Dr. sc. Mile Mamić: Plenković i Bernardić blago su reagirali na Beljakov izgred, a na Stazićev se uopće nisu osvrnuli

Foto: www.unizd.hr, Fah; fotomontaža: Narod.hr

Kao čovjek, kršćanin, humanist volio bih kad bi svi Hrvati i Hrvaćani (lijepa Šenoina riječ za političke Hrvate!) doista voljeli ovu našu JEDINU HRVATSKU. Zato sam bio oduševljen Bušićevom i Tuđmanovom idejom o općenacionalnoj pomirbi i više sam puta javno pozivao na općenacionalnu pomirbu kao jedini lijek ovom napaćenom narodu.

Spreman sam oprostiti i najvećem zločincu, ali da barem malo prizna svoj zločin i da se kaje. Kad to nisam dočekao, pristao sam i na bezuvjetno praštanje. To u srcu stvara raspoloženje da mogu moliti za obraćenje svojih neprijatelja. Želim željeti da se svi ljudi spase. Nastojim u svakom čovjeku naći barem kap dobrote. Nitko nije tako dobar da ne bi mogao biti bolji, ni tako zao da ne bi mogao biti gori. Na žalost, neki mi ljudi uporno ne dopuštaju da tu kap u njima vidim, otkrijem.

U četvrtak, 23. siječnja 2010. u Hrvatskom saboru, koji bi trebao biti svetište demokracije, vodila se žučna rasprava rasprava između zastupnika Bulja i zastupnika Stazića, o nedužnim hrvatskim žrtvama na Bleiburgu i Križnom putu u svibnju 1945., što su donijeli mnogi portali: (VIDEO) Bulj odgovorio Staziću: ‘Osuđena su … – narod.hr.

> (VIDEO) Bulj odgovorio Staziću: ‘Osuđena su sva tri režima, a Vi pozivate na klanje i ubijanje’

Pozorno sam preslušao taj videouradak koji je duboko uzdrmao moje plemenite osjećaje o čovjeku i u moju dušu unijo zabrinutost i nemir. Taj videouradak doživio sam kao nesmiljenu reprizu bleiburške tragedije.

Doživio sam to kao ponovni pokolj zatorni (genocid) nad bespomoćnim hrvatskim narodom: Zastupnik Bulj okomio se na izjavu zastupnika Stazića od prije godinu i pol: „„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“ Stazić je žestoko uzvratio Bulju i razotkrio smisao svoje nedavne izjave, ostajući još čvršće pri njoj.

Iz Stazićeve replike jasno se dade zaključiti ovo:

1. Zastupnik Stazić želi umanjiti broj hrvatskih žrtava u bleiburškoj tragediji nabrajajući pripadnike drugih gubitničkih pokreta.
2. On u hrvatskim gubitnicima vidi samo ustaše, naziva ih rebelima, citirajući neke moćnike, i da za njih ne vrijedi nikakav zakon. Štoviše, trebalo ih je odmah sve pregaziti savezničkim tenkovima koji su partizanima dani na raspolaganje.
3. On laže da su odmah izdvojene žene i djeca, a da su tamo pogubljeni (samo) „ustaše koljači“ uz druge gubitnike koljače. Prepune jame muškaraca, žena i djece od Bleiburga do Zemuna, koji su na sve načine mučeni, masakrirani i živi u jame bacani, osporavaju tu tvrdnju.
4. Treća točka otkriva „humanista“ i „socijaldemokrata“ Stazića. Sad biva jasno što je to što „pobjednici“ nisu temeljito obavili: „Odmah su izdvojili žene i djecu.“ Izgleda da tu „šlampavost“ Stazić ne može oprostiti „pobjednicima“.
5. Sasvim je zorno pokazao da bi on to sve riješio odmah, na licu mjesta kad su mu već bili na raspolaganju saveznički tenkovi.
6. On se potpuno slaže s izvršiteljima genocida nad nedužnim hrvatskim žrtvama u Bleiburgu i dalje. Za „rebele“, po Staziću, ne vrijedi nikakav zakon! Samo što bi on to temeljitije, ekspeditivnije napravio, a ne tako šlampavo. Za Stazića nije sporno što su ti ljudi pogubljeni bez suda i bez presude, što im krivnja nije dokazana i što su po zakonu nevini.
7. Da je kojim slučajem Stazić poput Puniše Račića imao oružje, Hrvatski bi se sabor pretvorio u krvavu beogradsku skupštinu?
8. Zastupnik Stazić ne prizna nikakve hrvatske ni europske deklaracije ni rezolucije koje osuđuju sve zločine svih totalitarnih režima, pa i komunizma.

Zastupniku Bulju je sve to prekipjelo pa je zastupnika Stazića nazvao koljačem. Sjednicu je vodio potpredsjednik Sabora Furio Radin. On je na Stazićev zahtjev dao Bulju „samo opomenu“ našavši jedva u Poslovniku formalni razlog za to. Za Radina je najvažnije što je Bulj Stazića nazvao koljačem. Ništa mu ne smeta što je Stazić nekoliko stotina tisuća nevinih ljudi nazvao koljačima. Nije mu dao ni opomenu.

Postavlja se ozbiljno pitanje: A je li Stazić nekoga ili nešto povrijedio? Je li Radin nekoga ili nešto povrijedio? Pustio bih zasad Radina po strani jer se je on tu našao kao Pilat u Vjerovanju, a usredotočio bih se na Stazića.

Zastupnik Stazić je duboko uvrijedio i povrijedio:

1. Dostojanstvo Hrvatskoga sabora: Taj časni dom zloupotrijebio je za iskrivljivanje istine, ponavljanje laži; zloupotrijebio je slobodu govora pretvorivši je u govor mržnje, opravdavajući genocid nad stotinama tisuća nevinih Hrvata.
2. Hrvatski narod i državu: Stotine tisuća Hrvata proglašava „ustašama koljačima“. U godini predsjedanja Hrvatske Vijećem Europe (Europskom unijom) on drsko odbacuje rezolucije te Europe o osudi svih totalitarnih režima, pa i komunizma, a nameće nam „bleiburške“ pravne standarde iz 1945. To je velika sramota za hrvatsku državu i narod.
3. Stotine tisuća nevinih hrvatskih žrtava: On ih naziva „gubitnicima“, „rebelima“ i „koljačima“, za koje ne vrijede nikakvi zakoni. Poput Josipovića praktično se zalaže za načelo pretpostavke krivnje.
4. Stotine tisuća Hrvata koji još nose ožiljke „bleiburških“ rana: Svake se godine u proljeće povrjeđuju moje rane i rane stotina tisuća siročadi koji smo zbog toga zločina protiv čovječnosti ostali bez oca. (Moj je otac bio marljivi seljak, „najvridniji čovik u selu“. Zajedno s 40 ljudi iz sela partizani su ga nakon pada Italije prisilno digli u „narodnooslobodilačku“ vojsku. Kad je već bio dignut u rat, u zgodnom trenutku prešao je u hrvatsku vojsku. Zadnji je put viđen kod Siska. Nije došao kući. Znao je da se ja trebam roditi, ali se nismo vidjeli. A ja sam i rođen u partizanskom zbijegu blizu Barija. – Nedavno sam saznao od jednog uglednog odvjetnika iz Mostara kako je i njegova sudbina slična mojoj, ali šezdeseterostruko veća: Kad je on išao u prvi razred u jednom hercegovačkom selu, bilo ih je 62 u prvom razredu. Na roditeljski sastanak došlo je šezdeset udovica i jedan muškarac, otac blizanaca. Svi su drugi bili bez oca. Nije li to slično Krvavoj bajci Desanke Maksimović!? Samo što su u ovom slučaju ubijeni očevi te djece, muževi tih udovica, a ono u Gračanima bila je prava krvava bajka! Nije, na žalost, bajka nego istina. – Spomenut ću još sudbinu jednoga hrvatskog intelektualca (podatci poznati autoru!) koji je bio jedan od 20 siročadi od tri udovice u velikoj obitelji. Došao je isljednik OZNA-e i htio odvesti njegovu majku u zatvor (pritvor). Da to spriječi, potrčao je mami u zagrljaj, a isljednik ga je zgrabio i „milosrdno“ tresnuo o zemlju.
5. Pravdu i istinu o bleiburškoj tragediji Hrvata: On ne prizna nikakve nove spoznaje o tom strašnom zločinu, genocidu. On to opravdava. On bi to temeljitije ponovio?
6. Bit, smisao i sadržaj ‘Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine’ i druge europske i svjetske rezolucije o osudi komunizma i drugih totalitarnih poredaka.

Zastupnik Stazić je dosegao dno dna: On svojim neobuzdanim govorom javno potiče na nasilje i mržnju prema Hrvatima koji su izmakli šlampavoj zločinačkoj ruci njegovih „pobjednika“ iz 1945. On na neki način ponavlja genocid i psihocid nad hrvatskim narodom, opravdavajući zločinačke postupke „pobjednika“. Po članku 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske u njegovim opetovanim izjavama postoje elementi kaznenoga djela.

Stazićevi postupci mogu se promatrati i u širem kontekstu. Nedavno se još jedan zastupnik (ujedno predsjednik HSS-a i gradonačelnik Samobora) – Krešo Beljak „proslavio“ sličnom vrlo opasnom izjavom o neučinkovitosti Udbe.

A što reći o izazovnoj petokraki u Rijeci!? Nije li ona simbol svih komunističkih, jugoarmijskih i velikosrpskih zločina nad Hrvatima sve do danas!? Još je gore što je tvorac tog „umjetničkog“ djela iz Tušilovića, odakle su tukli Karlovac. Pita li se tko u samostalnoj državi Hrvatskoj kako će hrvatski branitelji doživjeti Nemanjinu lekciju iz novije hrvatske povijesti!? To jasno govori tko je zapravo pobijedio u Domovinskom ratu i Oluji 1995. – Hrabro bježeći „traktoristi“!

Previše nam je Frljićeve, Cvijanovićeve, Pupovčeve, Beljakove, Stazićeve i drugih „umjetnosti“. Kad smo već kod „umjetnosti“, napomenut ću da je Stazićeva izjava o Bleiburgu doživjela, mutatis mutandis, nekoliko umjetnički i politički zanimljivih inovacija. Samo se je promijenio subjekt i objekt u drukčijim, ali sličnim situacijama. Floskula o nemiješanju u rad DORH-a, Državnog odvjetnika i sudova priča je za malu djecu. Oni osluškuju kako moćnici reagiraju i ovisno o tom nešto poduzimaju ili ne.

Indikativno je da su mnogim strankama stranački interesi iznad hrvatskih, ako im je do hrvatskih interesa uopće stalo.
Prijeti nam opasnost potpunog obezvrjeđivanja Domovinskog rata, gubitka hrvatskih nacionalnih vrijednosti i novog srljanja (hrvatskih) gusaka u maglu. Sve se to radi sustavno, protuustavno i orkestrirano uz potporu hrvatske države. Jedva smo se istrgli iz ralja istočnoga zmaja, a sad kao predsjedatelji Europskom unijom ističemo proširenje kao prioritet usprkos protivljenju mnogih članica Unije. Sve to ide na ruku Staziću, Beljaku i sličnima. Oni bi mogli zauzeti istaknuta mjesta u budućoj vladi.

Neki ne mogu prežaliti Jugoslaviju. Na žalost, bila bi im prihvatljivija i velika Srbija nego mala, slobodna, demokratska Hrvatska, čak bi im sad i dobro došla kad je Velika Britanije izišla iz Europske unije. Mogla bi je nadomjestiti kao nova članica da se namiri gubitak. Otkud im tolika mržnja i nekritičnost prema bilo kakvoj i bilo kojoj Hrvatskoj!? Ne razumijem.

Ne volim dramatizirati, ali jeza me hvata kad pomislim da bi tako neodgovorni i opasni tipovi mogli biti stupovi nove hrvatske vlade. Ljudi pomračena uma teško nas mogu voditi u svjetliju budućnost. Oni bi nastavili ono što Udba i „pobjednici“ nisu dovršili. Ovo se može činiti previše dramatičnim, ali drama se lako može pretvoriti u tragediju.
Vratimo se još malo na videouradak, koji me je potakao na ovo razmišljanje: Zastupnik Bulj je dobio opomenu, zastupnik Stazić prošao lišo, gotovo trijumfirao, a bespomoćni potpredsjednik Sabora Radin osramotio sebe i Hrvatski sabor. Radin zaslužuje barem ukor, opomenu zbog slabog vođenja sjednice i sjedenja na ušima. On nije čuo da je „zastupnik“ Stazić mojega oca i stotine tisuća Hrvata bez suda proglasio koljačima.

Bulj je zaslužio odličje za hrabrost, za pravdu, za istinu. A Stazić? Sasvim je očito da Stazićeve izjave imaju elemente kaznenog djela ‘javnog poticanja na nasilje i mržnju’ prema članku 325. Kaznenoga zakona Republike Hrvatske. I saborska „Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine“ u Točki 7. kaže: „Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje“. Zastupnički imunitet nije nikakva prepreka da bi zastupnik odgovarao za počinjeno kazneno djelo.

Predsjednik Sabora (poput Radina na sjednici) mirno spava kao da se ništa skandalozno nije dogodilo u tom časnom domu, kojemu je na čelu. Štoviše, Sabor je i pokrovitelj Komemoracije na Bleiburgu. Plenković i Bernardić blago su reagirali na Beljakov izgred, a na Stazićev se uopće nisu osvrnuli. A institucije? – One čekaju mig moćnika. Na žalost!

U vezi s Beljakovom izjavom o neučinkovitosti Udbe profesor Slaven Letica,  iz daleke Kenije, uputio je predsjedniku Sabora gospodinu Jandrokoviću pismo da oštro osudi zastupnika Beljaka, ističući jasno njegovu inkriminaciju. Koliko znam, odgovora nije bilo. I ja sam u tom smislu pisao gospodinu Jandrokoviću da poduzme što je u njegovoj moći, da osudi i spriječi štetno djelovanje zastupnika Stazića i sličnih, ali nije se zasad oglasio.
I čude se izbornim neuspjesima! A ja se čudim njihovu čuđenju.

HSS se, doduše, bespomoćno ograđuje od svojega predsjednika, ali on to ne čuje i ne prizna. SDP stilski opravdava svoga vjernog partnera, a od Stazićeve se izjave uopće ne ograđuje kao što se nije ogradio ni od Josipovića (profesora kaznenoga prava!) koji bi za neprijatelje uveo presumpciju krivnje umjesto presumpcije nevinosti, kako je to normalno u pravnoj državi.
Znam stotine Hrvata kojima se svako proljeće (pa i češće!) povrjeđuju teške rane. Svi bi oni mogli podnijeti neovisno jedan o drugom kaznenu prijavu i odštetni zahtjev za pretrpljene uvrede i boli, jer je Stazić njihova oca nazvao koljačem. Siguran sam da bi barem na Europskom sudu dobili parnicu. Bi li i onda SDP bio solidaran pa pomogao svojem zastupniku Staziću da ne bankrotira!? Bernardić se već osjeća sigurnim skorim premijerom i stvara vladu. Zaboravlja da je SDP s partnerima poslužio samo kao konj na kojem je novi predsjednik dojahao do Pantovčaka. On više nije stranački. A njegov konj? U humoreski Banova jaruga Hitrec kaže da bi Jelačiću vratio spomenik, ali ne i konja, jer da je bio pametniji, mogli smo svi biti na konju, a ne samo on.
Ne bih se začudio da se Milanović (poput Orbana) pretvori u modernog Tuđmana i pobrine se da svi budemo na konju. Mogao bi on postati suverenist s izrazitim hrvatskim predznakom.

Kad institucije pravne države ne rade svoj posao, lako se dogodi da pojedinci ili skupine uzmu pravdu u svoje ruke. Ako to nije pravnim sredstvima nego silom, to onda može biti katastrofalno. Tek tada slijede reakcije političkih moćnika i institucija. Zar nije bolje spriječiti nego liječiti?

Zato očekujem od DORH-a, čelnika stranaka, moćnika na vlasti i u oporbi, da na vrijeme poduzmu što je u njihovoj moći i dadu svoj prilog pravnoj državi i njezinu normalnom fumkcioniranju.

Podsjećam: I Beljakova i Stazićeva izjava imaju elemente kaznenoga djela ‘javnog poticanja na nasilje i mržnju’ prema članku 325. Kaznenoga zakona Republike Hrvatske.

E, moj narode! E, jadna moja Hrvatska! Ali preživjeli smo i gora vremena. I to ćemo.
Velika mi je utjeha i nada što i među Hrvaćanima ima puno čestitih i marljivih ljudi, koji Hrvatima i „Hrvatinama“ mogu biti uzor domoljublja. Svaka im čast!

Mile Mamić, red. prof. u (ne)miru

* Dr. sc. Mile Mamić redoviti je prof. u miru ali i dalje piše za časopis Jezik, Glasnik mira (kolumna o hrvatskom kršćanskom nazivlju), razne portale, vodi Školu hrvatskoga jezika. Svojim prilozima pomaže obnovljenoj emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji Mir, Međugorje.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 1973. do 1994. bio je stalno zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu. U međuvremenu bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištu u Münsteru i Leipzigu, zatim gostujući profesor na sveučilištu u Münsteru i Budimpešti. Za izvanrednoga profesora za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1994., a 1999. za redovitoga profesora. U trajno zvanje izabran je 2005. Autor je i suautor nekoliko vrlo vrijednih knjiga. Bio je voditelj znanstvenoga projekta Hrvatsko pravno nazivlje kodifikacijskoga razdoblja, iz čega je proizišla knjiga Hrvatsko pravno nazivlje. Kao stručnjak za hrvatsko pravno nazivlje bio je nekoliko godina stručni član Odbora za zakonodavstvo Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Također je jedan od rijetkih jezikoslovaca koji se intenzivnije bavi i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje. Na temelju njegovih članaka u Glasniku mira u Međugorju Informativni centar u Međugorju objavljuje knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.). Knjigu posvećuje svom ocu Josi, bleiburškom mučeniku. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika LIN-CRO (Lingua Croatica) u Zadru, gdje se održavaju razni tečajevi za strance i potomke naših iseljenika. Dobitnik Državne nagrade za znanstveni rad – za promidžbu hrvatskoga jezika (2006.).

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr