Dr. Natalija Kanački: Kritika, satira i šala su u redu – vrijeđanje i izrugivanje sigurno nije

U Vukovaru oblijepljeni plakati stabala s obješenim ljudima i slikom Ante Pavelića, što je samo jedna u nizu poruka o sadašnjoj Hrvatskoj kao zločinačkoj državi, oslobađajuća sudska presuda uredništvu tjednika koji je ismijavao hrvatsku himnu i pljuvao po hrvatskoj samostalnosti, medijska i politička potpora kazališnoj predstavi u kojoj se na krajnje blasfemičan način izruguju katolički simboli, televizijske emisije za učenike osnovnih škola i gimnazija u kojima se propagira rodna ideologija, pravo istospolnih parova na posvajanje djece, različite LGBTQ životne stilove i sl., ponovno su aktualizirali pitanje ljudskih, svjetonazorskih, vjerskih, umjetničkih i medijskih sloboda. Stoga su iz Glasa koncila zamolili za razgovor dr. Nataliju Kanački, članicu Upravnog odbora udruge U ime obitelji, nevladine udruge koja promiče kršćanske vrijednosti, zbog čega se protiv te udruge u hrvatskoj javnosti već dulje vrijeme vodi klevetnička kampanja nezabilježena u novijoj hrvatskoj povijesti prema bilojoj udruzi, o trenutačnom stanju i problemima nevladinih udruga, posebice onih koje promiču kršćanske vrjednote.

Natalija Kanački rođena je 1968.g. u Zagrebu gdje je završila osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje te diplomirala 1993. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je u humanitarnoj organizaciji International Rescue Committee (IRC), od 1995. u Istražnom zatvoru u Zagrebu, zatim kao liječnica opće prakse u Zagrebu, a od 2006. g. u farmaceutskoj kompaniji “Fidifarm” na poslovima voditeljice medicinske službe te od 2011.g. kao voditeljica razvoja lijekova.

Na početku temeljno pitanje koje se u već toliko puta čulo u hrvatskoj javnosti – Postoje li granice ljudskih sloboda u izražavanju, zastupanju, prenošenju i propagiranju vlastitih ideja i vrijednosti ili se ono ne smije ograničavati?

Ideja ljudskih sloboda i ljudskih prava stara je kao čovječanstvo. Judeo-kršćanstvo u sebi sadrži misao da se prema drugima treba odnositi onako kako želimo da se oni odnose prema nama –znači jako lijepo i plemenito. Kršćanstvo je tu ideju razradilo do punine – poštivanje čovjeka i njegovog dostojanstva potrebno je njegovati ne samo govorom i djelima, već i mislima. Tada smo potpuno slobodni – i mi i naši bližnji. Za nas kršćane, ljudska sloboda je neotuđiva jer smo svi izašli iz Stvoriteljeve ruke i svi smo pred Njim jednaki.

Od države očekujemo da pravednim zakonima postavlja granice javno prihvatljivih okvira ponašanja te da po njima postupa prema svima jednako. Zakonima se moraju ograničiti osobne slobode kada su one usmjerene poticanju mržnje ili diskriminaciji osoba ili grupa. U praksi zakoni postoje, ali se selektivno primjenjuju. Sadašnjica nas uči da se ne postupa prema svima jednako te da postoje ‘dežurni suci’ – privatne osobe, mediji, interesne skupine i dr. koji misle da imaju neotuđivo pravo na svoje viđenje tolerancije. To mogu činiti stoga jer država dozvoljava nekim skupinama da prelaze granicu ljudskih sloboda bez posljedica. Također, postoje i ‘dežurni krivci’, a to su obično pojedinci i skupine nad kojima se dozvoljava blaćenje, dezinformiranje, vrijeđanje, etiketiranje i dr. Dakle, ‘dežurni suci’ su u poziciji da manipulacijom i etiketiranjima, često praćenima dobro poznatom frazeologijom (katotalibani, primitivci, netolerantni…), ušutkuju one koji se usuđuju propitkivati društvenu stvarnost, društvenu pravdu ili stereotipne ideologije. Sigurno jest da granice moraju biti jasne i jednake za sve. U javnosti bi istina trebala biti najveći kriterij za postupanje pojedinaca i vlasti. Država i mediji bi trebali poticati pluralizam u društvu poticanjem argumentiranih rasprava temeljenih na istini, a ne na lažnim predstavljanjima događaja, osoba, institucija ili hrvatske povijesti. Tolerancija da – ali prema čovjeku i njegovom dostojanstvu, a ne prema onome što je štetno za pojedinca ili društvo u kojem živimo. Za nas katolike važno je da njegujemo i promoviramo istinske vrijednosti, strpljivo podnosimo nepravde istovremeno čineći dobro za društvenu korist – i da se ne umorimo od toga.

Kako je došlo do pomalo šizofrene situacije u Hrvatskoj da točno određeni ideološko-svjetonazorski svrstani mediji, političke stranke, nevladine udruge i istaknuti pojedinci uvijek imaju glavnu riječ u definiranju pojmova «progresivno- konzervativno», «napredno-nazadno», «humano-homofobno» i sl.?

Ovo je odlično pitanje! Stara i provjerena metoda je usvojiti rječnik koji miluje uši (npr. pozivanje na toleranciju i različita ‘prava’…), a u praksi biti militantan u svojim stremljenjima i etiketirati ‘protivnike’. Takav rječnik, a to je naše hrvatsko iskustvo, često razvijaju jednoumna društva i jednostrane osobe kojima to služi kao sredstvo za ušutkivanje i diskreditiranje protivnika, ali i za očuvanje vlastitih privilegiranih pozicija. Stariji građani Hrvatske dobro pamte kako je komunistički jednoumni sustav, naglašavam ovo jednoumni, upravo do savršenstva razvio ovaj frazeološki govor. Koristio je čak i neke od ovih fraza koje ste spomenuli – „napredno-nazadno“, „progresivno-konzervativno“ – uz niz drugih koje su stvarale poželjno društveno okruženje i društvenu situaciju za vladavinu komunističke manjine nad većinom građana. Svakako da je situacija u Hrvatskoj evoluirala pa se današnje vrijeme ne može usporediti s onim, ali na nekoj razini paradigme ili sličnosti može itekako. Situacija je zaista šizofrena, no to je pomalo i dobro. U komunizmu smo bili ‘svjedoci tišine’, o nekim temama nismo smjeli govoriti niti među prijateljima, a posebice ne u javnosti ili medijima. Šizofrena situacija je nastala sada, kada je jasno da se otkrivaju laži na kojima je komunizam bio građen – o komunizmu kao totalitarnom sustavu, o jednakim mogućnostima za sve, o povijesnim ‘istinama’, o ‘pravu’ jedne skupine ljudi da vlada nad narodom i da ga drži u strahu. Istinu više ne možemo zadržati, kao niti privilegije koje se vuku već desetljećima.

Stoga smo svjedoci ove šizofrene situacije u kojoj se etiketiraju neistomišljenici.
S druge strane, ovaj trend ‘šizofrenije’ u medijima i civilnom društvu prisutan je i u SAD-u i Europi. To je kod nekih djelomično baština komunizma, a s druge strane posljedica ekstremnog liberalizma. U Hrvatskoj je komunizam izvanjski odbačen, prihvaćene su nove, liberalne ideje isprepletene s nostalgijom na prošla vremena.
Najčešće se baštini krilatica „antifašizma“ kojima se etiketiraju svi koji ne razmišljaju kao ‘napredni’ liberali i neokomunisti. Vjerovali ili ne ‘anifašistima – antifama’ se nazivaju i ekstremne liberalne udruge u SAD-u“! Postoji slojevitost u analizi tog fenomena, ali najčešće kada se stvari analiziraju do kraja ostaje njihov interes: financijski, društveni, politički ili neki drugi. Fenomen ‘antifašizma’ nametnut je svjesno od strane struktura koje žele na isključivi način diktirati društvenu stvarnost. One su dobro raspoređene i umrežene, obilno financirane od države kao ‘nevladine’ udruge što je slučaj i u drugim postkomunističkim državama, osobito onima koje nisu napravile lustraciju, ali i SAD-u i Europi.

Govor etiketiranja i vrijeđana vidljiv je u zapadnom svijetu na primjerima Brexit-a ili izbora za američkog predsjednika.

Dakle, to nije isključivo hrvatska stvarnost, ali rekla bih da Hrvatska ima specifične uvjete kao zemlja u koja je izvršila tranziciju iz totalitarnog sustava u višestranački u isto vrijeme kada je i oružanim ratom morala braniti svoju samobitnost. Bili smo idealno tlo da se različite interesne skupine implementiraju u društvene strukture vlasti, medija i javni život, a tome je svakako bitno pomogao nedostatak lustracije i javnog nesuočavanja s pogubnim posljedicama totalitarnog sustava u kojem su Hrvati živjeli.

Vaša udruga i predsjednica već dugo ste pod žestokom «paljbom» iz različitih političko-medijskih središta, i to često s vrlo zlonamjernim i primitivnim argumentima. Što mislite zašto i što je to tako odbojno i neprihvatljivo u vašim porukama?

Predsjednica udruge dr. Željka Markić izložena je kontinuiranom vrijeđanju, lažima i izrugivanjima jer se suprotstavila ultra-liberalnim ideologijama koje razaraju brak i obitelj, a koje su u Hrvatsku počele ulaziti na velika vrata. Nakon referenduma o Ustavnoj zaštiti braka postalo je jasno da je civilno društvo u Hrvatskoj počelo dobivati svoj pravi smisao – pluralizam. Do tada je na civilnoj sceni bila prisutna samo lijevo-ideološka hegemonija. Vrijeme će pokazati koliku važnost je imao referendum o braku – sada Ustav štiti obitelj i zajednicu braka, a to je mnogima u Hrvatskoj bilo nepodnošljivo, jer su imali zacrtane planove u kojem smjeru treba ići razaranje braka i obitelji. Ostali smo na trajnoj meti i zbog drugih tema koje otvaramo: pitanje financiranja nevladinih udruga, izbornog zakona, popisa birača, priziva savjesti, pitanje ustavnosti Zakona o pobačaju, tijeka novca poreznih obveznika raznim udrugama ili skupinama, kontroliranja izbornog procesa, osude simbola svih totalitarizama (uključujući i petokraku) i druga važna pitanja za Hrvatsku danas.

Do pojave naše udruge, lijevo-liberalne udruge financirane novcem poreznih obveznika i novcem iz drugih država, gotovo su monopolistički pokrivale „nevladin sektor“. Sada kada im se u njihovo područje „umiješala“ jedna o državi financijski neovisna, snažna i tisućama volontera potpomognuta udruga koja propitkuje društvene teme i tabue – nastao je problem. Počinju se primjenjivati njima već dobro poznate metode – vrijeđanje, omalovažavanje, ismijavanje pa i drugi pritisci. Sličan primjer „medijskog reketa“ mogli ste vidjeti i kod udruge „40 dana za život“. Kada su vidjeli da imaju udruga jača i ima vidljive rezultate te da molitelji ne odustaju, prestalo je medijsko ignoriranje i počela je hajka.

Ono čega se najviše te strukture boje jest strah od promjene društvenih tema koje su do prije koju godinu bili tabu, strah da bi se hrvatski građani mogli slobodno angažirati u svim temama koje se tiču njihovog života, a ponajviše strah od gubitka financiranja i gubitka ogromnih sredstava koja se bez pravilno postavljenih kriterija slijevaju u njihove udruge.

Znači li to da su bučni zagovornici ljudskih sloboda, koji trenutno vladaju javnim prostorom, zapravo, licemjeri jer ne dopuštaju slobodu drugih i različitih na njihove stavove?

Oni nisu licemjeri jer to čine svjesno u svoju korist. Pragmatični su i uopće ne sliče farizejima Isusovog vremena. Znaju što žele i imaju jasno određen smjer kojim treba ići. Svatko tko se time ne slaže na neki način postaje – neprijatelj. A s neprijateljem se valja obračunati da ne radi probleme. U biti, većinom je to čisti oportunizam i želja za utjecajem u društvu.

Nije to novost današnjeg vremena, već je viđeno kroz povijest, a osobito u 20. stoljeću. Danas je ipak došlo vrijeme da se otvorenom, javnom i argumentiranom raspravom dođe do pravih spoznaja i istina te da se stvara minimalni nacionalni konsenzus.
Zašto vas čude ti napadi i etiketiranja? Oni su očekivani jer dolaze iz redova ljudi lijevo-liberalne orijentacije, usprkos njihovom javno deklariranom pluralističkom razmišljanju. Više je razloga za to, a jedan od najvećih je da ti ljudi često potječu iz obiteljskog okruženja koje je imalo privilegije u komunističkom sustavu, a njihova djeca i unuci ih nastavljaju imati i danas.

Nedostatak tolerantne i argumentirane rasprave velik je deficit suvremene Hrvatske i danak življenja u jednoumlju. Na žalost, možda će morati proći još jedna generacija da se Hrvatska očisti od tog povijesnog tereta.

Katolicima je sve to lakše podnositi, jer uvijek u sebi nastoje zadržati smisao za pravdu, istinu i podnošenje (toleranciju).

U tom kontekstu moramo spomenuti i fizičke nasrtaje na vaše volontere i razbijanje štandova tijekom prikupljanja potpisa za referendum o braku. Podsjetite nas – je li netko sudski odgovarao zbog toga?

Fizički nasrtaji bili su najviše izraženi tijekom prikupljanja potpisa za referendum o Ustavnoj definiciji braka. Bilo je oko 50-ak prijava policiji za maltretiranje, vrijeđanje i fizičko uništavanje štandova – nije mi poznato da je netko odgovarao radi toga. Osim tih fizičkih nasrtaja, postojali su možda i teži nasrtaji – putem novina, televizije i interneta, a najgore je bilo kada su uvrede dolazile od narodnih zastupnika u Saboru, onih koji bi trebali biti primjer građanima u toleranciji, argumentiranoj raspravi i inteligenciji.

Sjetite se samo kako je saborski zastupnik Nenad Stazić optužio dr. Markić da diskriminira samohrane roditelje te da će „Udruga UIO i dr. Markić tražiti da se Ustavom zabrane jednoroditeljske obitelji, da će djecu iz tih obitelji pokupit po kućama, strpati u kamione i odvesti u dom. A dom će osnovati u Jasenovcu.” G. Stazić je na sudu izgubio presudu te se morao ispričati dr. Markić zbog svojih riječi i povrede prava osobnosti. To je jedan od primjera gdje su dr. Markić i naša udruga dobili sudsku satisfakciju.

U slučaju glasila Srpskog narodnog vijeća «Novosti» doživjeli ste niz najgorih optužbi od državnih ustanova do pojedinaca, no, je li se netko od njih barem pokušao osvrnuti na vaše citirane izjave o ismijavanju i ruganju temeljnim postulatima hrvatske državnosti i samostalnosti, čime su zapravo «bačeni u blato» svi koji su položili živote za Hrvatsku?

Napadi, fotomontaže i uvrede usmjereni na UIO i Željku Markić kao predsjednicu udruge, posljedica su izlaska u javnost s vrlo jasnom analizom o financiranju i sadržaju časopisa Novosti, odnosno trošenju novca nesukladno propisanim uvjetima za njihovu namjenu. Ta sredstva nisu dana da bi se vrijeđao i ponižavao većinski, hrvatski narod, već za rješavanje pitanja koja se tiču srpske manjine poput uporabe srpskog jezika, promicanja srpske kulture u Hrvatskoj i svih drugih pitanja koja se tiču srpske manjine u Hrvatskoj. Odnosi Hrvata i Srba su opterećeni prošlošću, stoga djelovanje i pisanje mora biti u duhu tolerancije, argumentirane rasprave i nastojanja da se izgradi kvalitetan suživot. To je želja mnogih Srba u Hrvatskoj koji se ne slažu s takvim pisanjem Novosti, u koje je prebačena gotovo cijela novinarska garnitura Ferala. Dakle, da ponovim, proračunski novac ne smije se zloupotrijebiti kako bi se širila netrpeljivost prema većinskom narodu.

Osobito se ne smiju ismijavati temeljni postulati hrvatske državnosti i samostalnosti, kako moralno zbog brojnih žrtava i stradanja, tako i politički jer to stvara nezdravu osnovu za nadogradnju društva. Samo uvažavanjem i dijalogom, pa čak i kada se ne slažemo, može se ići naprijed.

Nama u Hrvatskoj silno nedostaje kultura dijaloga i kultura argumentiranog razgovora. Što možemo očekivati od ljudi, kada je govor političara često prizeman i vulgaran, pa i sa najviših saborskih, ministarskih, pa i predsjedničkih i premijerskih pozicija? Svašta se od njih moglo čuti tijekom proteklih godina što ne spada u civilizacijski krug zemalja kojima Hrvatska pripada.

Stoga bi političari, javne osobe i novinari trebali pažljivo birati rječnik komunikacije. Kritika, satira i šala su u redu – vrijeđanje i izrugivanje sigurno nije.

Jednako tako, da li ste dobili odgovor na ključni prigovor o sukobu interesa vodećeg srpskog političara, koji je u ustanovama: koja odlučuje o dodjeli novca, koja ga prima i istodobno koja kontrolira davatelja i primatelja?

Udruga U ime obitelji podnijela je prijavu Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa kod dužnosnika prof. dr. sc. Milorada Pupovca u obnašanju dužnosti. Zaista je neprihvatljivo da u jednoj državi postoji tijek proračunskog novca na ovakav interesni način. Svi koji dobivaju novac iz proračuna moraju brinuti o sukobu interesa te namjenskom trošenju proračunskih sredstava. Očekujemo da će Povjerenstvo uskoro objaviti svoj odgovor – nadamo se argumentiran i pravedan!

Vama se često lijepi etiketa «klerofašisti» kao i mnogima drugima koji nisu po mjeri lijevo-liberalnih medija i političara. Evo, ja vas također javno prozivam i pozivam da se ogradite od svih onih biskupa i svećenika (kler) koji zagovaraju totalitarnu ideologiju Benita Mussolinija (fašizam) i tako skinete «ljagu» s vaše udruge!

‘Klerofašti’ – pa to slušam od kada sam se rodila… To je to o čemu govorim, komunistički mentalni sklop nije se još uvijek odrekao komunističkih etiketa kojima je držao pojedince i hrvatski narod u pokornosti. Etikete su davno stvorene u kardeljevsko-rankovićevskim kuhinjama za denunciranje „protivnika“, a služile su kao pravovjerna batina za udaranje nepoćudnih. Tako se i „klerofašizam“ zadržao u uporabi od 1945. do 2017.! Jedini problem je taj što su jame diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine pune „klerofašista“ u koje su ih bacali oni koji su ih prozivali za klerofašizam. A zidovi Stare Gradiške, Lepoglave i Golog otoka mogu opisati tisuće godina tamnica i mučenja koje su podnijeli „klerofašisti“. Da ti ljudi imaju malo inteligencije i morala ne bi nikada upotrijebili taj izraz jer su pod njime ubijene tisuće nevinih ljudi.

Inače, Benito Mussolini je u mladosti bio gorljivi socijalist, a do kraja života je ostao veliki protivnik Katoličke vjere. Jedina knjiga koju je napisao ismijava crkvu i svećenstvo, a govori o ljubavnom životu jednog svećenika preljubnika.

Tako da je i sama fraza ‘klerofašist’ – apsurdna!

Što mislite o svojevrsnoj poplavi izrugivanja katoličkih svetinja uime umjetničkih sloboda, počevši od Majke Božje lezbijke do Isusa silovatelja? No, u toj bezgraničnoj slobodi, koju omogućuju hrvatski porezni obveznici, u popriličnoj mjeri i katolički vjernici, nikada se ne zadire u svetinje židovskog ili islamskog svijeta? Dakle, sloboda pod «ručnom kočnicom»?

To je nešto čemu se mora jasno postaviti granica. Moja sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugoga. Sloboda podrazumijeva odgovornost, a kršćanski pojam slobode podrazumijeva i ljubav. Izrugivati se nečijim vjerskim ili drugim uvjerenjima ponižavajuće je kako za onoga koji vrijeđa, tako i za onoga kojeg se vrijeđa.
Ne postoji apsolutna sloboda u smislu da možemo reći što god želimo ili mislimo. Ako se želi na nešto ukazati ili reći uvijek postoji primjeren rječnik koji neće poopćavanjima uvrijediti bilo koju vjersku, nacionalnu ili drugu skupinu ljudi jer se na taj način uvijek uvrijedi čovjek-pojedinac.

Neprihvatljivo je da se u državi gdje je 87% katolika, od kojih četvrtina redovito pohađa nedjeljne liturgije, vrijeđaju stotine tisuća ljudi pod krinkom umjetničke slobode. Također, ne smije se vrijeđati niti vjera muslimana niti Židova.
Sasvim druga stvar je razgovor i ukazivanje na pojave koje se pojavljuju unutar određenih vjerskih skupina.

Na kraju pitanje – kakva bi bila reakcija da neki umjetnik u Hrvatskoj za poruku o nužnosti izbalansiranog i održivog suživota ljudskoga roga i životinjskoga svijeta posegne za slikom čovjeka-bika iz grčke mitologije – minotaura u seksualnome «klinču» sa ženskom osobom, u kojoj bi on predstavljao umjetničku, medijsku, satiričnu i dr. slobodu, a ona ženu, majku, djevojku redatelja, glumaca, političara i sličnih boraca za neograničene ljudske slobode? Mislite da bi, možda, tek onda razumjeli govor o njihovim granicama?

Zamislite sami i odgovor je više nego jasan. Ali da li to shvaćaju oni koji trebaju – ne znam.

Postoje ljudi među nama koji uživaju u vrijeđanju i iskazivanju mržnje prema tuđim svetinjama. Ne smatram da je važno da te osobe razumiju nepravdu ili uvredu na osobnoj razini, već da država djeluje u okviru postojećih zakona te zaštiti svoje građane od diskriminacije na nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj osnovi.

Ovih dana donesena je odluka Ustavnog suda o usklađenosti Zakona o pobačaju iz 1978.g. s Ustavom RH iz 1990.g. Iako je sama odluka kontradiktorna na više razina, zadovoljna sam što je Ustavni sud potvrdio da ljudski život počinje začećem te da pobačaj nije ustavno niti ljudsko pravo. Novi zakon o pobačaju se mora donijeti u vremenskom razdoblju od dvije godine. U tom razdoblju potrebno je što bolje educirati javnost o ljudskom životu i njegovom razvoju, te uz pomoć stručnjaka detektirati razine na kojima je potrebno djelovati kako bi omogućili da u Hrvatskoj više ne izgubimo niti jedan ljudski život. Postoji niz mjera koje država treba donijeti – od socijalnih, obrazovnih, psiholoških, zaštite žene od prisile na pobačaj i dr. Svi građani RH, a posebno katolici, imaju veliku odgovornost da se uključe u tu raspravu te podrže stvaranje što boljeg zakona.