna Slovenija s hidroelektranama na Savi. Svakom je laiku jasno da se vodotok Save i Kupe moraju regulirati da bi se spriječile stalne poplave oko Karlovca i Siska. Zašto ne s hidroelektranama? Iako nabava energije zbog trenutačno prilično niske cijene nije u fokusu javnosti, to je područje koje će srednjeročno dobiti na važnosti. Nevjerojatno je kako se slabo koristi solarna tehnologija u priobalju! Svugdje u svijetu država takve projekte podupire subvencijama, u primjeru Hrvatske sufinanciranjem iz europskih fondova.
Iz europskih fondova Hrvatska je, međutim dobila, 85 posto sredstava za gradnju Pelješkog mosta?
– To je za svaku pohvalu. Ali ne treba zaboraviti projekte inž. Stanka Ferlea koji zagovara gradnju podmosrkih tunela. Trebalo bi napraviti bar jedan kratki da bi se pokazala isplativost takvog tunela. Na primjer između Turanja i otoka Babac (1,2 kilometara) pa otok Babac – Pašman (600 m). Na taj način spojila bi se prometno dva otoka (Pašman, Ugljan) s kopnom, ukupno više od 10.000 stanovnika.
Arbitražna odluka ne će imati utjecaja na hrvatske-njemačku gospodarsku suradnju!
Smatrate li da bi njemačko gledište na arbitražnu odluku moglo utjecati na hrvatsko-njemačku gospodarsku suradnju?
– Arbitražna odluka nema i ne će imati nikakvog utjecaja na hrvatsko-njemačku gospodarsku suradnju! To je spor između Hrvatske i Slovenije, s Njemačkom nema nikakvog dodira. Da ima, onda bi, primjerice, investicije u Madžarsku i Poljsku bile smanjene, a to nije slučaj. Njemačka se spori s Austrijom zbog uvođenja vinjeta, ali to nema nikakvog utjecaja na gospodarstvo.
Otkrivanja požara primjenom informacijske tehnologije pravi je projekt za europske fondove
Spomenuli ste mogućnost otkrivanja požara. S obzirom na to da je prošli tjedan katastrofalni požar ugrozio sam Split, kako u ranoj fazi otkriti požar?
– Jedan moj australski kolega koncipirao je sustav za nadzor sjeverne morske granice s ciljem sprječavanja imigracije. U slučaju protupožarne zaštite šume bi se premrežile sustavom malih nadzornih postaja, koje bi slikom i signalima o svojstvima zraka pokazivale eventualni rani nastanak požara, te istodobno služile za navođenje letjelica za gašenje požara. Mali dronovi služili bi za dopunu takvih izvida. Oni bi naravno mogli otkriti potencijalne podmetače požara. Takav bi projekt bio od državne važnosti uz sudjelovanje velikih tvrtki poput HEP-a, Hrvatskog Telekoma, Erikson-Tesla, proizvođača posebne opreme poput Dok-Inga, te sveučilišta i instituta. To bi bio pravi projekt, koji bi se mogao financirati fondovima EU i prvenstveno bi zapošljavao domaću pamet. Kad ubacimo u tražilicu pojmove “remote sensing fire detection”, onda dobijemo više od 740.000 “pogodaka”. Novopečena ministrica znanosti Blaženka Divjak ponaša se kao da za taj pojam nikad nije čula. Iako dolazi iz područja informatike i organizacije, ta bivša prorektorica zagrebačkoga Sveučilišta još ničim nije pokazala da bi njezino ministarstvo moglo potaknuti tehnološki razvoj Hrvatske. Prema tomu, bojim se da bi se njezina izreka “tehnologija umjesto ideologije” mogla pokazati najobičnijom ispraznicom. Zapravo, da je ona prava osoba na pravome mjestu, već u nastupnome govoru navela bi pet do deset mjera, kojima će pristupiti smjesta. Nevjerojatno za jednu profesoricu informatike da nema nikakvih ideja za razvoj uz pomoć informacijske tehnologije!
Kad bi Hrvatska imala domoljubnu i čestitu vlast, promjene bi se brzo vidjele!
U Hrvatskoj su stalno nekakvi izbori i kao da se stalno nešto čeka. Ništa ne dolazi osim ponavljanja istog?
– Uopće, ta žabokrečina, situacija u kojoj je ništa ne događa, pogubna je za gospodarstvo, jer ono, izmedu ostaloga, počiva i na psihologiji. Kapitalne investicije u proizvodnju su jednako važne da pokrenu, kao i da zadrže razinu industrijske proizvodnje, koja zapošljava znatnu radnu snagu na dugi rok. Hrvatska je vrlo zaostala, pače i zapuštena, zemlja. Po mnogim kriterijima Hrvatska je bliža nekoj afričkoj državi nego nekoj razvijenijoj europskoj zemlji. To je teret, ali i šansa, jer se svaki pozitivni pomak odmah vidi. Čim bi na vlast stupila domoljubna, sposobna i čestita vlast, promjene bi se brzo uočile, jer ima puno mjera koje se mogu provesti odmah. Umirovljeniku s mirovinom od tisuću kuna tri posto povišice u principu ništa ne znače, ali bi bila velika stvar da se uopće dogodi bilo kakva povišica. Kad bi se pokrenula gospodarska suradnja s drugim članicama EU, politički položaj RH bi se bitno popravio. Međutim, hrvatska vlast kao da očekuje da netko drugi riješi probleme za koje je ona zadužena.
Šutnja vodećih tajkuna
Nevjerojatno je kako o stranim ulaganjima šute uspješni gospodarstvenici koji šire svoje poslovanje po Europi…
– Zaista vrlo je znakovito da se o mogućim stranim ulaganjima nikako ne očitavaju vodeći hrvatski tajkuni, koji ne ispuštaju skoro nijednu prigodu da iznesu svoje mišljenje široj javnosti. Kao što je poznato, oni posluju uglavnom u uslužnom i prehrambenom sektoru. Dolazak velikih ulagača u proizvodni sektor nužno bi doveo do procvata njihovih poslova, jer bi povećanje zaposlenosti dovelo do većeg prometa u trgovinama i sveukupno veće potrošnje.
Pa zašto onda ne pozivaju Vladu na poticanje stranih ulaganja?
– Na to je moguće dati samo jedan odgovor: veća strana ulaganja dovela bi do značajnih pomaka u financijskom i pravnom poretku. Nakon toga, oni bi izgubili svoj utjecaj na političke procese u Hrvatskoj. To im je očigledno puno važnije od općeg napretka.
Samo predsjednica države prepoznala gigant s istoka
Geostrateški položaj Hrvatske mnogi jasno uočavaju, izgleda mi najmanje?
– Kina napreduje krupnim koracima i već je preuzela vodeće mjesto u mnogim granama. U međuvremenu, kineske tvrtke ulažu u Europi, pa su preuzeli poznate tvrtke poput talijanskog Pirellija ili njemačke tvrtke Kuka. I najstariji dio Boscha preuzela je nedavno jedna kineska tvrtka. Za tu ekspanziju Kinezi već traže prometna i logistička čvorista, pogotovo u Europskoj uniji. S malo pameti, Hrvatska bi zahvaljujući geostrateškom položaju mogla dobiti jedno od čvorista, koje bi uključivalo zračnu te možda morsku luku. Međutim, osim posjeta predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović 2015. godine nije poznata da se u međuvremenu dogodila neka koordinirana akcija hrvatskih vlasti.
Razgovarao: M. Curać
Tekst se nastavlja ispod oglasa
