Povodom stote obljetnice rođenja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana za Narod.hr govori povjesničarka iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić.
Stota obljetnica Tuđmanova rođenja bila je povod da Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Matica hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Hrvatski državni arhiv organiziraju znanstveni skup pod naslovom “Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe”. Skup se održao 5. i 6. svibnja 2022. u 9.30 sati u dvorani Jure Petričevića pri Matici hrvatskoj u Zagrebu.
Među izlagačima bili su i dr. sc. Julija Barunčić-Pletikosić i dr. sc. Ivan Radoš iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata koji su govorili na temu: “Franjo Tuđman i međunarodna zajednica od proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. do međunarodnoga priznanja 15. siječnja 1992.”
> Dr. sc. Pletikosić i dr. sc. Radoš: Tuđman je ulagao intenzivne napore da dođe do priznanja RH
> Akademik Rudolf: Bio sam jedini Hrvat svjedok dijaloga Tuđmana i američkog tajnika Bakera 1991.
Njihovo izlaganje možete u cijelosti pročitati ovdje, a mi u nastavku donosimo intervju s dr. sc. Barunčić-Pletikosić.
Julija Barunčić Pletikosić rođena je 27. rujna 1980. godine. Osnovnu i srednju školu (IV. jezičnu gimnaziju) završila je u Zagrebu. Studij Kroatistike i Povijesti završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2005. godine. Doktorirala je 2014. godine s temom “Katolička crkva u Hrvatskoj 1991.-1995.: stavovi, djelovanje” na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.
Narod.hr: Na nedavno održanom znanstvenom skupu o dr. Franji Tuđmanu zajedno s dr. sc. Ivanom Radošem govorili ste o Tuđmanu i međunarodnoj zajednici u procesu osamostaljenja Hrvatske i njezinog međunarodnog priznanja. Dobro je poznato koliko je međunarodna zajednica u trenutku početka agresije na Hrvatsku bila nesklona ideji osamostaljenja Hrvatske i razbijanja Jugoslavije. Na koji se način prvi hrvatski predsjednik Tuđman suočavao s takvim stavom međunarodne zajednice?
Dr. sc. Julija Barunčić-Pletikosić: Kad se govori o hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i njegovu odnosu prema međunarodnoj zajednici, osobito u vrijeme druge polovice 1991. koju je obilježila snažna agresija Jugoslavenske narodne armije i srpskih snaga na Hrvatsku, ali i diplomatska bitka za međunarodno priznanje hrvatskoga suvereniteta, treba naglasiti da je, unatoč nesklonosti međunarodne zajednice ideji osamostaljenja Hrvatske, kao i Slovenije, koja je istoga dana kada i Hrvatska, 25. lipnja proglasila samostalnost, Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana uspjela izboriti priznanje 15. siječnja 1992., a potom je 22. svibnja 1992. primljena i u Organizaciju Ujedinjenih naroda, što je bila kruna njezinih diplomatskih nastojanja i međunarodne afirmacije.
Međunarodna zajednica željela je očuvati Jugoslaviju, bojeći se kako bi njezin raspad mogao utjecati na druge višenacionalne države u Europi. Europske sile bojale su se i sve većeg utjecaja ponovo ujedinjene Njemačke na Balkanu, koja je svoju odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije službeno obznanila već 19., a formalno 23. prosinca 1991. godine. Uz Svetu Stolicu i papu Ivana Pavla II., Njemačka je imala presudnu ulogu u priznanju hrvatske i slovenske neovisnosti.
S druge strane, Sjedinjene Američke Države početkom 1990-ih zagovarale su očuvanje jugoslavenske federacije, pri čemu treba imati na umu da je američka vanjska politika na vrhuncu Hladnoga rata svojim uspjehom smatrala to što je Jugoslavija ostala neovisna o SSSR-u, no Sjedinjene Američke Države bile su kao i većina europskih državnika zabrinute zbog mogućeg učinka urušavanja Jugoslavije na sovjetske republike.
“Trebalo je razuvjeriti međunarodnu zajednicu”
Samo nekoliko dana prije proglašenja hrvatske samostalnosti, 19. i 20. lipnja SAD, tadašnji SSSR i više od 30 država članica KESS-a usuglasilo je stajalište o očuvanju teritorijalne cjelovitosti Jugoslavije. Trebalo je stoga razuvjeriti tadašnju službenu politiku Europske zajednice koja je smatrala da je dezintegracija multinacionalnih država u suprotnosti s politikom europskih integracija te da su zahtjevi za priznanjem novih država oprečni težnjama EZ za integracijom Europe u jak gospodarski i politički savez.
Nakon proglašenja hrvatske samostalnosti u lipnju 1991. strateški vanjskopolitički prioritet bila je diplomatska borba za međunarodno priznanje, a međunarodno političko djelovanje Franje Tuđmana u tom razdoblju obilježilo je upravo intenzivno traženje međunarodne podrške s primarnim ciljem internacionalizacije jugoslavenske krize, jer je predsjednik Tuđman bio svjestan da bi u tadašnjim okolnostima međunarodne nesklonosti raspadu Jugoslavije, vojni sukob slabo naoružane Hrvatske sa snažnom JNA bio osuđen na neuspjeh, stoga je inzistirao na mirnom rješavanju krize te apelirao na potrebu što hitnijeg međunarodnog priznanja.
Vanjskopolitički ciljevi posebno su postali važni nakon 25. lipnja 1991. i odnosili su se u prvom redu na stjecanje podrške država članica međunarodne zajednice za mirno razdruživanje, odnosno međunarodne podrške o tada još uvijek aktualnom savezu suverenih država (konfederacije), odnosili su se i na postizanje suglasja sa Slovenijom o istodobnom razdruživanju od Jugoslavije i savezu dviju neovisnih država, ako prijedlog o konfederaciji ne bi prošao, na to da se sačuva državni teritorij zatečen na dan proglašenja samostalnosti i da se osigura podrška načelu suverenosti i teritorijalne cjelovitosti, itd., a nakon početka velikosrpske agresije na Hrvatsku u ljeto 1991. svakako je primarni cilj hrvatske vanjske politike bio napor za postizanje međunarodnoga priznanja kao i stjecanje podrške i pomoći međunarodne zajednice u obrani Hrvatske.
Narod.hr: U manje od godine dana stav međunarodne javnosti prema osamostaljenju Hrvatske gotovo se zaokrenuo – od težnje očuvanja Jugoslavije gotovo pod svaku cijenu do međunarodnog priznanja RH u siječnju 1992. Toj promjeni stava zasigurno su pridonijele brutalne ratne slike iz Hrvatske koje su svjetskoj javnosti jasno pokazale pravi karakter rata koji je Hrvatskoj nametnut. Koliko su u procesu upoznavanja svjetske javnosti sa hrvatskom situacijom bili važni diplomatski napori Republike Hrvatske na čelu s predsjednikom Tuđmanom?
Dr. sc. Julija Barunčić-Pletikosić: Predsjednik Tuđman isticao je vrlo često kako bi međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije prije svega zaustavilo rat, ljudska i materijalna stradanja, te prisililo Srbiju na pregovore.
Tijekom diplomatski intenzivnog razdoblja druge polovice 1991., koje je bilo obilježeno strašnim posljedicama agresije na Republiku Hrvatsku i kulminiralo okupacijom gotovo trećine hrvatskoga teritorija do kraja 1991., predsjednik Tuđman skupa s diplomatskim zborom koji se zapravo u to vrijeme tek stvarao, gotovo svakodnevno je upućivao pisma, apele, reakcije, objašnjavao hrvatska stajališta i davao prijedloge za mirno rješavanje krize. Također se često osobno sastajao s predstavnicima međunarodne zajednice, a svoja je nastojanja u vezi s internacionalizacijom jugoslavenske krize često objašnjavao i u brojnim izjavama i intervjuima stranim medijima.
Kako je agresija na Hrvatsku bivala sve jača, a osobito nakon okupacije Vukovara i strašnih slika razaranja toga grada koje su obišle svijet, a potom i snažnih napada na Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a, koji su kulminirali u prosincu 1991., te brojne druge hrvatske gradove i naselja, i međunarodna je zajednica počela shvaćati da treba zaustaviti agresiju na Hrvatsku.
Uloga Svete Stolice i Njemačke
No, za pozitivan ishod međunarodnoga priznanja bilo je najznačajnije mišljenje Arbitražne komisije od 29. studenoga 1991., poznate kao Badinterove komisije, utemeljene radi pravne pomoći Konferenciji o miru u Jugoslaviji, koja je, između ostaloga, zaključila da se Jugoslavija nalazi u procesu raspada, a unatoč jakim otporima nekih članica tadašnje Europske zajednice, i Njemačka se, uz snažan angažman Svete Stolice i pape Ivana Pavla II., osobito u jesen 1991., snažno bila zauzela za međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije, što se i ostvarilo 15. siječnja 1992. godine.
Narod.hr: Imate li još nešto što biste izdvojili iz Vašeg izlaganja i poručili čitateljima o ovoj temi?
Dr. sc. Julija Barunčić-Pletikosić: U vrednovanju uloge prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana ne smiju se zaboraviti činjenice da je pod njegovim vodstvom u iznimno teškim političkim i vojnim okolnostima tijekom 1990. i 1991. stvorena hrvatska država koja je potom obranjena u nametnutom i krvavom ratu, a istodobno je postignuto međunarodno priznanje novostvorene države, kao i vrhunac njezine međunarodne afirmacije primanjem u Organizaciju Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine.
Tek proglašena hrvatska država nije imala potporu velikog dijela međunarodne zajednice, a morala se suočiti i s embargom na uvoz oružja u SFRJ, pa joj je jedino preostalo boriti se vlastitim vojnim snagama koje su se tek ustrojavale protiv nadmoćnijeg i snažnijeg neprijatelja. No, Hrvatska je obranjena, a dovršetkom procesa mirne reintegracije 1998. i njezin je teritorij u cijelosti reintegriran u hrvatski ustavnopravni poredak. U svim tim procesima, političkim, vojnim i diplomatskim, zasluge Franje Tuđmana kao njezina predsjednika su neosporne.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
