Dr. sc. Dražen Živić: Hrvatska pitanje nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih trajno treba imati na vrhu prioriteta u svim razgovorima sa Srbijom

Nakon višegodišnjeg procesa Međunarodni sud pravde u Haagu jučer je donio presudu prema kojoj je u cijelosti odbacio tužbu Hrvatske protiv Srbije kao i protutužbu Srbije protiv Hrvatske za genocid. Već iz prvih javnih reakcija na tu odluku Suda jasno je da će i nakon ove presude biti zadovoljnih, manje zadovoljnih i nezadovoljnih, s pravom, jer ona neovisno o tome je li utemeljena na argumentima i valjanim dokazima i je li s motrišta međunarodnog prava, tj. odredbi Konvencije za sprječavanje genocida, doista opravdano izrečena, ne će biti prilog zadovoljenju pravde, niti će biti u funkciji izgradnje novih hrvatsko-srpskih međudržavnih odnosa zasnovanih na međusobnom poštovanju i pomirenju.

Srbija nije odustala od politike devedesetih

Naime, radikalno različita interpretacija presude od strane hrvatskog i srpskog državnog i političkog vrha kao i odvjetničkih timova nedvojbeno ukazuje da će se prijepori nastaviti i da Srbija, generalno, nije odustala od politike koju je vodila devedesetih godina prošloga stoljeća, a koja je, premda od strane Suda nije označena genocidnom namjerom, za posljedicu imala brojna genocidna djela, ratne zločine i etničko čišćenje hrvatskog stanovništva sa svrhom stvaranja velikosrpske države na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske.

Presudu pomno proučiti

Hrvatska je javnost, na poseban način ratni stradalnici i žrtve srbijanske oružane agresije, očekivala ponešto drugačiji rasplet hrvatske tužbe. Stoga je presuda, razumljivo, pa i opravdano naišla i na razočaranje pa i negodovanje. S druge strane, ovom presudom dolazimo do kraja jednog dugog puta međunarodnopravnog utvrđivanja odgovornosti za počinjenu agresiju i ratne zločine. Iz tih razloga držim da presudu treba pomno proučiti i interpretirati tek kad bude dostupna u cijelosti. Ipak, već iz preliminarnih uvida na temelju obrazloženja presude, koje je izrekao predsjednik Suda, moguće je uočiti, pa i upozoriti na neke važne momente i zaključke jer oni otvaraju teme koje bi mogle značajno utjecati na unutarhrvatske političke i društvene prilike i odnose.

Tko će snositi odgovornost zbog nepripremljenosti?

U tom kontekstu valja primijetiti da pripremljenost hrvatskoga tima i kvaliteta dokaza predočenih Međunarodnom sudu pravde očito nije bila na zadovoljavajućoj razini, što je u više navrata isticao predsjednik Suda čitajući obrazloženje presude. Nažalost, možemo tek spekulirati bi li hrvatska tužba bila prihvaćena i Srbija označena odgovornom za počinjenje genocida da su Sudu sa hrvatske strane bili prezentirani bolji dokazi i valjani argumenti. I tko u Hrvatskoj snosi odgovornost ako smo zakazali u dokaznom postupku? Odnosno, je li tko i iz kojih interesa opstruirao hrvatsku tužbu? Vrijeme će vjerojatno dati odgovore i na ova pitanja, ali ne može otkloniti nedvojbenu činjenicu da je bilo i više nego dovoljno vremena da se prikupe, obrade i prezentiraju svi valjani argumenti i činjenice koje bi potvrdile navode iz hrvatske tužbe da je Srbija odgovorna za genocid u Hrvatskoj tijekom 1990-ih.

Produbljena trauma žrtava

Odbacivanje hrvatske tužbe produbit će traumatizaciju žrtava jer je kažnjavanje odgovornih za počinjene zločine jedan od najvažnijih preduvjeta njihovom povratku u koliko-toliko normalan život. Međunarodni sud pravde je utvrdio da su JNA i srpske snage u mnogim dijelovima Hrvatske počinili djela koja se mogu smatrati genocidnima, ali je izostala krajnja odgovornost onih koji su agresiju isplanirali i proveli te po unaprijed određenom modelu, vršeći pojedinačne i masovne likvidacije kao i etničko čišćenje, na dijelu teritorija Republike Hrvatske nastojali stvoriti etnički homogenu srpsku državu.

(Su)odgovornost za neprocesuiranje vrha JNA

Doduše, odbacivanje hrvatske tužbe ne mijenja povijesne činjenice i znanstvene spoznaje o karakteru agresije i rata koji se vodio protiv Hrvatske, ali ide u prilog svima koji međunarodnu zajednicu, u najširem smislu te riječi, opravdano, drže (su)odgovornom za sve što se događalo u Hrvatskoj, pa tako i za počinjene zločine, ponajprije i ponajviše, zbog nečinjenja u vrijeme kada su se zločini događali, a potom i zbog izrazite pasivnosti i selektivnosti u otkrivanju odgovornih i kažnjavanju krivaca. U tom pravcu trebaju ići i naša razmišljanja o (su)odgovornosti Hrvatske, tj. hrvatskih političkih i drugih elita, uključujući i pravosudni sustav, za neprocesuiranje najodgovornijih iz vrha JNA i tadašnjih srbijansko-crnogorskih političkih struktura za planiranje i počinjenje zločina.

Kako onda tumačiti Vukovar?

Što je s Vukovarom i masovnim zločinima počinjenim u njemu od JNA i srpskih snaga 1991. godine? Posvemašnje uništenje jednog grada, tisuće poginulih i pobijenih, potpuna devastacija materijalne, sakralne, kulturne i civilizacijske baštine, protjerivanje dvadesetak tisuća ljudi, ako već nije označeno genocidnom namjerom, nego samo elementima genocidnog djela, onda je krajnje licemjerno i protivno razumu te činjenice objasniti tek kao posljedicu ratnih sukoba, kako je to učinio Međunarodni sud pravde. Pritom se pozivajući na presudu Mrkšiću, Radiću i Šljivančaninu koja se uopće ne odnosi na zločine počinjene u Vukovaru nego samo na zločin počinjen na Ovčari.

Još jednom osporene tvrdnje o Hrvatskoj nastaloj na zločinu

S druge strane, odbacivanje srpske protutužbe, iako presuda upozorava na zločine počinjene prema srpskom stanovništvu tijekom vojnoredarstvene operacije „Oluja“, što je uostalom poznato i Hrvatska s tim nečasnim radnjama živi već dugo i suočava se s njima, jasan je pokazatelj da je oslobađanje okupiranih područja bilo zakonito te da u pripremi i provođenju vojnih operacija nije bilo genocidnih namjera. Iako se, razumljivo, i ovaj dio presude Međunarodnog suda pravde u Zagrebu i Beogradu različito tumači, ipak je s Hrvatske, nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču prije nešto više od dvije godine, „skinuo“ crimen da je država nastala na zločinu i etničkom čišćenju.

Presudom možemo biti polovično zadovoljni

Jedan sudski proces je nakon dugog trajanja dovršen, nema prava na žalbu, nema revizije presude, ostaje tek suočavanje s njom. Može li, ukupno gledajući, Hrvatska biti zadovoljna? I, što je po mojemu mišljenju još važnije, što će presuda značiti za unutarhrvatske političke i društvene odnose, kao i za njezin međunarodni položaj kao članice Europske Unije, koja će imati što reći u procesu pregovaranja i približavanja Srbije toj zajednici?

Pođemo li od naših očekivanja onda je jasno da smo presudom Međunarodnog suda pravde tek polovično zadovoljni. No, i ova presuda daje Hrvatskoj novu prigodu da se i u međunarodnom kontekstu afirmira kao država na koju je izvršena agresija i u kojoj su JNA i srpske snage počinili brojne zločine s ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije. Ujedno, Hrvatska je oslobođena optužbe da je planirala i provodila genocidnu politiku nad pripadnicima srpske nacionalne manjine. Zločina je bilo, Hrvatska to ne skriva niti se ponosi time.

Istina mora biti nacionalni interes

Na kraju, Hrvatska treba ustrajati u zaštiti žrtava, naročito njihova prava da se otkriju i kazne zločinci. Hrvatska nikada ne smije izgubiti iz vida pravo stradalnika i hrvatskih branitelja na poštovanje i dostojanstveni život. Hrvatska pitanje nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih trajno treba imati na vrhu prioriteta u svim razgovorima sa Srbijom. Istina o njihovim sudbinama mora biti hrvatski nacionalni interes.

*Dr. sc. Dražen Živić, demograf, voditelj Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, područni centar Vukovar

Izvor: narod.hr
Photo: Glas Koncila