Pandemija koronavirusa velik je izazov za društvo. Zdravstvene, političke i ekonomske posljedice pratit će nas zasigurno još neko vrijeme. Novo istraživanje Međunarodnog trgovinskog centra (ITC) pokazuje da je svjetska ekonomija zbog koronavirusa u gubitku od najmanje 126 milijardi dolara. Kako to nadoknaditi, i kojim mjerama, pitali su iz Glasa Slavonije dr. sc. Đuru Njavru, uglednog hrvatskog i svjetskog ekonomskog stručnjaka i dekana Zagrebačke škole ekonomije i managementa (ZŠEM).
“Posljedice pandemije još će bar godinu dana drmati svjetskim gospodarstvom, snažno utjecati na način života, komuniciranja i privređivanja te siliti vlade velikih i malih nacija na osjetljivu i skupu odvagu između epidemioloških restrikcija i zahtjeva slobodnog kretanja i inicijativa koje nameće puls ekonomije i društvenog života. Da stvar bude još ozbiljnija, međunarodna solidarnost, usklađenost i suradnja trebali bi se ostvariti u doba najveće krize međunarodnih odnosa i institucija u posljednjih tričetvrt stoljeća. Kad se tomu pribroje napetosti u dobrom dijelu našeg susjedstva, jasno je da kao nacija moramo zbiti redove i sporazumjeti se o ključnim pitanjima ovog desetljeća. Staro je iskustvo da su krize povoljan okvir za ozbiljne promjene”, kaže Njavro.
Užurbano se radi na pronalasku cjepiva, ali i novih lijekova. Gdje je tu Hrvatska…?
– U međunarodnoj potrazi za učinkovitim lijekovima bilo je i elemenata koji su podsjećali na naše industrijsko i istraživačko zaostajanje. Nema nas u razvojnom radu na cjepivu koje će označiti kraj pandemije, a isprobavanje nekih lijekova koji mogu olakšati simptome zaraze podsjeća na našu jakost upravo u tom segmentu. Tako je jedan od prvih spominjanih lijekova, inače duže od pet desetljeća korišteni antimalarik, nekoć proizvodila hrvatska Pliva, a u nekim francuskim istraživanjima taj se antimalarik koristio u kombinaciji s još jednim hrvatskim izumom, Plivinim Sumamedom, koji danas, nakon isteka patent-zaštite, proizvodi Belupo.
Hrvatski farmaceutski pogoni praktično su ostali bez ozbiljnih istraživačkih instituta, kakve su nekoć imali, a u fazi odumiranja je i “otpisani” Imunološki zavod, koji je nekoć imao akumuliranog znanja i iskustva uhvatiti se u koštac s ovakvim izazovima. Hrvatskoj danas jedino preostaje da problem riješe drugi, u nadi da će rješenje moći platiti, kupiti i njime se koristiti. U međuvremenu – bez cjepiva i nekog drugog lijeka – te s uskim grlom u zdravstvenim sustavima, mnoge zemlje, pa i Hrvatska, okrenule su se drastičnim metodama usporavanja širenja pandemije, prekidom putovanja, kretanja, ekonomskog, ali i šire društvenog života, što je sve, naravno, dovelo do golemih gubitaka.
Dojam je da bi bez državnih potpora razmjeri ekonomske krize bili još veći…?
– Želeći ublažiti takvo stanje, brojne vlade odlučile su se za velike i skupe programe državnih potpora građanima i industrijama i u kratkom vremenu stvorile velike državne dugove, o čijem se rješavanju još nije počelo ni razmišljati. Tako se npr. procjenjuje da će hrvatski dug u odnosu prema BDP-u u 2020. godini porasti sa 73 % na 85 % te da će oko deset milijardi kuna otići u programe protiv nezaposlenosti, odnosno potpore ostanku u zapošljenju. Najdalje je u tome otišao američki predsjednik Trump, koji je vrlo brzo pokrenuo povijesno nezabilježenu intervenciju, s više od 3500 milijardi dolara s ciljem potpore dohodcima nezaposlenima i potpore gospodarstvu. U Europi su se dogodile slične intervencije, no na razini pojedinih država članica EU-a, a tek se posljednjih mjeseci dogovara veća intervencija samog EU-a.
Za sada se državne intervencije financiraju tzv. kvantitativnim olakšicama (QE), zaduživanjem države kod FED-a i Europske središnje banke, pučki rečeno, tiskanjem novca. Kako će se svijet dugoročno postaviti prema enormno naraslim državnim dugovima zbog provedenih pandemijskih mjera – to je u domeni vračara.
U aktualnom kontekstu koronakrize, koji su i kakvi najveći izazovi gospodarske politike s kojima se RH danas suočava, a suočavat će se, čini se, još više na jesen i do kraja godine? U jednom ste komentaru naglasili kako će “nulti izazov za Vladu biti pozicioniranje Hrvatske u okviru europskog paketa kojim će se rješavati nastavak financiranja politike borbe protiv koronakrize”…
– Kratkoročan izazov i prioritet je vratiti Hrvatsku na posao, makar i pod zaštitnim maskama. Uz pretpostavku da nas na jesen, u iščekivanju cjepiva, čeka nastavak pandemije, pripremiti zalihe kritičnih lijekova i materijala te pripremiti javne službe za nastavak djelovanja u posebnim okolnostima.
Uključio bih tu i školstvo. Prvu polovinu godine u školstvu se improviziralo s nastavom na daljinu i podučavanjem preko TV programa. Sada je prošlo dovoljno vremena da se sve to kvalitetno pripremi za jesen. Vlada treba naložiti javnoj televiziji, ili od nje i privatnih produkcija naručiti, da sljedećih mjeseci stvaraju kvalitetan obrazovni sadržaj u emisijama koje slijede propisani nacionalni program. I u obrazovanju na visokoškolskoj razini najveći broj ustanova bio je nepripremljen za prelazak na podučavanje na daljinu.
Na planu državnih financija moramo iskoristiti vrijeme “jeftinog novca – niskih kamata” pa refinancirati ukupan državni dug na niže kamate i duže rokove i tako dobiti predah, ali i bolju poziciju za budućnost. U tome možemo slijediti nekoliko uspješnih primjera zemalja oko nas.
U okolnostima opće neizvjesnosti privatni sektor će, očekivano, biti jako oprezan s većim investicijama. Zato je opravdano da država krene u neka potrebna infrastrukturna ulaganja i tako smanji pad odnosno ubrza oporavak gospodarstva i zaposlenosti. Upravo u razdoblju pandemije pokazala se važnost kvalitetne komunikacijske infrastrukture pa bi to trebao biti jedan od prioriteta. U bliskoj budućnosti to bi brojnim Europljanima omogućilo da dio godine svoje poslove obavljaju iz Hrvatske.
Hrvatska nije dovršila ni potrebna ulaganja u klasičnu infrastrukturu, ostaje dovršiti jadransko-jonski autocestovni, ali i energetski pravac, područje Rijeke nizinskom željeznicom povezati preko Zagreba sa Srednjom Europom, urediti plovnost rijeke Save od Zagreba do Vukovara, čime bi se riješilo pitanje periodičnih poplava u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, i stvorila pretpostavka navodnjavanja slavonske poljoprivrede. To postaje još važnije imaju li se u vidu dolazeće klimatske promjene.
Rebalans proračuna je neizbježan, a najavljuje se i snižavanje PDV-a, smanjenje parafiskalnih nameta, nove olakšice za poduzetnike, za izvoznike… Ukupno uzevši, pred novom je vladom teško razdoblje, u kojem je i dalje puno neizvjesnosti i nejasnoća. Iz Vašeg iskustva s krizama (2008., primjerice), jesu li do sada poduzete Vladine mjere (tri paketa, a slijede i novi!), odnosno gospodarska politika u ovom kriznom razdoblju, dobra i kvalitetna rješenja, i što je do sada propušteno učiniti, a to moramo napraviti da bismo ekonomski opstali…?
– Rebalans proračuna u turbulentnoj 2020. godini gotovo je nevažno pitanje, na kraju, i priznanje da ćete postojeće izdatke proračuna financirati novim zaduženjem države rebalans je proračuna. Nadam se da će se unutar EU-a konačno postići dogovor, a Vlada biti uspješna da dio izvanrednih troškova pandemije u 2020. financira iz EU izvora.
PDV, mislim, ne treba dirati. Smanjenja PDV-a gospodarstvu malo koriste, a donose velike gubitke prihoda državnog proračuna, koji se u konačnici iz nekih izvora moraju financirati.
U nas je priča o stopama PDV-a prije svega priča o borbi interesnih skupina za hvatanje povoljnijeg položaja preko nižih stopa. Od toga ekonomija u cjelini gotovo nema koristi, a ni građani. Na kraju to završi u pogodovanju pojedinim industrijama.
Dosadašnje Vladine mjere bile su u okviru mjera kakve su poduzimale vlade diljem EU-a i svijeta. Možemo biti zadovoljni, mjere su bile pravovremene i štedljive. Ono gdje s pravom očekujemo više jest pogled naprijed i mjere koje neće samo spašavati nego i oblikovati javne politike tako da one istodobno budu i razvojne i dugoročne. Ne zaboravimo, nema bolje socijalne politike od politike pune zaposlenosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
