Elon Musk i i Tesla postaju mete sve intenzivnijih i orkestriranih napada s političkom pozadinom koji prelaze granice racionalnog neslaganja. Od vandalizma nad Teslinim vozilima, napada na autosalone do poziva na bojkot, sve se češće koristi moralni narativ kojim se Muskova politika pokušava prikazati opasnom, pa čak i povezati s nacističkim ideologijama, iako za takve tvrdnje ne postoji nikakva povijesna ili stvarna osnova. Paradoksalno, istodobno se prešućuje stvarna i dokumentirana povezanost njemačke autoindustrije s nacističkim režimom.
Brendovi poput Volkswagena i Mercedesa ne samo da su surađivali s Hitlerovim režimom, već su svoj početni rast i uspjeh velikim dijelom gradili na prisilnom radu logoraša i ratnih zarobljenika. Ova činjenica rijetko se spominje kada se govori o ”moralnosti” u industriji automobila.
>Rat oko Tesle: Je li Musk doista uz Trumpa zbog interesa?
Auto za narod
Naime, tijekom Drugog svjetskog rata mnogi proizvođači surađivali su s nacističkim režimom. Volkswagen je tako u osnovi stvoren kao “auto za narod” pod Hitlerovim planovima za masovnu proizvodnju jeftinog automobila za prosječnog Nijemca.
The Guardian u svom tekstu o knjizi Nacistički milijarderi Davida de Jonga iznosi šokantne podatke o povezanosti slavnih njemačkih brendova s nacističkim režimom. Obitelji koje stoje iza marki BMW-a, Porschea, Volkswagena, Mecedesa i Adidasa upravo su iz suradnje s nacistima stekle bogatstvo, moć i svjetsku slavu. Knjiga Nacistički milijarderi opisuje kako su tijekom Hitlerove vlasti, ti industrijalci podržavali naciste financijski, a zauzvrat su dobivali povlastice i prilike za poslovni rast.
Koristili su se prisilnim radom tisuća zatvorenika iz koncentracijskih logora, sudjelovali u oduzimanju imovine židovskim obiteljima, i imali osobne veze s najvišim članovima nacističkog vodstva. Mnogi od njih primali su nacistička odličja, a nakon rata su uspjeli izbjeći ozbiljne posljedice, nastavili su razvijati svoje kompanije i postali temeljem današnjeg njemačkog ekonomskog uspjeha.
Obitelji poput Quandt (povezane s BMW-om) i Porsche nastavile su graditi imidž filantropa i kulturnih pokrovitelja, no u pozadini je ostala neizgovorena povijest nasilja, iskorištavanja i ratnog profiterstva. Javnost o tome zna vrlo malo jer su te obitelji pažljivo gradile narativ koji izostavlja ili umanjuje njihovu ulogu u nacističkom sustavu.
>Tesla na meti političkog vandalizma: Pogledajte što se događa u Americi
Vokswagen – Hitlerov ”auto za narod”
Volkswagen je osnovan u nacističkoj Njemačkoj s ciljem proizvodnje pristupačnog automobila za širu populaciju, poznatog kao ”auto za narod”. Tvrtka je bila pod kontrolom nacističkog režima, koji je iskoristio prisilni rad kako bi ostvario svoje ambicije. U uvjetima rata, Volkswagen je koristio rad logoraša i ratnih zarobljenika, čineći ih ključnim dijelom proizvodnog procesa.
Tijekom nacističkog režima, automobilska industrija u Njemačkoj bila je snažno ideološki i politički instrumentalizirana. Židovima je 1933. zabranjeno članstvo u njemačkom automobilskom klubu ADAC, a nakon Kristalne noći 1938. zabranjena im je i vožnja automobila. Automobil je trebao postati simbol nacističke ideje ”narodne zajednice” (Volksgemeinschaft).
Holocaust encyclopedia piše da su nacisti kroz organizaciju ”Snaga kroz radost” (KdF), pokrenuli inicijativu za stvaranje pristupačnog automobila za mase – ”Volkswagen”. Cijena je bila 999 reichsmaraka, uz štedni plan za radnike. Hitler je osobno bio fasciniran automobilima i tehnologijom. Godine 1934. naložio je izradu osnovnog obiteljskog automobila, a inženjer Ferdinand Porsche dizajnirao je model temeljen na ranijim nacrtima iz 1931.
Dana 26. svibnja 1938. položen je kamen temeljac za veliku tvornicu kraj Fallerslebena, uz prisustvo nacističkog vrha. Tvornica je trebala proizvoditi 1,5 milijuna automobila godišnje i predstavljena je kao projekt cijelog naroda. Međutim, izbijanjem Drugog svjetskog rata civilna proizvodnja je obustavljena, a tvornica je preusmjerena na vojnu proizvodnju.
>30. siječnja 1951. Ferdinand Porsche – genijalni konstruktor i tvorac slavne Volkswagenove ‘bube’
1942. je osnovan prvi koncentracijski logor unutar tvornice Volkswagena – Arbeitsdorf
Tijekom Drugog svjetskog rata, Volkswagen je masovno koristio prisilni rad kako bi nadoknadio nedostatak radne snage u svojoj tvornici u Fallerslebenu, izvorno planiranoj za civilnu proizvodnju. Od početka rata, tvrtka je zapošljavala njemačke i strane radnike, ali sve više i ratne zarobljenike, zatvorenike iz koncentracijskih logora (uključujući Židove), te civilne prisilne radnike iz Istočne Europe – takozvane ”Ostarbeitere”.
Godine 1942. osnovan je prvi koncentracijski logor unutar tvornice – Arbeitsdorf. Do kraja rata, prisilni radnici činili su oko 60 % radne snage. Volkswagen je aktivno surađivao s nacističkim logorskim sustavom. Inženjer iz tvrtke osobno je otišao u Auschwitz i odabrao 300 židovskih metalaca za rad, a još 650 židovskih žena dovedeno je za rad na vojnoj proizvodnji.
Tvornica je postala službeni podlogor koncentracijskog logora Neuengamme, a cijeli kompleks obuhvaćao je četiri koncentracijska i osam logora prisilnog rada. Do svibnja 1944. bilo je više od 4.800 istočnih radnika, polovica žena. Većina je bila prisilno deportirana iz svojih zemalja. Radni uvjeti su bili iznimno teški, smještaj loš, prehrana nedostatna, a rad opasan.
Jedan poljski prisilni radnik opisao je svoje iskustvo riječima: ”Shvatio sam da sam rob… Bio sam samo predmet koji može raditi.”
>Njemačka autoindustrija: Zašto je došlo do krize u Volkswagenu i zašto je to važno?
Volkswagen kao ”logor smrti” za djecu prisilnih radnica
Jedan od najstrašnijih zločina Volkswagena tijekom Drugog svjetskog rata bio je odnos prema djeci prisilnih radnica – tzv. ”istočnih radnica”. Trudne žene, koje su došle u tvornicu već trudne ili su zatrudnjele tijekom rada, u početku su slane natrag kući. No, s napredovanjem rata to više nije bilo moguće, pa su njemačke vlasti uz pomoć Fritza Sauckela, otvorile tzv. ustanove za njegu djece stranih radnica (Ausländerkinderpflegestätten), koje su zapravo služile samo kako bi žene čim prije nastavile raditi. Djeca su bila zanemarena, bez medicinske skrbi i hrane, s vrlo visokom stopom smrtnosti.
Volkswagen je 1943. otvorio takvu ustanovu unutar svog logora, pod nadzorom tvorničkog liječnika dr. Hansa Körbela. Djeca su kasnije premještana u sličnu ustanovu u mjestu Rühen, gdje je smrtnost bila gotovo stopostotna. Smatra se da je ondje umrlo 365 djece radnica zaposlenih u Volkswagenu. Dr. Körbel je nakon rata osuđen na smrt i smaknut 1947. zbog zločina zanemarivanja u tzv. ”farmi beba Rühen”.
Tek desetljećima kasnije, tvrtka je priznala svoju ulogu u nacističkim zločinima
Pred kraj rata, kako su Saveznici napredovali, Volkswagenov kompleks u Fallerslebenu bio je napušten. Dio zatočenika je pobjegao, dok je njemačko osoblje dezertiralo. Tvornicu su zauzele savezničke snage 15. travnja 1945. Direktor Anton Piëch pobjegao je u Austriju s 10 milijuna reichsmaraka. Iako su on i Ferdinand Porsche bili u pritvoru, nikada nisu suđeni.
Na poticaj Britanaca, tvornica i grad preimenovani su u Wolfsburg, današnje sjedište Volkswagena. Tek desetljećima kasnije, tvrtka je priznala svoju ulogu u zločinima iz nacističkog razdoblja. Godine 1986. angažiran je povjesničar Hans Mommsen da napiše neovisnu povijest tvrtke, koja je dovršena 1996.
Volkswagen je od 1991. počeo izdvajati sredstva za pomoć bivšim prisilnim radnicima i preživjelima Holokausta, uključujući i nežidovske žrtve. Kompanija se istaknula kao predvodnik među njemačkim tvrtkama u pogledu reparacija, ističući transparentnost i priznanje odgovornosti kroz javne isprike i muzejske izložbe.
>Nacizam i eutanazija – viša rasa i svijet bez bolesnih
Mercedes Benz je izrabljivao logoraše i držao ih u barakama
Tijekom razdoblja od 1933. do 1945. godine, kompanija Daimler-Benz, koja je proizvodila vozila pod markom Mercedes-Benz, bila je aktivno uključena u ratnu industriju nacističke Njemačke. Od 1937. godine, tvrtka je počela proizvoditi vojnu opremu, uključujući kamione LG 3000 i zračne motore DB 600 i DB 601. U 1944. godini, gotovo polovica od 63.610 zaposlenika Daimler-Benza bili su prisilni radnici, ratni zarobljenici ili logoraši. Ovi radnici radili su u izuzetno teškim uvjetima, često pod prisilom i prijetnjama.
U početku je tvrtka zapošljavala žene kako bi zadovoljila potrebnu količinu proizvodnje. Međutim, budući da broj zaposlenih i dalje nije bio dovoljan, Daimler-Benz je počeo koristiti prisilne radnike. Ti ratni zarobljenici, oteti civili i zatočenici iz koncentracijskih logora bili su smješteni u blizini tvornica.
Radnici s istoka Europe i ratni zarobljenici bili su zatvoreni u barakama u uvjetima sličnim zatvorima. Zatočenike iz koncentracijskih logora nadzirali su pripadnici SS-a. Živjeli su i radili u neljudskim uvjetima, a bili su ”posuđivani” tvrtkama u zamjenu za novac.
Nakon rata, Daimler-Benz priznao je svoju povezanost s nacističkim režimom, a tvrtka se suočila s posljedicama svojih postupaka, uključujući obvezu plaćanja odštete obiteljima prisilnih radnika.
>AfD: Od marginalaca optuživanih za ekstremizam do druge najjače stranke u Njemačkoj
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.