Davor Marijan: Osvrt na reakciju Inicijative mladih za ljudska prava na izjavu dr. sc. Ante Nazora

Prije par dana objavljena je Reakcija Inicijative mladih za ljudska prava (dalje IMzLjP) na izjavu dr. sc. Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata povodom obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosna (HZ HB). Očito je da IMzLjP tretira HZ HB kao krajnje negativnu pojavu, pri čemu se kao argument za takav stav potežu sudske presude protiv nekoliko hrvatskih dužnosnika na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, piše Davor Marijan za Historiografija.hr.

U Reakciji se upozorava na presudu šestorici dužnosnika HZ HB (slučaj Prlić i ostali) kao „na vrlo jasne, nedvosmislene i na dokazima utemeljene činjenice o ratu u Bosni i Hercegovini koje je dokumentirao Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)“.

Također se tvrdi da je tom „presudom de facto i de iure, na fizičkim dokazima, svjedočanstvima, dokumentima i drugim izvorima utemeljeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata na čelu s hrvatskim političkim i vojnim vodstvom, kao i postojanje međunarodnog sukoba između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine“.

>Donosimo odgovor dr. sc. Ante Nazora na prozivke Inicijative mladih za ljudska prava

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Nazor je optužen za povijesni revizionizam, pri čemu se kao primjer takvog revizionizma navodi i nedavno objavljeni zbornik radova Muslimansko (bošnjačko) hrvatski rat s posebnim osvrtom na oružane sukobe i stradanja Hrvata u središnjoj Bosni. U zadnjem dijelu Reakcije u IMzLjP su se sjetili i mene s riječima:

„Da ovaj zbornik nije izolirani slučaj, pokazuje knjiga povjesničara Davora Marijana, ‘Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.’ objavljena 2018. godine u kojoj ratni zločin u Ahmićima opisuje na sljedeći način:

‘Ahmiće je napala i zauzela 4. bojna Vojne policije s postrojbom Jokeri. U napadu HVO-a mnogo toga nije jasno osim što je do kraja dana selo zauzeto i gotovo uništeno, pri čemu je poginulo i ubijeno 88 osoba.’

Svesti detaljno opisani ratni zločin u Ahmićima na sintagmu kako ‘mnogo toga nije jasno’ u najmanju je ruku problematično, posebice kad dolazi od povjesničara koji je svoju znanstvenu karijeru posvetio upravo istraživanju događaja vezanih za ratove devedesetih.

Ovakvim i sličnim istupima hrvatska historiografija u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini, iznova propušta odmaknuti se od nacionalističke pozicije koju revno njeguje desetljećima, a koja je najplastičnije opisana u Deklaraciji o Domovinskom ratu 2000. i njezinom pandanu izglasanom u Mostaru sedamnaest i pol godina kasnije, Deklaraciji Hrvatskog narodnog sabora“.

>RH financira YIHR koji VRO Oluju promatra kao udruženi zločinački pothvat

Svesti detaljno opisani ratni zločin u Ahmićima na sintagmu kako ‘mnogo toga nije jasno’ u najmanju je ruku problematično

U „najmanju je ruku problematično“ na ovakav način prezentirati moj osvrt na zločin u Ahmićima u knjizi iz 2018. Navedena rečenica je točno prenesena, ali netočno je da je cijeli zločin sveden samo na tu rečenicu. Navedena rečenica se nalazi na str. 311 moje knjige i završava s bilješkom 2001 u kojoj sam se referirao na: izvještaj 4. bojne Vojne policije HVO od 16. travnja 1993., zatim izvještaj HVO Vitez od istog dana i na kraju, na monografiju muslimanskog Trećeg korpusa ABiH iz 2014. u kojoj je naveden broj stradalih u Ahmićima.

S obzirom da nisam ignorirao žrtve pretpostavljam da u IMzLJP smatraju da je problem u sintagmi kako „mnogo toga nije jasno“. Naime, nakon prenesene rečenice slijedi još nekoliko na kojima objašnjavam što to nije jasno. Te rečenice navodim s bilješkama na kojima se temelje:

„Prema hrvatskim procjenama, u selu je bio najmanje vod prostorne strukture bez ojačanja sa strane. Bošnjački autori negiraju da je u selu uopće bilo vojnika premda to potvrđuje dnevnik člana Štaba Teritorijalne obrane Vitez Eniza Varupe. S rijetkim iznimkama, bošnjački autori prešućuju i da je Komanda 3. korpusa 16. travnja poslala četu 7. muslimanske brigade da pomogne i ojača obranu Ahmića i izvede protunapad na smjeru Ahmići – Šantići – Dubravica.

Iz naredbe je očito da je u obrani sela netko već bio angažiran. S crte Jelinak – Lončari u napad prema Ahmićima poslan je i jedan ojačani bataljun 303. brdske brigade da zauzme dominantne objekte i ovlada prometnicom između Busovače i Viteza na dijelu Kaonička kosa – Nadioci – Ahmići. Zauzimanjem Ahmića HVO je otklonio opasnost od presijecanja prometnice Vitez – Busovača kao i mogućnost da se zbog svojeg dominantnog položaja koristi za nadzor te prometnice“.

>Inicijativa mladih napala dr. Nazora i iznijela niz lažnih narativa o RH u ratu u BiH

„Mladost-ludost“

Uz ovaj odlomak naveo bih još nešto što se može svesti pod sintagmu da „mnogo toga nije jasno“ u svezi ratnog zločina HVO-a u selu Ahmići. Mnogo toga nije jasno i u svezi navodnog sastanka na kojem je dogovoren preventivni odgovor HVO-a za koji je izvor bio zaštićeni svjedok koji na njemu nije bio, a što nije bila zaprjeka sudu da bez razumne sumnje prihvati njegovo svjedočenje.

S obzirom da su u pitanju „mladi aktivisti“ sjetih se one narodne izreke „mladost-ludost“, tj. zaigrala se djeca i brbljaju o nečem što slabo poznaju. Da nešto razumiju držali bi se vrijednosti koje imaju u svom imenu, a to su ljudska prava. Zar nije jedno od bitnih ljudskih prava, pravo na mišljenje?

No očito ne i kod IMzLJP, pa im predlažem da promjene ime udruge, primjerice u: Selektivna inicijativa mladih za ljudska prava. Da se radi o mladcima koji olako koriste prejaku riječ vidi se iz prvih rečenica s kojima se predstavljaju na svom portalu. Kada vam netko kaže da da je svrha njegovog postojanja doprinos „ostvarenju pravde u slučajevima ratnih zločina, pomirenju unutar Hrvatske i s regijom te ojačavanju demokracije“, te navede da mu je u „temeljima … pristupa“ između ostalog „ostvarivanje prava na istinu“, znate da imate posla s političkim aktivizmom koji njeguje isključivo monolog. Istina je sfera sakralnog, a u svjetovnom filozofije.

>Povučeni udžbenik: Inicijativa mladih za ljudska prava želi ‘hrabro suočavanje s tamnim stranama naše prošlosti’

Rat Hrvata i Muslimana u BiH

A kada je u pitanju rat Hrvata i Muslimana u BiH „istina“ je očito samo ono što piše u presudama Haškog suda i na jednu od njih, onu šestorice su u IMzLjP stavili poveznicu. To su za njih sudski utvrđene činjenice kojih se svi moraju pridržavati, uključujući i povjesničare, u protivnom potežu optužbe za povijesni revizionizam. Presude su samo jedna od interpretacija sukoba koje se temelji na selektivno odabranim dokumentima, iskrivljivanju činjenica i besramnom favoriziranju jedne strane u sudskom sporu, one tužiteljeve.

Rat Hrvata i Muslimana eskalirao je u travnju 1993. a prethodio mu je sukob u dolini Vrbasa, tj. području općine Uskoplje – Gornji Vakuf koji je izazvala muslimanska strana kada je u prosincu 1992. počela dovoditi snage iz središnje Bosne i usmjeravati ih prema prijevoju Makljen. To je bio povod za sukob, a ne širenje Herceg-Bosne kako se tvrdi u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne. U mojoj knjizi su dani argumenti za to i zainteresiranim čitateljima predlažem da ih usporede s kontekstualnim „činjenicama“ koje je za ovaj slučaj utvrdio Sud.

Cijela optužba se zapravo temelji na zapovijedi predsjednika HVO-a, Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. koja je napisana tri dana nakon što je počeo sukob u dolini Vrbasa. A na osnovi te zapovijedi je iskonstruiran i povod za sukob u travnju 1993. na temelju sjednice Hrvatske zajednice Herceg-Bosna od 3. travnja na kojoj je navodno donesena politička odluku o provedbi odredbi Vance-Owenova plana. Dokaz na kojem je Tužiteljstvo gradilo, a suci prihvatili takvu tvrdnju jest vijest novinske agencije Reuters objavljena u jednim srpskim novinama 5. travnja 1993. „Ultimatum“ je zapravo bio prijedlog izjave, tj. vojnog sporazuma koju je HVO planirao poslati Aliji Izetbegoviću na potpis.

>Dr. Ante Nazor za Narod.hr: Da nije bilo vojne intervencije Hrvatske, stanovništvo Bihaća doživjelo bi goru sudbinu od Srebrenice

Još je grotesknija „sudski utvrđena činjenica“ iz presude Šestorici da je HVO kriv za travanjske sukobe u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini

Sud je to prihvatio kao činjenicu premda se na njihovo traženje Izetbegović 22. srpnja 1997. očitovao da nije potpisao izjavu i da je nema u „dokumentaciji kojom” raspolaže. Izmišljeni „ultimatum“ naveden je kao hrvatski krimen u presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu. U analizi Tužiteljstva Haškog suda izrađenoj za slučaj Prlić i ostali ultimatum se ne spominje izrijekom, nego se posredno uvodi u interpretaciji Zapisnika sa sjednice HVO-a od 3. travnja, uz napomenu da točke 3. do 6. sliče „ultimatumu kojeg je Jadranko Prlić izdao 15. siječnja 1993. godine”. I to je sudski utvrđena činjenica“ koju bih ja kao profesionalni povjesničar trebao poštivati?

Još je grotesknija „sudski utvrđena činjenica“ iz presude Šestorici da je HVO kriv za travanjske sukobe u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na temelju dviju zapovijedi u kojima je brigada HVO-a iz Čapljine zahtijevala da se postrojba Armije BiH izmjesti iz njezine zone odgovornosti s područja općine Stolac. Te zapovijedi su potom postale „sudski utvrđena činjenica“ o ultimatumu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i općim mjerama koje je Glavni stožer HVO-a poduzeo na temelju njega. Ni jedna od tih navodnih mjera nije priložena što nije čudno, jer ih nema.

No to nije bila zaprjeka da točkom 471 Presude (1. tom) suci sugeriraju da je HVO kriv za sukobe koji su oko „15. aprila 1993. izbili … između HVO-a i Armije BiH, konkretno u opštinama Prozor i Jablanica” premda su prihvatili dokaz iz siječnja 1994. u kojem je Komanda 6. korpusa Armije BiH priznala da je 14. travnja „preventivno” napala HVO. Znači, ako Sud presudi da je kruška jabuka, slučaj je završen i tu nema više rasprave, to je jabuka. „Istina“ na razini vica o Muji koji vodi svinju na povodcu i mrmlja sebi u bradu: „Rokć’o ti ne rok’ćo, ti si za mene ovca“.