Dr. sc. Jure Krišto: Velikosrpski film ‘Dara iz Jasenovca’ i hrvatska država

Srbija je za prestižnu nagradu Oscar prijavila film „Dara iz Jasenovca“, a srpska država uložila novac i diplomatsku mrežu da se to ostvari. Dio je to velikosrpskog plana da se današnja Republika Hrvatska i Katolička Crkva kao cjelina i osobito njezin dio u Hrvatskoj poveže s Nezavisnom Državom Hrvatskom (1941.-1945.), a ona prikaže gorom od nacističke Njemačke. Scenarij za „Daru iz Jasenovca“ napisala je Nataša Drakulić, izbjeglica iz dijela Hrvatske koji su velikosrbi označili kao dio Velike Srbije, a režirao ga Predrag „Gaga“ Antonijević iz Niša, rođen 1952.

Svježe vijesti stižu da cilj dobivanja Oscara nije postignut, što znači da će izostati i višestruko umnožavanje propagandnog učinka. Mene, međutim, ne zanima sudbina propagandna uratka, nego želim ukazati na to da je hrvatska država još 1997., pa i 1995., mogla pokrenuti svoje mehanizme i spriječiti razvoj događaja koji su doveli do „Dare iz Jasenovca“. Događaj koji je označio reafirmaciju velikosrpskog državnog projekta preko klevetanja Hrvata, njihove države i svijetla lika Katoličke Crkve zagrebačkog nadbiskupa Stepinca bio je navodni znanstveni simpozij o logoru Jasenovac na neveliku židovskom „junior collegeu“ u predgrađu New Yorka, o čemu više u nastavku.

Važno je, međutim, pokazati kako je i sama ideja obnove Spomen područja Jasenovac – koje su srpski pobunjenici devastirali i građu otuđili – plod političke volje i želje za političkom manipulacijom.

Žurna rehabilitacija Srbije i Srba

Kako se 1995. godina približavala svom isteku, strane koje su se sukobile u četverogodišnjem ratu potpisale su Daytonski sporazum koji označava kraj ratnim sukobima i početak političkih igara. Srbija je liječila rane velikih frustracija. Plan o stvaranju velike Srbije ne samo da je propao, nego se otvarala mogućnost da se Srbija svede na područje koje je nekad obuhvaćao “Beogradski pašaluk”. Slobodan Milošević bio je zaokupljen uvjeravanjem srpske javnosti da je priznavanje Republike Srpske u Bosni i Hercegovini stvarni dobitak rata. Možda i veće frustracije oživjeli su intelektualni krugovi koji su služili Miloševiću kao inspiracija i koji su mu nudili ideološke okvire za vojne pothvate. Među njima je bio i Milan Bulajić, autor nekoliko huškačkih protuhrvatskih knjiga.

Intelektualni krugovi, čini se, brže su se snašli od političara i prvi su pokušali propagandni protuudar. Ne čudi da se propaganda ponovno usredotočila na Hrvate, jer je iskustvo učilo njezine tvorce da je to najlakši i najjednostavniji put, a ustaštvo i Nezavisna Država Hrvatska nudili su se kao logično rješenje. I razvoj nekih drugih događaja pogodovao je poduzimanju jačih propagandnih poteza. Tomu je najviše pridonijelo prevođenje na engleski (u Beogradu) krivotvorenih izjava hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana kojima se navodno ružno izražavao o Židovima te umanjivao broj žrtava u logoru Jasenovac.[1] Te su krivotvorine imale velik odjek u krugovima američkih Židova koji su angažirani u očuvanju sjećanja na Holokaust, pri čemu naknadno objašnjavanje nije, čini se, imalo učinka.

Ublažavanju učinaka protuhrvatske propagande bio je usmjeren i posjet tadašnjeg hrvatskog veleposlanika u SAD Miomira Žužula Holocaust Museumu u Washingtonu, DC 13. studenog 1996. No dok je hrvatski ambasador izražavao suosjećanje s trpljenjem Židova tijekom Drugoga svjetskog rata, Miles Lerman, predsjednik upravnog odbora Holocaust Museuma, govoreći u ime Savjeta Spomena na Holokaust Sjedinjenih Država (United States Holocaust Memorial Council), istaknuo je da mjesto jasenovačkog logora “mora ostati mjesto sjećanja na … žrtve”. Lerman je dodao da se u logoru ne smije ništa mijenjati za što je očekivao jamstva od vlade Republike Hrvatske.[2] Žužul je uvjeravao američke židovske sugovornike da se ne planiraju nikakve promjene u jasenovačkom logoru, ali nije propustio podsjetiti da je logor služio istoj svrsi i nakon 1945. godine.[3]

Bulajić je u Beogradu osnovao Muzej žrtava genocida. U žrtve genocida nisu se, dakako, ubrajali oni deseci tisuća Hrvata i Bošnjaka (muslimana) koje su Srbi tijekom četverogodišnjeg rata (1991.-1995.) mučili i masakrirali, nego samo srpske žrtve nastale kao posljedica četverogodišnjeg ustaškog vladanja u NDH. Zapravo spomenute su i židovske (i romske) žrtve tijekom postojanja iste države, jer je Bulajić znao da jedino preko židovskih organizacija može dobiti koliko-toliko spremnih ušiju za slušanje.

Beogradska konferencija o Holokaustu u New Yorku

Uistinu, Bulajić je razumijevanje za svoje planove našao u nekim židovskim institucijama u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Ne znamo koliko dugo se poznavao s Leonom M. Goldsteinom, predsjednikom Kingsborough Community Collegea, i dr. Bernardom Kleinom, pročelnikom Odsjeka za povijest toga malog dvogodišnjeg koledža (junior college) u New Yorku, ali znamo da su mu ta dvojica na tom koledžu organizirali “Prvu međunarodnu konferenciju i izložbu o Jasenovačkom koncentracijskom logoru” (First International Conference and Exhibition on the Jasenovac Concentration Camp) od 29. do 31. listopada 1997. s najvećom ekipom pristiglom iz Beograda.

Konferencija je bila popraćena izložbom o logoru Jasenovac s očekivanim fotografijama brutalnosti i zornih prikazivanja klanja (kasnije će istu izložbu organizirati i u sjedištu Ujedinjenih naroda). Sam plakat koji je oglašavao konferenciju i izložbu naviještao je također obilje propagande. U svojevrsnome podnaslovu konferencije htjelo se istaknuti da je Jasenovac Holokaust te da je to “mračna tajna” o kojoj tobože do sada nitko ništa nije znao.

Hrvatsko nesnalaženje

Bulajićev Muzej za žrtve genocida pozvao je preko Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu hrvatske znanstvenike na sudjelovanje na konferenciji. Ne znam jesu li druge hrvatske ustanove razmišljale o slanju svojih znanstvenika na konferenciju, ali je tadašnji ravnatelj Instituta, vjerojatno nakon savjetovanja s određenim pojedincima, odlučio da bi delegacija s Instituta trebala ići. Dvojbe o potrebi sudjelovanja na toj konferenciji bile su razumljive. Bilo je više nego očito da Bulajić preuzima propagandnu inicijativu u svoje ruke te preko predsjednika beznačajne ustanove u SAD organizira skup. Sa sobom je namjeravao dovesti zrakoplov pun navodnih “preživjelih svjedoka”. No skup se trebao održati u Americi i na njemu su kao sudionici bili prijavljeni predstavnici uglednih židovskih i civilnih ustanova. Ministarstvo pravosuđa predstavljao je dr. Eli Rosenbaum, Shoah Foundation iz Los Angelesa predstavljao je njezin direktor dr. Michael Berenbaum, Holocaust Resource Center s Queensborough Community Collega predstavljao je njezin direktor prof. William Shulman. Uz sudjelovanje još niza profesora s različitih američkih i kanadskih (Reneo Lukic) sveučilišta i koledža, konferencija je obećavala i mogućnost ozbiljne znanstvene rasprave.

Ravnatelj Instituta sastavio je ekipu od jednog znanstvenika s potvrđenim poznavanjem problematike logora u NDH, ali bez znanja engleskog jezika i jednog postdiplomanda koji je pripremao doktorat, sa znanjem engleskog. Oni su trebali biti samo gosti konferencije s mogućnošću sudjelovanja u diskusijama, a predvodio bi ih umirovljeni ing. Vladimir Žerjavić, u devedesetima, kao predavač. Organizator nije nudio hrvatskim posjetiteljima nikakva financijska sredstva za prijevoz i smještaj. Na inicijativu dvojice znanstvenika s Instituta, ravnatelj je u zadnji čas molio i moju malenkost da se pridruži ekipi.

Pokušaj sprječavanja političke provokacije

Iz dvodnevnih događanja na konferenciji izdvajam samo pokušaj donošenja zaključaka koji su imali političke konotacije i namjere.[4] Bulajić je na konferenciju u New Yorku došao s pripremljenim prijedlogom o “akcijskom planu za širenje istine o Jasenovcu” (A Suggested Program of Action for the Truth about Jasenovac). Pretendirajući utemeljenost na međunarodnome pravu i deklaracijama Ujedinjenih naroda, taj je tekst usredotočen na nekoliko protuhrvatski sročenih točaka, s ciljem uspostave Međunarodne komisije stručnjaka, sastavljene od članova srpskih organizacija diljem svijeta i nekoliko židovskih organizacija, koja bi utvrdila “istinu o Jasenovcu”, uključujući i broj žrtava, ponovno pokretanje arheoloških, antropoloških i forenzičkih istraživanja, poimenični popis žrtava i sl. Neposredna Bulajićeva želja – a možda i drugih – pokazuje se u prijedlogu da se Jasenovački logor izdvoji iz Hrvatske (i Bosne i Hercegovine) i stavi pod “međunarodni protektorat”. Na kraju se potiče širenje “istine o Jasenovcu” putem predavanja, knjiga, brošura i sl. Bulajić nije zaboravio ni svoj Muzej žrtava genocida te je predložio da mu se prizna međunarodni značaj i osiguraju financijska sredstva.

Osobno sam na sve moguće načine nastojao onemogućiti osnivanje takve komisije, iako mi moj status promatrača nije pomagao. Dr. Klein je u zamjenu za komisiju zahtijevao da se osnuje ad hoc hrvatsko-srpsko povjerenstvo – u koje bi se i sam uključio – koje bi tobože dalje razmatralo mogućnosti osnivanja modificiranog oblika međunarodne komisije. Obećao sam da će se ravnatelj Instituta pismeno očitovati o daljnjim prijedlozima. Tada sam uistinu bio uvjeren da se mudrim potezima takva komisija može utemeljiti u okviru Instituta i eventualno obnovljeno Spomen područje Jasenovac staviti pod njegovo okrilje. Tada je to bilo utoliko izglednije što je Klein u razmjeni mišljenja sa mnom pristao da Hrvatski institut za povijest u Zagrebu organizira međunarodni program proučavanja jasenovačkog fenomena te da mu se dostavi opis tog projekta s imenima sudionika, financijskom potporom i sličnim pojedinostima. U svakom slučaju, time je ta konferencija završila.

Politički pritisci

Po povratku u Zagreb uputio sam Ravnatelju pismo u kojem sam objasnio preuzete obveze na konferenciji te obrazložio zašto bi bilo bitno da Institut preuzme inicijativu i inkorporira cijeli projekt u svoje znanstvene projekte. Predložio sam također kako bi se moglo komunicirati s dr. Kleinom te daljnje korake koji bi osigurali kontrolu nad projektom. Iz slijeda događaja treba zaključiti da taj projekt nije uopće bio u fokusu.. Politika i pritisci zamijenili su znanstvene diskusije ili one koje su barem ostavljale dojam znanstvenog diskursa.

Da će pritisci biti veliki i žestoki potvrdio mi je osobno dr. Klein. Pomalo sam se iznenadio kad mi je u razgovoru izvan službenoga dijela konferencije posve otvoreno zaprijetio da će Hrvatska morati prihvatiti ponovno otvaranje Spomen područja Jasenovac ili … Ništa nisam odgovorio, intimno vjerujući da si umišlja neku veličinu i snagu. Danas znamo da je prijetnja bila ozbiljna, jer su se pritisci za ponovnim uspostavljanjem Jasenovačkog spomen područja pojačali. Nije, dakako, problem bio u ponovnom otvaranju spomen područja i pratećega muzeja, nego je riječ bila o naravi spomen područja i o vrijednostima koje bi se u njima promicale. Na tragu savezništva isprobanoga u New Yorku, srpska etnička skupina i židovska zajednica osnovale su 1998. u Brooklynu, na području u kojem je organizirana i konferencija o Jasenovcu godinu dana ranije, Jasenovac Research Institute. Taj institut izjavljuje vjernost znanstvenim uzusima, no propaganda umjesto objektivnih znanstvenih istraživanja je vidljiva na njihovoj internetskoj stranici (u međuvremenu je ugašena).[5]

Uspostava Spomen područja na starim premisama

Sabor Socijalističke Republike Hrvatske pod predsjedanjem dr. Anđelka Runjića donio je 4. travnja 1990. Zakon o Spomen-području Jasenovac. U Članku 1 definira se smisao onoga zbog čega se Zakon donosi: „Radi očuvanja trajne uspomene na žrtve fašističkog terora, borce narodnooslobodilačkog rata pale u drugom svjetskom ratu na stratištima ustaško-fašističkih koncetracionih logora Jasenovac i Stara Gradiška, kao i očuvanja tekovina narodnooslobodilačke borbe, ovim zakonom proglašava se Spomen-područje Jasenovac“.

Izričaj je bremenit, jer su u njemu postavljene koordinate i budućega tumačenja povijesti, koje ujedno jamče da će kao i do sada počivati na tri čvrsta stupa: „borci narodnooslobodilačke borbe“; „očuvanje tekovina NOB-a“, čime se ujedno osigurava da povijesni narativ ostaje nepromijenjen. Bile su to zacijelo temeljne smjernice povijesne priče koje je Komunistička Partija Jugoslavije (KPJ) postavila još u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali u svjetlu činjenice da se raspad sustava koji je nalagao takav povijesni narativ i država koja ga je hranila i njegovala sasvim jasno nazirao, Zakon s takvom svrhom zvučao je više nego anakrono; zapravo je bio prijetnja da u novim vremenima ta paradigma ne bi smjela biti mijenjana.

Kako je poznato, spomen područje je uspostavljeno. Na sjednici od 8. ožujka 2001. Zastupnički dom Hrvatskoga sabora donio je Zakon o izmjenama i dopunama zakona o Spomen-području Jasenovac. Bio je to modificirani zakon koji je donio još Sabor Socijalističke Republike Hrvatske od 6. travnja 1990. Sličnost zakona suverene Hrvatske vidljiv je i iz sličnosti sa socijalističkom retorikom, koja je, dakako, donekle ublažena. To se najbolje vidi iz usporedbe prvih članaka dvaju zakona:

Sve interpretacijske vrijednosti, čak i retorika, iz socijalističkog svjetonazora ostale su netaknute: “fašistički teror”, “borci narodnooslobodilačkog rata”, dok je sintagma “očuvanje tekovina narodnooslobodilačke borbe” zamijenjena “očuvanjem tekovina antifašizma”.

Ako je vrijednosni sustav ostao isti, koji prati čak i identična retorika, nije se moglo očekivati da bi oni koji su mogli odlučivati o sudbini Spomen-područja Jasenovac bili voljni, a ni sposobni, dati mu novi smisao. Nakon povratka s konferencije o Jasenovcu u New Yorku 1997. nadao sam se da bi to bilo moguće, ali sam kasnije shvatio da je to bilo više moje uvjerenje da bi tom spomen-području trebalo dati novi smisao, nego zaključak analize političkih realnosti. Hrvatska je država te godine propustila priliku da ne dopusti obnavljanje ustanove koja će i dalje biti sredstvo političkih ucjena Republike Hrvatske i stvori ustanovu koja će gajiti zdravu memoriju na žrtve i omogućiti ozbiljne istraživačke projekte. Je li danas hrvatska država sposobna za to, jer možda još nije kasno?!

1 Bulajić je i o tome izdao knjigu: M. Bulajić, Jasenovački mit Franje Tuđmana – genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, Beograd, 1996.

2 United States Holocaust Memorial Museum, News Release, nedatirano. Isti je tekst objavilo i Veleposlantvo Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama.

3 Isto.

4 Opširan opis tijeka konferencije vidi “Prilozi izvješću” (faksimil priložen).

5 Vidi: http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/page/2005/05/13/0159006.html.

* Dr. sc. Jure Krišto zaslužni je znanstvenik na Hrvatskom institutu za povijest. Autor je nekoliko knjiga i brojnih članaka na hrvatskom i drugim jezicima. Živi u Zagrebu.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr