Dr. sc. Ante Nazor: Tko nakon ovakve presude može očekivati da vodstvo u Srbiji prizna odgovornost Srbije za rat u Hrvatskoj i BiH?

“Prvi dojam nakon presude je da žrtve i obitelji ubijenih neće biti zadovoljne presudom. No, treba malo pričekati i dobro proanalizirati sadržaj presude prije iznošenja ozbiljnijih zaključaka. Ovako, na prvu ruku, mogu primijetiti da se, iako su pravni stručnjaci upozoravali na ‘vrlo visok prag za dokazivanje genocida’, očekivalo da će sud potvrditi da su srpske snage barem na dijelu teritorija (Vukovar i Ovčara, Škabrnja, Saborsko, Baćin…) počinile zločine koji imaju težinu genocida, što je sud i presudio ali, ako sam dobro razumio, nije utvrdio namjeru genocida”, istaknuo je Ante Nazor ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata nakon presude Međunarodnog suda pravde u Haagu.

“Nadao sam se i da će sud još jasnije naglasiti odgovornost Srbije za rat, odnosno za agresiju na Hrvatsku, a naravno i na BiH, iako za to nijedan sud nije nadležan. No, predmet je bio genocid i sud se toga držao, iako je, što je važno naglasiti, Sud potvrdio da je cilj agresije na Hrvatsku bio stvaranje etnički čiste i velike Srbije. Presudu za protutužbu nije potrebno posebno komentirati, tu je Sud bio jasan”, ocijenio je Nazor.

“Ne mogu komentirati ni pravnu razinu presude, to neka radi pravna struka, no i prije presude sam rekao i sada ponavljam da, bez obzira na presudu ostaje činjenica da je velikosrpska politika uzrokovala rat, da je Srbija odgovorna za agresiju i okupaciju Republike Hrvatske. Ostaje razočaranje objašnjenjem, ako sam ga dobro razumio, ‘da broj ubijenih ljudi nije dovoljan u odnosu na ukupan broj pripadnika iste etničke skupine na nekom području’, ili da su na Ovčari žrtve ubijene ‘da se kazne kao neprijatelji, a ne zbog toga što su pripadnici iste etničke skupine’. Ne mogu se oteti dojmu da je to pomalo cinično, ali ako je to u okviru pravnog standarda, onda to, kao i pitanje nadležnosti Suda prije promjena naziva države u SRJ 27. travnja 1992., samo pokazuje da zbog svojih posebnosti, metodologija korištenja izvora i način donošenja zaključaka u pravnom procesu nisu uvijek isti kao u povijesnoj znanosti”, pojasnio je Nazor rekavši: “A podsjeća nas i na poslovicu da ‘pravo nije uvijek i pravda’… jer, nakon svega ostaje pitanje odgovornosti i suočavanja s činjenicama, koje je preduvjet za dobrosusjedske odnose i trajniji mir, čemu, nadam se, svi težimo. Tko sada, nakon ovakve presude može očekivati, da ovakvo vodstvo u Srbiji, čiji su najmoćniji političari izravno podržavali velikosrpsku politiku, prizna odgovornost Srbije za rat u Hrvatskoj i BiH, te da Srbija obešteti žrtve čije je stradanje uzrokovala njezina politika iz kraja 1980-ih i početka 1990-ih?”.

“Ipak, ne mislim da je cijeli proces bio uzaludan, jer je svjetska javnost napokon dobila cjelovit prikaz događaja u Domovinskom ratu. Hrvatski pravni tim je u pripremi za proces prikupio obiman materijal i izvore o Domovinskom ratu, koji su prevedeni na engleski jezik i već su sad dostupni stručnoj javnosti, kao knjige, ali i na internetskoj stranici Ministarstva pravosuđa. I sama činjenica da se Međunarodni sud pravde u Haagu proglasio nadležnim za tužbu Hrvatske protiv Srbije, potvrđuje zaključak da rat u Hrvatskoj nije bio građanski, a sadržaj ove presude ipak upućuje na zaključak da je Srbija vodila zločinačku politiku i da će međunarodna javnost sada znati tko je agresor. Jednako tako, i činjenica da su i Hrvatska i BiH tužile Srbiju za genocid znakovita je i upućuje na zaključak čija je politika uzrokovala rat 1990-ih”, zaključio je Nazor.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.