U Jutarnjem listu od 9.9.2017. izašao je članak Jurice Pavičića pod naslovom “Polemika živih kadavera: Franjo junior protiv Alije juniora”. U podugačkom uvodu navodeći brojne primjere iz medijsko-političke scene, Pavičić objašnjava kako je hrvatsko društvo zapelo u bavljenju s prošlošću umjesto da gleda u budućnost. Udarni dio članka zapravo je osvrt na medijsku polemiku Miroslava Tuđmana i Bakira Izetbegovića do koje je došlo nakon izlaska nove knjige Miroslava Tuđmana pod imenom “Druga strana Rubikona”, u kojoj se analizira politička strategija Alije Izetbegovića. U tom dijelu članka nalaze se klasični dijelovi detuđmanizatorske mitologije koji kod Pavičića proizvode vlastitu zabludu. No nije zabluda neistinitost tih mitova, nego nešto drugo. Pavičić proziva predsjednika Franju Tuđmana i o njemu piše:
“Dvojica luzerskih sinova praznih biografija iz petnih se žila trude uljepšati ostavštinu velikih patrijarha u kućnim haljecima vlastitih tinela. Jednog, koji je napao svog ratnog saveznika, potaknuo očito etničko čišćenje, te koji će zbog toga prije ili kasnije biti “svečano” spomenut u haaškoj presudi.“
Pavičiću smeta bavljenje prošlošću. On bi silno htio da povijest ostane lažna, onakva kakvu su je pokušali kreirati on i takvi kao on – medijski manipulatori. Njemu smetaju znanstvena istraživanja iz područja informacijskih znanosti, povijesti i politologije vezana uz Domovinski rat i predsjednika Tuđmana, jer ona proizvode istinu nasuprot njegovoj fikcijsko-kolumnističkoj proizvodnji laži. Njemu smetaju medijske objave rezultata takvih istraživanja jer razotkrivaju razmjere inverzije istine koju su on i takvi kao on, sada već desetljećima, sustavno nametali javnosti putem svojih novinskih članaka, kolumni i TV emisija, pretvarajući laž u istinu, a istinu u laž.
Kada takve zatražimo argumente, obično nam vrate općenite fraze, fragmente nepovezanih događaja predstavljene kao dokaz za nekakvu njihovu jedinstvenu fikciju koju prezentiraju kao istiniti događaj, isprazne rečenice koje stvaraju privid argumentacijske snage, a koriste se upravo zato što stvarne argumentacije nema, ili kao u ovom slučaju, narušavanje ugleda i profesionalnoga kredibiliteta osobe koja razotkriva njihove laži i manipulacije. Unatoč tome, možemo pokušati još jednom. Gospodine Pavičiću, možete li argumentirati tvrdnju da je predsjednik Tuđman napao svojeg saveznika (sasvim je jasno da mislite na Aliju Izetbegovića i ABiH) te da je potaknuo etničko čišćenje (sasvim je jasno da mislite na bošnjačko-muslimanski dio građanstva BiH)?
I tu dolazimo do Pavičićeve vlastite zablude. On nije u zabludi jer misli da mu je fikcija istinita. Moguće je čak da to ne misli. Možda je svjestan da nije. On je u zabludi zato što misli da je njegovo pisanje relevantno u društvu. Da on ima moć svojim manipulativnim konstrukcijama upakiranim u jezično-stilske bravure poput “velikih patrijarha u kućnim haljecima vlastitih tinela” dugoročno utjecati na obrazac pamćenja ljudi u društvu, vezan uz događaje iz Domovinskog rata. Na njegovu žalost, on je tu moć nekada imao, ali danas je više nema. Sve je više znanstvenika istraživača koji se time bave, sve je više novinara istraživača koji se time bave i sve je više amaterskih istraživača koji se time bave iz hobija. Sve je veća dostupnost izvornih dokumenata, sve je više memoarskoga gradiva sudionika tih događaja. I sve to skupa dan za danom ruši postojeću detuđmanizatorsku mitologiju i relevantnost Jurice Pavičića i takvih kao on, osvješćujući širu javnost i pružajući joj uvid u razmjere obmane kojoj je bila izložena preko 20 godina.
Za kraj ću se osvrnuti na izvrstan pokazatelj bijede Pavičićeve nesretne figure, iako će to ispasti kao apologija Miroslava Tuđmana. No, treba se osvrnuti na spomenutu “praznu biografiju” Miroslava Tuđmana koju spominje Pavičić, tj. manifestaciju jala, srdžbe i argumentacijske nemoći koju Pavičić prezentira putem narušavanja ugleda i profesionalnoga kredibiliteta Miroslava Tuđmana. Miroslav Tuđman je saborski zastupnik, sveučilišni profesor, doktor informacijskih i komunikacijskih znanosti koji je radio kao istraživač u Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu, vodio INDOK službu Zavoda za kulturu Hrvatske, koji je bio predstojnik Katedre za dokumentalistiku na Odsjeku za informacijske znanosti, osnivač i prvi voditelj Zavoda za informacijske studije na Filozofskom fakultetu i prodekan za znanost Filozofskog fakulteta. Koji je predavao na nizu fakulteta u Hrvatskoj i inozemstvu, predavač na Ratnoj školi “Ban Josip Jelačić” Hrvatskog vojnog učilišta “Doktor Franjo Tuđman”, Diplomatskoj akademiji MVP RH i Obavještajnoj akademiji. Koji je član raznih znanstvenih i stručnih organizacija, voditelj niza znanstvenih projekata, autor petnaestak knjiga te desetaka i desetaka znanstvenih i stručnih radova, dobitnik raznih nagrada za znanstveno-stručnu i publicističku djelatnost. Koji je osim znanstvene djelatnosti dragovoljac Domovinskog rata, između ostalog zadužen za formiranje Uprave za IPD Ministarstva obrane RH, sudionik svih većih vojnih operacija Hrvatske vojske od 1992. do 1995., general bojnik, nositelj niza odlikovanja, voditelj Centra za strategijska istraživanja, član Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti Predsjednika Republike, zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, ravnatelj Hrvatske izvještajne službe u dva navrata, upravo u vrijeme kada je Hrvatska postizala najvažnije uspjehe u svojoj povijesti – dobivala rat i stjecala međunarodnu afirmaciju, između ostalog zahvaljujući direktno Miroslavu Tuđmanu, a unatoč Jurici Pavičiću i takvima kao on (uz iznimku njegova sudjelovanja u Domovinskom ratu).
Eto, to je prema Pavičiću “isprazna biografija”. Gospodine Pavičiću, kakva je vaša biografija?
