Svijet koji je opterećen teškim globalnim problemima, poput pandemije koronavirusa i globalnoga zatopljenja, svakim se danom čini sve više nalik blokovski podijeljenomu svijetu iz razdoblja između 1945. i 1990. godine. No u svojevrsnom »hladnom ratu«, ovaj put sa SAD-om i Kinom u glavnim ulogama, Zapad svakim danom sve više prate i unutarnji prijepori i nesigurnosti. O tome je li Kina politički profitirala na pandemiji koronavirusa i hoće li nastaviti agresivno širiti svoj utjecaj na šahovskoj ploči svjetske politike i kako svi ti veliki procesi mogu utjecati na Hrvatsku za Glas koncila govori britanski povjesničar sa zagrebačkom adresom dr. sc. Robin Harris.
Razgovor je vodio Marino Erceg.
Profesore Harris, započnimo razgovor s prošlom, 2020. godinom. Hoće li ona biti upisana u povijesnim udžbenicima kao godina u kojoj je završeno »dugo« 20. stoljeće, započeto Prvim svjetskim ratom? Čini se da u tri desetljeća nakon hladnoga rata u svijetu ipak nije nastupio i trijumf liberalne demokracije »kraj povijesti«…
Ideja »dugoga stoljeća« – koja se obično odnosi na 19. st. i razdoblje između Francuske revolucije i početka Prvoga svjetskoga rata – zanimljiva je zbog dvaju razloga. Prije svega, ljudima pokazuje da nije toliko važan (kalendarski) prijelaz iz jednoga stoljeća u drugo, a s druge strane to je i upozorenje svim pretjeranim pojednostavnjivanjima povijesnoga procesa. Upravo je jedna takva simplifikacija, što i implicirate svojim pitanjem, isprva hvaljeno, a danas opovrgnuto predviđanje Francisa Fukuyame iz 1992. da će u određenom smislu doći do kraja povijesti. Prema toj bi teoriji sloboda i demokracija trijumfirale. Ideološki sukobi bili bi okončani. Ratovi bi bili izbjegnuti zbog dobroćudnoga međunarodnoga poretka. To je dakako bila besmislica. Rat u bivšoj Jugoslaviji odmah je to pokazao. No dokazi očito nisu bili potrebni.
Niti jedan »izam« nije predodređen za trijumf
Liberalima i marksistima zajedničke su mnoge iluzije, čega ni sami nisu svjesni. Jedna od njih je i vjera u progres, riječ koja se u engleskom mora pisati velikim slovom. Vide napredak u jednom području, kao što je to današnji tehnološki napredak, i zaključuju da je to dio apsolutnoga napretka u svakom smislu.
Nadalje, taj je napredak po njima nekako predodređen. Barack Obama je govorio da su njegovi protivnici na »pogrješnoj strani povijesti«. To znači da su on i njegovi pristaše na pravoj strani, a to vodi netoleranciji. Danas su upravo ljevica i liberali netolerantni.
Uoči Prvoga svjetskoga rata slobodnotržišni liberali tvrdili su da je rat jednostavno nemoguć jer nitko nema interesa voditi ga. Marksisti su također desetljećima tvrdili da će gospodarski i povijesni procesi neizbježno rezultirati diktaturom proletarijata i trijumfom komunizma. Opet, povijest je odlučila drugačije. Važno je shvatiti da ne postoje apsolutni zakoni razvoja događaja, ne postoji predodređeni ishod povijesti (osim onoga u koji vjerujemo kao kršćani), ne postoji predodređeni trijumf liberalizma, socijalizma ili uopće bilo kojeg »izma«. Postoji samo, a to je i teško shvatiti, svijet koji tijekom svojega kratkoga života možemo poboljšati ili, što činimo često, nešto zabrljati. Dakle, ne postoji univerzalni trijumf zapadnjačkoga liberalizma niti ga može biti.
»Probudit ćemo se u nekom trenutku, no ne znam kada«
Živimo li u eri novoga hladnoga rata, ovaj put sa SAD-om i Kinom u glavnim ulogama? Je li pandemija koronavirusa – sa svim svojim zdravstvenim, gospodarskim i psihološkim posljedicama – ohladila taj novi »rat« ili je zagrijala situaciju i povećala rizike prema potencijalno novomu svjetskomu sukobu?
Neizbježno je rivalstvo između SAD-a i Kine. Riječ je o dvjema velikim silama. Možda će se u nekom trenutku uzdići i Indija, no ne uskoro. Europa čak nije u igri. Očito je da treba raditi na ublažavanju kinesko-američkoga rivalstva, a to nije jednostavno. Komunistički režimi problematični su iz više razloga. Ponajprije zbog načina na koji tretiraju svoje stanovnike, dakle nemara za ljudske živote općenito, ustaljene sklonost biranju laži ispred istine i neizbrisive mržnje prema kršćanstvu. Sve to Kina pokazuje u svom djelovanju. S Kinom je također teško postići obvezujući sporazum jer međunarodne odnose vidi na isti način kao i domaća društvena i gospodarska pitanja: moj gubitak tvoj je dobitak i obratno. Zašto bi se onda držali dogovora? To se može vidjeti u načinu na koji Kina svijetu docira o globalnom zagrijavanju, a istodobno ulaže goleme napore u izgradnju prljavih pogona na ugljen.
Kini se ne može vjerovati. Iskoristila je koronavirus kako bi oslabila Zapad. Virus je došao iz Kine nakon što je gotovo sigurno bio razvijen za svrhe biološkoga rata. Kinezi su zatim devastaciju koju je uzrokovao koronavirus pretvorili u još jednu poslovnu priliku. Sada se sigurno smiju sve do Wuhana dok zarađuju bogatstvo prodajući nam maske i cjepivo.
Očekujem da će se Kina na Hong Kong obrušiti još jače. Vjerojatno će se upustiti i u rizik uništavanja Tajvana. Dodatno će i ojačati i upotrebljavati svoju mornaricu. Ponad svega bojim se za tamošnje kršćane. Njihovi su životi ugroženi, a ne poboljšani, pomirljivom diplomacijom. U Hrvatskoj ćemo se također naći u situaciji ulagivanja Kinezima tražeći od njih da ulažu u nove projekte poput pelješkoga mosta. Probudit ćemo se u nekom trenutku, no ne znam kada.
Što kineski, ali i ruski utjecaj konkretno znači za Hrvatsku?
Hrvatska zasigurno treba paziti na razinu ruskoga i kineskoga utjecaja. To mora uključivati i brigu o ruskim i kineskim preuzimanjima hrvatskih tvrtki i imovine. Još važnije, a time se treba baviti hrvatska obavještajna služba, treba prikupljati informacije koji su političari, sudci, dužnosnici ili poslovni ljudi povezani s novcem ili uslugama tih inozemnih sila. U trenutku krize prekasno je prikupljati takvu vrstu informacija. Treba ih imati i iskoristiti prije toga.
U politici nema konačnih pobjeda
Čini se da je pandemija koronavirusa otkrila da se mnogi geostrateški koncepti na kojima je počivao poslijehladnoratovski poredak nalaze u procesu stagnacije. Počnimo od Zapada. Je li politički okvir koji su u pobjedničkoj utrci sa SSSR-om osamdesetih stvorili Ronald Reagan i Margaret Thatcher postao trom pred suvremenim izazovima? Prvi šamar Zapadu dala je Rusija aneksijom Krima. Evo, spomenuli ste i kineske pretenzije prema Hong Kongu i Tajvanu…
Živimo u prilično različitu svijetu od onoga koji su oblikovale politike predsjednika Reagana, premijerke Thatcher i pape Ivana Pavla II. To je početna točka u razmatranju Vašega pitanja. Ne postoji jedinstvo vrjednota na Zapadu, kao što ne postoji ni zajednički neprijatelj Zapada. U politici se može dogoditi da se pobijedi u nekoj borbi, a da se, vodeći tu borbu, nešto drugo izgubi. Premijerka Thatcher govorila je da u politici nema konačnih pobjeda. U vrijeme hladnoga rata postojala je široka koalicija intelektualaca te političkih i gospodarskih interesa u porazu komunizma. Ta koalicija nije dugo poživjela nakon pada Berlinskoga zida. Neki bivši »hladni ratnici« – takozvani neokonzervativci – skloniji su intervencijama. Osobno se smatram opreznim konzervativcem. Ne vjerujem da će Rusija odustati od Krima i smatram da nije vrijedno rizika prisiljavati je na to. Što se tiče Hong Konga, skloniji sam pritisku na Kinu, no nisam optimističan.
Ne treba očekivati da će se kineski komunizam uskoro raspasti
Je li moćna Kina zapravo kula od karata? Kineski eksperiment, koji se može nazvati i »tržišnim lenjinizmom«, kao da se nalazi pred zidom. Naime, po inerciji, daljnje bi kineske reforme trebale ići u smjeru labavljenja monopola Komunističke partije. No povijest komunizma pokazala je da je svaka liberalizacija vladajuće komunističke partije vodila u raspad režima…
Kina je misterij, ne samo meni, nego i svim stručnjacima i obavještajnim službama. Jednostavno danas ne znamo koliko je zapravo snažan kineski sustav. No ne smatram Kinu kulom od karata. Desetljećima slušamo o tome da će priča o kineskom uspjehu uskoro doći do kraja. Deng Xiaoping od kraja sedamdesetih i tijekom osamdesetih stvorio je reformirani komunizam koji je otvorio gospodarske prilike, ali je pritom režim eliminirao neslaganja i održao monopol Komunističke partije na vlast. Zapadni liberali govorili su u to vrijeme – i jako se dobro toga sjećam – da je nemoguće kombinirati gospodarsku slobodu i opresiju ili da, barem, takvo nešto ne može dugo potrajati. Postojao je čak i grafikon koji je pokazivao – s čime bi se slagao i optimistični Fukuyama – da svako društvo u trenutku dostizanja određene razine BDP-a automatski postaje demokracija. Dakle, to je još jedna besmislica.
U Kini su postojali, a vjerujem da i danas postoje, veliki nerazmjeri između regija, neriješeni infrastrukturni problemi, sukobi u Partiji, no kinesko se rukovodstvo održalo bez obzira na sve, a nisu dali ni jedan ustupak ljudskim pravima. Nastavljaju manipulirati valutom te snižavanjem cijena robe na svjetskim tržištima tjeraju strance iz biznisa. Vatikanska diplomacija također im je pristupila nježno, a na različite će ih načine, o čemu ćemo čuti tek mnogo kasnije, nagraditi i Bidenova administracija. Ako su Kinezi uspjeli lukavo profitirati na koronavirusu, trebamo biti oprezni i s bilo kakvim predviđanjima o potencijalnom urušavanju njihova sustava.
Kao katolici znamo da ljudska narav ima svoja vlastita pravila, ono što zovemo naravnim zakonom. Papa Ivan Pavao II. u enciklici »Centesimus Annus« upozorio je da socijalizam ne može zadovoljiti sve potrebe čovjeka, i to ne samo materijalne, nego i one na moralnoj, psihološkoj i duhovnoj razini. Usprkos tomu marksizam – lenjinizam održao se više od 70 godina. Zato ne trebamo očekivati da će se kineska varijanta komunizma uskoro raspasti. U slučaju Kine, bez ikakve sumnje, trebamo se držati »mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi«.
U SAD-u više nema osnovnog društvenog konsenzusa
Kako gledate na zbivanja u SAD-u? Je li sve to test za američku demokraciju ili svjedočimo nekim tektonskim promjenama u američkom vrijednosnom sustavu?
Upad Trumpovih pristaša na Capitol zasigurno je niska točka u povijesti američke demokracije, no sumnjam da su Europljani time šokirani koliko Amerikanci. Sjedinjene Američke Države rođene su u revoluciji, u oružanom ustanku. Od 1776. Amerikanci se tradicionalno okupljaju i bune protiv države. »Mi, narod Sjedinjenih Država« upravo su oni koji su donijeli ustav. Pitanje je što je zapravo taj narod i što se događa kada se on međusobno ne slaže. Postaviti takvo pitanje smatra se prilično nepatriotskim. Kako se individualna prava – kao što je pravo na nošenje oružja koje omogućava Drugi amandman – isprepleću s konceptom vladavine većine? Ipak i to je postiglo fantastičan uspjeh, koji moramo priznati. No takve kontradikcije postoje. Isprva, one su se kontrolirale jer su ljudi poštovali državne institucije, a s druge strane uvijek je bez obzira na podjele postojao osnovni dogovor, konsenzus, o tomu što su vrjednote za koje se Amerika zalaže. Danas ne postoji takvo poštovanje i nema takvoga konsenzusa. Upad Trumpovih pristaša tek je jedan od pokazatelja toga. Puno su važniji pokazatelji pak nasilje koje su tolerirale lokalne vlasti, a provodio pokret »Black Lives Matter«, u kojem je uništavana imovina i sve što ima ikakve veze s ponosom iz prošlosti. Ne treba zaboraviti ni ubojstva policajaca.
Cenzuru nepodobnih provodit će »Big tech«
Slijedi li u sljedećih pet godina žestoka borba kako bi se demontiralo političko naslijeđe Donalda Trumpa i koliko će ta unutarnja borba slabiti Ameriku na vanjskopolitičkom planu?
Demokrati će zasigurno pokušati demontirati sve što je napravio Trump. Prestravljeni su njegovom vrstom populizma. Trump je dobio najviše glasova u usporedbi sa svim prethodnim republikanskim kandidatima. Program »Amerika prva« bio je vrlo popularan i kod kuće i u inozemstvu. Bit će nemira – a te će nemire nemilosrdno potiskivati novi ljevičarski vladari Amerike. To će i oslabiti Ameriku, a oslabit će i slobodu. Cenzuru mišljenja, koju ljevica u SAD-u smatra neprihvatljivom, provodit će ili tehnološki i informatički divovi (tzv. Big tech) ili će se to činiti zakonodavstvom. To će također poslužiti i svim drugim vladama u svijetu koje žele izbjeći nadzor javnosti pa će tako moći osuditi svoje kritičare kao prijetnju državi.
Ne možemo doista znati je li Joe Biden spreman odslužiti puni mandat. Ako bude, ne možemo znati hoće li biti sposoban držati lijevi radikalizam pod kontrolom. Demokratska je stranka postala socijalistička stranka posvećena kulturnomu radikalizmu. Republikanska će stranka biti podijeljena između sljedbenika Trumpove politike i ostalih. Nije isključeno da ćemo se na neko razdoblje trebati priviknuti na život bez američkoga vodstva u svijetu. Oni koji žele očuvati nacionalni identitet, suverenost i kršćansku kulturu, što želi većina ljudi u Hrvatskoj, moraju biti spremni da u nekom trenutku kažu »ne« svakoj bizarnoj ideji koja dolazi iz Washingtona. Zato Hrvatska treba tražiti saveznike u istočnoj i srednjoj Europi.
EU je sama po sebi disfunkcionalna
Je li Brexit glasan signal da je i projekt EU-a u stagnaciji? S druge strane, nakon Brexita i glasnih priča za još više Europe, još većom ulogom Bruxellesa, još više europske integracije, koronavirus je sve utišao. Države su se međusobno izolirale, zatvorile granice, svaka je sebi osigurala dovoljne količine maska, testova, cjepiva…
Snaga Europske unije u svijetu opada. Njezin udio u svjetskom BDP-u stalno se smanjuje, ima ozbiljnih demografskih problema, a iako ima bogatstvo, nema nikakvo ozbiljno oružje da se sama obrani. To je birokracija koja sama sebi traži svrhu i država koja traži naciju koju će predstavljati. Ona je sama po sebi disfunkcionalna. Te probleme nije izazvao Brexit, nego su neuspjesi EU-a rezultirali britanskim izlaskom. Brexit se mogao izbjeći.
Europa ima preopširno zakonodavstvo i užasno je spora u donošenju odluka. Njezino snalaženje u nabavi, odobravanju i raspodjeli cjepiva dobar je primjer te teze. Ipak središnji je problem EU-a euro, kojemu se Hrvatska očajnički želi priključiti jer joj nedostaje samopouzdanja i samostalnosti u vođenju vlastite politike. To je loša ideja. Ne može postojati jedna odgovarajuća valuta za sve države EU-a jer to znači i jedinstvenu monetarnu politiku i kamatne stope, a u Europi postoje goleme razlike u produktivnosti i razinama dohotka. Prednosti eura uživa njemačka industrija, koja može izvoziti jeftinije nego što bi to mogla s njemačkom markom. Zbog nepravilnosti koje stvara euro trebalo bi doći do velike raspodjele bogatstva iz bogatijih u siromašnije zemlje. Siromašnije zemlje to djelomično plaćaju izvozeći svoju radnu snagu. Zato će se i hrvatska demografska kriza dodatno pogoršati prihvatimo li euro. No njemački je platiša poreza uvijek nesretan jer mora uzdržavati one politike koje Njemačka smatra neodgovornima, kao što je slučaj s Grčkom, Italijom i Portugalom ili, u budućnosti, s Hrvatskom. Zato će i jedan od sljedećih koraka EU-a biti centralizacija trošenja i visine poreza u Bruxellesu i u Berlinu. Tada Hrvati na izborima više ne će moći odlučivati o vlastitoj gospodarskoj politici. To će značiti da su zapravo Beograd zamijenili nekim drugim gazdom. Je li to zaista vrijedno? To je pitanje o kojem će Hrvati trebati raspravljati. Jasno, ako za to uopće dobiju priliku, što se sada čini manje vjerojatnim.
RH treba biti bedem u zaštiti Hrvata u BiH
Može li aktivnija američka politika dati Hrvatskoj vjetar u leđa za djelotvorniju zaštitu Hrvata u BiH? Sadašnja hrvatska vanjska politika prema BiH čini se prilično mlaka. Primjerice, glasno se konstatiraju neke anomalije, no ne svjedočimo nekim djelotvornim diplomatskim akcijama iz Hrvatske. Kao lijek za trenutačnu marginalizaciju Hrvata u BiH spominje se i integracija BiH u Europsku uniju. No može li prebacivanje jednoga političkoga problema u drugi politički okvir čarobno riješiti ono što je prijeporno?
Ukoliko bi se BiH priključila EU-u, utoliko bi se pomoglo u rješavanju mnogih problema, premda ne svih. Bilo bi više novca, no samo priključenje vodilo bi gotovo trenutačnomu egzodusu preostale pokretne radne snage. U svakom slučaju do toga ne će doći još dugo, ako uopće i dođe.
Čini mi se da hrvatska politika prema BiH ide u dobrim smjerovima. Postoje granice do kojih se može ići bez neke nove međunarodne (prije svega američke) inicijative. No s obzirom na stajališta koja sada prevladavaju u Washingtonu, svaka bi međunarodna inicijativa mogla učiniti više štete nego koristi. Među savjetnicima predsjednika Bidena prevladava mišljenje da se BiH treba pretvoriti u funkcionalnu unitarnu državu zasnovanu na jedinstvenom državljanstvu. Čini se da su također zarobljeni u situaciji koja je postojala devedesetih. No moguća je i varijanta da će američki diplomati, kada naiđu na žestok otpor Republike Srpske i kada htjednu udobrovoljiti Aleksandra Vučića u odricanju od Kosova, pozornost obratiti ipak na Federaciju, na položaj hrvatske manjine, koju će Amerikanci i Bošnjaci tada vidjeti kao remetilački faktor. Hrvatska se manjina u BiH smanjuje ne samo jer joj je oduzet pravedan udio u upravljanju državom, nego i zato što BiH gospodarski propada. To će olakšati proces slabljenja Hrvata. Hrvatska mora biti bedem protiv toga.
Hrvatska bi trebala predložiti plan za oživljavanje gospodarstva i pojednostavnjenja uprave BiH te pritom inzistirati na zaštiti prava Hrvata na principu triju konstitutivnih naroda. Zagreb to mora raditi pažljivo, zbog prošlosti, a vjerujem i da bi valjalo razmotriti usmjeravanje važnih ulaganja u BiH iz Hrvatske, ali i njezine dijaspore. Jasno, tako da su uključene i određene obveze i bolje je da to bude dio inicijative koju odobrava SAD i EU. Što je stvarnost, koji su rizici i koje su mogućnosti, nešto je što bi zasigurno trebalo objasniti Bijeloj kući bez ikakva odgađanja.
* Povjesničar dr. sc. Robin Harris rođen je Falmouthu u Velikoj Britaniji 1952. godine. Doktorirao je modernu povijest na Sveučilištu Oxford, a u svom je opsežnom historiografskom radu dvije knjige posvetio temama iz Hrvatske: knjigu o povijesti Dubrovnika te biografiju bl. Alojzija Stepinca. Trenutačno radi na knjizi o hrvatskoj povijesti od 1848. do smrti predsjednika Tuđmana. Kao politički savjetnik radio je za britansku Konzervativnu stranku, a svijet hladnoga rata i pobjedu nad komunizmom promatrao je iz perspektive savjetnika premijerke Margaret Thatcher. Hrvatski je državljanin od 2006. godine i živi u Zagrebu. Aktivan je kao potpredsjednik Centra za obnovu kulture.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
