Doc. dr. sc. Ivan Bulić generalni je konzul Republike Hrvatske u Saveznoj Republici Njemačkoj, sa sjedištem u Düsseldorfu i s konzularnim ovlastima nad područjem koje obuhvaća teritorij Savezne zemlje Nordrhein-Westfalen. Dr. sc. Bulić je, prije nego što je imenovan generalnim konzulom bio docent na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. S profesorom Bulićem razgovarali smo povodom obilježavanja 50 godina od gušenja Hrvatskog proljeća (1971.), političko-kulturnog pokreta Hrvata koji su težili većim pravima Hrvatske unutar Jugoslavije.
Narod.hr: Generalni ste konzul RH u Njemačkoj, a na tu ste dužnost došli s mjesta docenta na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Možete li nam se ukratko predstaviti? Čime se bavite i koje su Vaše glavne znanstvene preokupacije?
Dr. sc. Ivan Bulić: Prije svega se zahvaljujem na pozivu dati ovaj intervju te koristim prigodu čitateljstvu portala Narod.hr zaželjeti sretan i blagoslovljen Božić te svakog dobra u 2022. godini, poglavito zdravlja.
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sam diplomirao, magistrirao te u konačnici obranio doktorsku disertaciju s temom koja je u užem kontekstu određena Prvim svjetskim ratom. Primarni znanstveni interes su mi hrvatski i srednjeeuropski politički i društveni procesi koji su kako u ishodišnom tako i provedbenom kontekstu utjecali na pristupanje Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u zajedničku državu s Kraljevinom Srbijom, dakle premještanje hrvatskog nacionalnog i etničkog prostora iz srednjeeuropskog civilizacijskog konteksta u balkanski geopolitički krug.
U skladu s navedenim kvalifikacijama, a odmah nakon osnutka Hrvatskog katoličkog sveučilišta, bio sam među prvim zaposlenicima Odjela za povijest gdje sam u zvanju docenta izvodio niz kolegija od kojih izdvajam kolegije poput Hrvatske i svjetske povijesti 19. stoljeća te Hrvatskih političkih ideja 19. i 20. stoljeća. Istodobno sam izvodio i nastavu na doktorskom studiju hrvatske povijesti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te bio stručnim suradnikom HRT-a u provedbi emisije „Pogled u prošlost“ kao i niza televizijskih dokumentarno povijesnih serijala kojima se popularizirala hrvatska povijest i velikani hrvatske povijesti.
Tijekom provedbe spomenutih aktivnosti 2017. godine imenovan sam generalnim konzulom u SR Njemačkoj. Uvijek će mi ostati u izuzetno lijepoj uspomeni reakcije studenata HKS-a kada su saznali za moje imenovanje generalnim konzulom. Osmijeh koji se pojavi nakon tih sjećanja dodatna mi je potvrda plemenitog posla u prenošenju znanja mladima i ozračja koje je vladalo na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. I kao generalni konzul Republike Hrvatske u stalnom sam kontaktu kako s kolegama profesorima tako i nekadašnjim studentima, a sada mladim profesorima povijesti.
Posebno sam ponosan kada primjerice dođem na svečani događaj u Hamburg i tamo mi kolega generalni konzul želi predstaviti nastavnika hrvatske nastave, a prvo što začujem je srdačan pozdrav „profesore“. Dakle, moj student. Osjećaj zadovoljstva pojavi se u mnogim prigodama kada me kontaktiraju kolege studenti koji žive i rade u Hrvatskoj. Mnogo je primjera, pa ću za ovu prigodu izdvojiti susret u MVEP-u s mojim studentom, a sada zaposlenikom MVEP-a, dakle plemenitoj službi kojoj u ovom trenutku i osobno pripadam.
Narod.hr: U protekloj, 2021. godini obilježili smo 50 godina od gušenja Hrvatskog proljeća (1971.), političko-kulturnog pokreta Hrvata koji su težili većim pravima Hrvatske unutar Jugoslavije. Riječ je o širokom pokretu čiji su nositelji bili različite osobe – od partijskog vodstva Hrvatske, pa do nekomunista – članova Matice hrvatske, studenata… Koje biste događaje i osobe izdvojili kao najznačajnije?
Dr. sc. Ivan Bulić: U svezi s Vašim pitanjem o značaju događaja i osoba rekao bih kako je Hrvatsko proljeće izvanredan prijelomni događaj hrvatske povijesti druge polovice 20. stoljeća. Od izuzetnog je utjecaja na drugu prijelomnicu hrvatske povijesti, a to su događaji s početka 90-ih godina 20. stoljeća i stvaranje hrvatske države. Riječ je o izuzetno heterogenom pokretu s različitim motivima, ishodištima i na kraju posljedicama, što utječe na njegovu posebnost. U svezi ishodišta potrebno je kazati kako je Hrvatsko proljeće refleksija ranijih zbivanja, dakle, svega teškog što su Hrvati na mnogostruke načine proživjeli od stvaranja druge jugoslavenske države.
Za objasniti karakter Hrvatskog proljeća nadahnuće mi je uvodni dio knjige dr. Marka Veselice „Zov savjesti iz Hrvatskog Sibira“ koji glasi: „U početku bijaše riječ, i riječ bijaše kod Boga i riječ bijaše Bog. U Hrvatskoj riječ bijaše zločin“. Dakle, riječ je dominirala 1971. godinom. Riječ, bila ona izgovorena na X. sjednici CKH na kojoj je privremeno poražen jugo-unitarizam, na brojnim skupovima Matice hrvatske ili u Studentskom centru te na studentskim demonstracijama u prosincu 1971.
Riječ je dominirala i u pisanom obliku, poglavito u Matici hrvatskoj koja je pokrenula mnogobrojna izdanja: u Hrvatskom tjedniku, Hrvatskom književnom listu, Hrvatskom gospodarskom glasniku i mnogim drugim glasilima. Matica hrvatska kao institucija koja je brinula o kulturi i identitetskim pitanjima u novonastalim okolnostima nastojala je hrvatskoj javnosti podastrijeti cijeli niz pitanja koja su godinama opterećivala Hrvatsku i Hrvate te na taj način postala središnjom institucijom koja je svojim aktivnostima određivala sadržajnu i stvarnu dinamiku Hrvatskog proljeća.
Jedno je zajedničko svima koji su riječ izgovarali ili uobličili u tekst. Bili su kažnjeni dugotrajnom robijom. Spomenutom opservacijom o značaju „riječi“ želim skrenuti pozornost na dominantni čimbenik Hrvatskog proljeća koji se očituje ponajviše u intelektualnim obilježju. Da je tome tako svjedoče nam spoznaje o većini protagonista, redom vrsnih intelektualaca ili onima koji su, studirajući na Sveučilištu, već pristupili tom dijelu hrvatskog korpusa. Intelektualna komponenta dominantna je i kod reformskog krila CK SKH.
Primjerom Mike Tripala i Savke Dapčević Kučar, inače izuzetno mladih sudionika Drugog svjetskog rata u partizanskim postrojbama moguće je upotpuniti ovu sliku o intelektualnom kao prevladavajućem u Hrvatskom proljeću. Naime, i Tripalo i Savka su se nakon Drugog svjetskog rata obrazovali. Poglavito Savka Dapčević Kučar koja je obrazovanje upotpunila u inozemstvu te je stoga bila u stanju komparirati političke i gospodarske sustave, a što je u ukupnosti zasigurno utjecalo na reformski karakter vodstva CK SKH. Cijela Hrvatska odisala je intelektualizmom. Rektor zagrebačkog Sveučilišta, dakle sveučilišta gdje su ostvarene prve promjene u studentskom vodstvu izborom Ivana Zvonimira Čička za studenta prorektora, bio je Ivan Supek, izuzetan intelektualac i izvorni disident jugoslavenskoj komunističkoj praksi.
U odnosu na intelektualno, razvidna su različita ishodišta te različiti intenziteti kako u provedbi tako i posljedicama. Intelektualni predznak među nositeljima Hrvatskog proljeća i različitost ciljeva temeljna su odrednica zbivanja tijekom Hrvatskog proljeća. Spomenuto se očitovalo u činjenici da je vodstvo CK SKH zazvalo snage koje nije moglo, a niti je kontroliralo. Pozvali su intelektualce koji su stožernim ishodištem odredili te se okupili u Matici hrvatskoj. Pozvali su i studente. Sadržajem i aktivitetom spomenutih intelektualnih snaga u cijeli proces je uključen i narod. U konačnici se reakcija Josipa Broza Tita i SKJ očitovala u represiji. Takva reakcija bila je odraz stava kako se nacionalno nikada ne smije pretvoriti u sadržaj jer u tom slučaju prijeti opstanku Jugoslavije.
Dr. Marko Veselica – simbol hrvatskog otpora i nakon sloma Hrvatskog proljeća
Dr. sc. Ivan Bulić: Mišljenja sam kako se i iz onodobne „proljećarske“ perspektive te u kontinuitetu i suglasju s takvim shvaćanjem o značaju pojedinca tijekom Hrvatskog proljeća izdvajala jedna osobnost i u razdoblju nakon Hrvatskog proljeća. Bio je to dr. Marko Veselica. Činjenica je da je Josip Broz Tito upravo Marka Veselicu još prije ljeta 1971. godine proglasio državnim neprijateljem broj 1. i zatražio njegov progon što se doista i dogodilo te je nakon sloma Hrvatskog proljeća osuđen na najvišu zatvorsku kaznu od svih sudionika Hrvatskog proljeća. Isto tako opstoji činjenica da ga tamnovanje nije pokolebalo u obrani hrvatskih nacionalnih interesa te je stoga još jednom i to 1981. opetovano osuđen i utamničen.
Marko Veselica najdulje bio u zatvoru
Dr. Marko Veselica je ukupno u zatvoru proveo 11 godina i 46 dana, dakle najviše od svih proljećara. Poradi beskompromisne borbe za hrvatske nacionalne interese u onom dijelu hrvatskog naroda koji nije prihvaćao obespravljeno živjeti u vlastitoj državi te koji je za konačni cilj imao stvaranje hrvatske države, a u razdoblju od 1971. do 1990. godine u Marku Veselici su vidjeli nadahnuće. Potvrđuje to i spoznaja o sadržaju povijesnog sastanka na Plešivici 19. siječnja 1989. godine, kada su se vodeći hrvatski intelektualci i disidenti, uglavnom sudionici Hrvatskog proljeća tajno sastali raspraviti kako se organizirati u svezi s nadolazećim izazovima.
Tijekom rasprave o osnutku i vodstvu nove hrvatske stranke Hrvatske demokratske zajednice nazočni su prvobitno iznijeli prijedlog da je predvodi dr.
Marko Veselica što je dr. Veselica uz razumna objašnjenja imanentna onodobnom trenutku otklonio te prihvatio izbor dr. Franje Tuđmana na čelno mjesto Hrvatske demokratske zajednice. Stoga je i povjesničaru upoznatom s činjenicama moguće izvesti zaključak da je upravo razdoblje od 1971. do 1990. razdoblje dr. Marka Veselice baš kao što će razdoblje 1990. – ih biti razdobljem dr. Franje Tuđmana.
Narod.hr: Iako je Hrvatsko proljeće ugušeno, može li se reći da je ono svoj nastavak dobilo dva desetljeća kasnije, s Domovinskim ratom i stvaranjem suverene Hrvatske? Možemo li Hrvatsko proljeće promatrati kao uvertiru u te događaje?
Dr. sc. Ivan Bulić: Odgovor na Vaše pitanje moguće je ukratko sažeti tvrdnjom kako je 1971. bila uvodom u 1991. godinu. U tom smislu su se 1990. godine sve značajnije ideje iz 1971. opetovano postavile svom žestinom, ali sada jasnije i konkretnije. U Hrvatskom proljeću se po prvi put mogao naslutiti karakter hrvatskog političkog pluralizma. Riječ je o pokretu koji se odlikovao zahtjevom za novim odnosom prema politici, potragom za novim načinima obnašanja vlasti te zahtjevom za drugačijom ulogom države u potrazi za svojim mirnodopskim identitetom.
Proljećari sudjelovali u izgradnji hrvatskog višestranačja
Tako se 1990. baš kao i 1971. godine u središte političkog interesa postavilo pitanje nacionalnih sloboda, radikalnih društvenih promjena, dakle odbacivanje jednopartijskog sustava, uspostavu demokracije te poglavito otpor u odnosu na velikosrpska presezanja.
U svezi povijesne baštine Hrvatskog proljeća te kakvu su ulogu odigrali proljećari 1990-ih dobro je reći kako se nisu uspjeli nametnuti kao generatori promjena što ne isključuje njihov angažman i značaj. Oni se angažiraju u različitim strankama širokog političkog spektra. Stoga nije moguće jasno povući crtu te reći u kolikoj mjeri su nositelji Hrvatskog proljeća pobijedili na izborima 1990. godine. Međutim, moguće je jasno ukazati na činjenicu kako su proljećari značajno sudjelovali u izgradnji hrvatskog višestranačja te na taj način dali značajan doprinos izgradnji hrvatske države.
Narod.hr: U Hrvatskom proljeću aktivno je sudjelovao i budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Možete li nam reći nešto više o njegovoj ulozi?
Dr. sc. Ivan Bulić: Uloga i značaj dr. Franje Tuđmana u događajima tijekom Hrvatskog proljeća očituje se višestrukim aktivnostima u sklopu Matice hrvatske. Doprinos mu se očituje pisanom riječju u Hrvatskom tjedniku gdje je u prvih 12 brojeva uređivao povijesnu rubriku. Istodobno je dr. Tuđman bio angažiran na mnogim skupovima gdje se okupljenom mnoštvu obraćao na identičan način kao i 1990-ih. Na identičan način, dakle s oduševljenjem okupljenih bio je prihvaćen i 1971. baš kao i 1990-ih. Za ovu prigodu, a kao primjerenu ilustraciju koja potvrđuje navedeno dobro je podsjetiti na govor dr. Franje Tuđmana na Miljevcima u Dalmatinskoj zagori. Naime, često prekidan od mnoštva okupljenih te u trenutku kada je rekao „Naša je majka samo naša hrvatska domovina“ uskliknuo je jedan čovjek iz mnoštva „Živio dr. Frane Tuđman“.
O značenju i ulozi dr. Franje Tuđmana tijekom hrvatskom proljeća svjedoči i činjenica da je bio među prvim uhićenim proljećarima. Naime, u zoru 11. siječnja 1971. uz dr. Marka Veselicu, Šimu Đodana i Vladu Gotovca uhićen je i dr. Franjo Tuđman.
Tuđman hrvatsko pitanje nastoji iznijeti i nakon Hrvatskog proljeća
Moguće je suglasiti se s prosudbom Zvonimira Lerotića koji je retrospektivno iz perspektive 1990-ih napisao: „Slom Hrvatskog proljeća za hrvatski narod predstavljao je simbol teške borbe, izgubljene bitke te simbol progona i šutnje“. Razdoblje progona i šutnje nakon Hrvatskog proljeća bilo je i prigoda za prebiranje i razmišljanje za vrijeme koje je Vinko Nikolić u jednom svom tekstu u Hrvatskoj reviji zazvao riječima …. a kada dođe jedno novo hrvatsko proljeće….., dakle vrijeme koje će trebati snažne i sposobne pojedince da podnesu breme moralnog i političkog oslobođenja Hrvatske.
Postavlja se pitanje da li je za dr. Franju Tuđmana spomenuto vrijeme bilo samo razdobljem
analiziranja i razmišljanja. Zasigurno jest, ali ne određuje samo spomenuto život dr. Franje Tuđmana tih 18 godina. On je i nadalje aktivan koliko to okolnosti dopuštaju, pa i više od toga. Svjestan mogućih posljedica i poslije Hrvatskog proljeća nastoji iznijeti hrvatsko pitanje pred svjetsku javnost te opetovano završava u tamnici. U konačnici je dobro promisliti u kolikoj mjeri su iskustva iz 1971. godine baš kao i ranija iskustva utjecala na dr. Franju Tuđmana u kreiranju ukupnosti budućeg političkog djelovanja tj. koliko su ga pripremile na događaje koji će uslijediti, a on je imao znanja i vještina neutralizirati ih i ne ponoviti opet iste greške.
I doista, 1990. godine dogodilo se spomenuto proljeće na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Kako to biva u državama koji izranjaju iz diktatura prvi izbori se najčešće pretvore u referendum o prošlosti. Nakon toga je uslijedilo razdoblje „ubrzane povijesti“. Uslijedile su nevjerojatne promjene izmjenom događaja poput uspostave višestranačja, međunarodnog priznanja Hrvatske, rata, poslijeratne obnove. Mišljenja sam kako je dr. Franjo Tuđman poučen i iskustvom 1971. znao ispravno postupati.
Stoga je na kraju opravdano reći kako povijesne okolnosti određuju vođe i programe, bilo da je riječ o 1971. ili 1991. godini.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
){kind=link}