Dr. Robin Harris: Hrvatska – prekrasna država s užasnim političarima

Foto: Dani kršćanske kulture

Objavljujemo intervju sa dr. Robinom Harrisom u integralnom obliku, a koji je radio novinar Damir Šarac za Slobodnu Dalmaciju.

Robin Harris (66), britanski je povjesničar, publicist i novinar koji se devedesetih, pišući knjigu o Dubrovniku toliko zaljubio u Hrvatsku i njezine ljude da je ovdje i doselio i dobio državljanstvo. U “prethodnom” životu doktorirao je suvremenu povijest na Oxfordu, bio posebni savjetnik britanske Vlade, ali i osobni savjetnik premijerke Margareth Thatcher. Vrlo brzo je naučio hrvatski jezik i uključio se u političke, društvene i povijesne rasprave u našem društvu, što s obzirom na količinu rasprava kod nas i nije bilo posebno teško. U svojim kolumnama često promatra Hrvatsku u kontekstu novog europskog društva, a budući da je obraćenik s anglikanske na katoličku vjeru bavi se i religijskom tematikom, pa je izučavajući djelovanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca postao jedan od najboljih poznavatelja ove složene tematike o čemu je i objavio knjigu.

Hrvatska je usred još jedne burne rasprave – pitanja ratifikacije Istanbulske konvencije: Kakav je vaš stav o tom dokumentu? Uvodi li on doista rodnu ideologiju u zakonodavstvo? Što to uopće znači? Zbog čega na sličan način nisu reagirale i druge zemlje sa značajnim brojem katolika, pa ni sam Vatikan – postoje osude rodne teorije ali ne i Istanbulske konvencije? Zbog čega su i ‘pravoslavne’ zemlje pa čak i ‘islamska’ Turska prihvatile ovaj dokument?

Dokument je izazvao kontroverze u mnogim zemljama, ne samo u Hrvatskoj, jer zasigurno promiče rodnu ideologiju pod krinkom borbe protiv nasilja nad ženama. To je njegova središnja svrha i nema razloga vjerovati da će prijedlozi Konvencije imati ikakav praktičan učinak na zaštitu žena od zlostavljanja, a na takav zaključak upućuje i situacija u zemljama koje su je već ratificirale. Kritika koju su uputili hrvatski biskupi stoga je opravdana i utemeljena, a i Sveta Stolica je otvoreno kritizirala dio Konvencije koji uvodi koncept roda. Sam papa Franjo osudio je rodnu ideologiju i opisao je kao novi oblik “ideološke kolonizacije”. Istanbulska konvencija podrazumijeva promoviranje i zagovaranje rodne ideologije unutar obrazovnog sustava. Morate razumjeti pojam roda u kontekstu u kojem se isti trenutačno univerzalno primjenjuje izvan Hrvatske i Konvencije – g. Plenković tvrdi da drugi nisu pročitali tekst, ali čini mi se da su upravo njegove oči (i um) bili čvrsto zatvoreni pri čitanju. Svugdje se pojam “roda” vezuje uz uobičajnu riječ “spol”, kako bi se istaknulo da je spolni identitet društveni konstrukt podložan redefiniranju, a sve sa ciljem otvaranja prostora za propagande koja dolazi s sekularističke ljevice.

Primjerice, u članku 3. c stoji: „rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“. Konvencija dakle, na štetu hrvatskih poreznih obveznika, zahtijeva financiranje sekularista, anticrkvenih pokreta, ljevice i organizacija civilnog društva, čijem pokušaju negiranja i zatiranja hrvatske katoličke kulture Hrvati već svjedoče. Njome se uspostavlja međunarodno tijelo, GREVIO (Poglavlje IX), koje će se sastojati od politički korektnih ideologa, a sve kako bi se nadgledala provedba programa. Nikakva interpretativna izjava, koju Vlada RH sada nevoljko predlaže, ne može i neće imati ikakvu pravnu težinu u odnosu na sadržaj službeno ratificirane međunarodne konvencije.

Kako komentirate nastojanja radikalne ljevice u Hrvatskoj da se Katoličkoj crkvi ospori pravo da sudjeluje u javnim raspravama na teme koje se tiču povijesti, dnevne politike, a posebno bioetike? Zbog čega nema javnih stavova predstavnika drugih vjera na ove teme?
Kao i kod rodne ideologije, hrvatska radikalna ljevica otvara i zagovara teme koje su široko rasprostranjene na međunarodnoj razini. Posljednjih desetljeća, na obje strane Atlantika, sekularistička ljevica pokušava oduzeti Crkvi svaku ulogu sudionika u javnoj raspravi o moralnim i kulturnim pitanja, otkrivajući tako temeljni anti-liberalizam ljevice. Katolička Crkva se usuđuje ne šutjeti, jer joj je povjereno govoriti – kroz magisterium – u ime i s glasom Krista, a Krist se mora čuti.

Koliki je u tom smislu stupanj slobodne i demokratske rasprave uHrvatskoj? Što koči te procese? Kako gledate na njihovu žestinu (vrijeđanje i slično)?

Rasprave o velikim pitanjima trebaju biti intenzivne i žestoke. Ali trebali bismo pokušati raspravljati o idejama, nikako o osobama – čak i na društvenim mrežama. Međutim, najveći politički problem u Hrvatskoj jest činjenica da državne institucije i glavne političke stranke imaju preveliku koncentraciju moći. Zapravo, danas u Hrvatskoj vrlo malo se poštuje vladavina prava i nedovoljno se uvažava prava običnih građana. Klijentelizam i korupcija su raširena. Nije došlo do lustracije počinitelja nedjela komunističkog režima niti do utvrđivanja porijekla imovine njihovih potomaka. Političke stranke na nacionalnoj razini općenito nisu zainteresirane za ideje, pitanja ili politike. Ponavljaju slogane na izborima da bi bili izabrani, a onda djeluju kao dio jedinstvene političke klase koja plijeni bogatstvo svoje zemlje i dijeli ga svojim pristašama. Hrvatska, barem ovdje, bi mogla mnogo naučiti od Velike Britanije o tome što zapravo znači i kako funkcionira slobodno društvo, slobodno gospodarstvo i parlamentarna demokracija. U Britaniji je vladavina prava efektivna, jer je parlament moćan, a zastupnici su važni. To je dijelom zato što se, za razliku od ovdje, zastupnici biraju pojedinačno a ne samo s popisa stranaka kojima, kako g. Plenković otvoreno prijeti, vodstvo može manipulirati. Britanski premijer mora slušati što zastupnici kažu, a oni zauzvrat moraju slušati ono što njihovi glasači žele. Radio sam godinama s Margaret Thatcher, jednom od najjačih političkih lidera koju je moderna Britanija imala. Ipak, ta dominantna žena zahtijevala je svaki tjedan informacije o razmišljanjima i stavovima svake grupe njezinih zastupnika, i s velikom ih je pažnjom bilježila. Zasigurno nikada ne bi govorila prezirno i uvredljivo o konzervativnim zastupnicima i zagovarateljima konzervativnih vrijednosti kao što Andrej Plenković smatra da može govoriti o Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Drugi je problem, međutim, to što su ideje o politikama u Hrvatskoj gotovo u potpunosti odsutne iz političkih procesa, usmjerenih na uporabu moći sa ciljem stjecanja frakcijske i osobne prednosti i koristi. U Americi i Velikoj Britaniji razvili smo zadnjih pedesetak godina koncept takozvanih „think tankova“, organizacija civilnog društva neovisnih o vladi i političkim strankama, koje pokušavaju oblikovati i poticati širu raspravu o politici. Pomogao sam pokrenuti jednu od tih organizacija u Hrvatskoj prije nekoliko godina, Centar za obnovu kulture (COK), a sada ćemo pokrenuti nove inicijative za popunjavanje praznine mišljenja na konzervativno usmjerenom, desnom centru političkog spektra.

Što vas je privuklo liku Alojzija Stepinca? Jednom ste zaključili kako je on vjerojatno osoba oko koje se isprelo najviše laži u povijesti čovječanstva: zbog čega se u Hrvatskoj, a osobito u Srbiji i dalje osporava njegov stav i njegove zasluge u Drugom svjetskom ratu i nakon njega? Zamjera mu se kako je ‘malo učinio’ za žrtve; jeste li u istraživanjima pronašli podatak koliko su episkopi Srpske pravoslavne crkve spasili ljudi od progona, primjerice u Beogradu i Srbiji u WWII, gdje su se dogodili strašni progoni Židova, Roma itd.?

Stepinac je danas model za one koji vode Crkvu u Hrvata: ona mora sada pokazati više hrabrosti, jer prijetnje vjeri postaju sve ozbiljnije. Čini se da je Srpska pravoslavna crkva, zasad, učinkovito blokirala njegovu kanonizaciju. Međutim, argumenti nisu bili beskorisni. Ono što je izašlo iz rasprava Mješovite komisije sastavljene od predstavnika obaju crkava, iako to javnost ne zna – budući da radovi još nisu objavljeni – jest dokaz da je Katolička crkva bila daleko glasnija i djelotvornija u suprotstavljanju nacističkom progonu Židova nego što je to bila Srpska pravoslavna crkva. Nikad ne zaboravite da je Srbija proglašena slobodnom od Židova (“Judenfrei”) 1942., godinu dana prije Hrvatske. Međutim, o tom se nikad ne govori.

Je li Britanija bila u pravu kad je pokrenula izlazak iz EU? Znaju li Britanci nešto što ne znaju ostali Europljani? Kako gledate na sadašnje zaoštravanje s Rusijom? Je li i Hrvatska trebala protjerati ruskog diplomata, dok s druge strane u posjet poziva predsjednika Putina?

Britanija je bila u pravu kad je glasovala za izlazak iz Europske unije, a to potvrđuje i neprihvatljivo ponašanje pregovarača EU koji traže svaku priliku kazniti Veliku Britaniju kao upozorenje bilo kojoj drugoj zemlji koja se usuđuje razmišljati o napuštanju EU. Velika Britanija je također dovoljno velika, moćna i bogata da ponovno ode svojim putem. Neki ljudi sugeriraju da postoji veza između Brexita i nedavnog pokušaja ubojstva Rusa u Londonu u smislu da nas možda Putin na neki način “testira”. Sumnjam u to. Ruska država često ubije ljude – ništa novo – uglavnom, ali ne uvijek, svoje ljude, a u Londonu živi iznimno veliki broj Rusa od kojih mnogi imaju sjenovitu prošlost i veze. Pretpostavljam da je jedan element u velikom ruskom sigurnosnom sustavu izveo ove nedavne napade, vjerojatno bez Putinovog znanja, ali s uvjerenjem da neće biti kažnjen. Što se tiče stava Hrvatske prema Rusiji, to bi bilo smiješno da nije toliko štetno. Hrvatska trenutačno ima dvije vanjske politike, od kojih niti jedna nije koherentna niti usuglašena s drugom. Ali ovo odražava moju prethodnu točku – Hrvatska je prekrasna zemlja s užasnim političarima, zdravo društvo s nefunkcionalnom državom.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr