Danas, 15. prosinca završava e-Savjetovanje s javnošću o prijedlogu kurikula nastavnih predmeta za osnovne škole i gimnazije. Nažalost, odaziv je iznimno skroman. Posebice je to važno u nastavi Hrvatskoga jezika i Povijesti.
Prenosimo u cijelosti komentar za Povijest dr. sc. Tihomira Rajčića iz Splita:
Budući da sam povjesničar, učitelj Povijesti, ali i novinar Slobodne Dalmacije, moj prilog javnoj raspravi formuliran je u vidu pitanja oko stvari koje smatram nejasnima. Molim vas da mi na pitanja odgovorite što prije jer o svemu pišem novinski članak. Odgovori autora kurikula ili odgovorne osobe omogućili bi da sagledam i službenu stranu ove priče.
1. Zašto stranice kurikula nisu numerirane i zašto nisu navedeni autori ili osobe čije profesionalne kompetencije i profesionalno iskustvo stoje iza ovog kurikula?
Sadašnji, prilično neuredan, grafički prijelom otežava snalaženje u materijalu, posebno pri kraja kada se govori o ocjenjivanju koje je objašnjeno na kraju kurikula, a veže se uz sadržaje koji su izneseni na početku. S obzirom da je ovo, ako je suditi po odluci koja je priložena, službeni dokument, grafička „razbarušenost“ ostavlja neugodan dojam nesustavnosti, što u jednome ovako ozbiljnom poslu nije dobro. Također, anonimnost kurikula smanjuje transparentnost čitavog procesa i otvara pitanje kompetencija autora ili odgovornih osoba u smislu Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru.
2. Zašto su nastavni sadržaji, odnosno nastavne teme koje trebaju biti obrađene, nabrojane vrlo šturo i tek usput?
Stječe se dojam da su, nakon kontroverzne rečenice iz jedne od brojnih prethodnih inačica kurikula – u kojemu je Domovinski rat prikazan kao sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“, autori kurikula ili odgovorne osobe spominjanje nastavnih tema odlučili svesti na najmanju moguću mjeru kako bi izbjegli svjetonazorske kontroverze koje je kurikul Povijesti do sada generirao. Ovakav postupak, koji je sa stajališta autora kurikula ili odgovornih osoba možda opravdan, ostavlja puno dvojbi i nejasnoća glede budućeg načina izvođenja nastave Povijesti i načina na koji će biti pisani udžbenici. Naime, odredba navedena na kraju kurikula kako je „obrada svih cjelina obvezna“ i da „učitelj planira teme za dublju obradu“ ostavlja dvojbu oko toga koje su to „obične“ teme obvezne. Gledano strogo pravno, ova bi neodređenost mogla značiti da učitelji imaju odriješene ruke u okvirima zadanih cjelina. No, kad se pogleda odgojno-obrazovna praksa, takvo nešto izgleda da ne izgleda realno. Kudikamo realnije izgleda da će netko anoniman naknadno propisati teme i time, mimo kurikula i javne rasprave, odrediti što će se poučavati u hrvatskim osnovnim i srednjim školama, a što bi svakako bilo vrlo netransparentno.
Sve ovo aktualizira pitanje koje sam početkom ove godine postavio u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji o tome tko će i kako propisivati što će se u školama učiti iz povijesti. Naime, iz kurikula Povijesti uklonjena je, do sada uobičajena, detaljna razrada odgojno-obrazovnih sadržaja, koja je u prošloj verziji kurikula izazvala mnoge profesionalne kontroverze. Umjesto toga razrađena je konkretna, metodička strana poučavanja uz pomoć povijesnih koncepata koja – ako je suditi prema popisu literature navedenom u jednoj od prethodnih verzija kurikula – počiva na širokom spektru europskih iskustava. Ovakav prilično netransparentan pristup otvara mogućnost da se konkretni nastavni sadržaji formuliraju na jedan od tri dolje navedena načina. Naime, kurikul Povijesti može se nadopuniti inicijativama za konstruiranje zajedničke jugoslavenske povjestice, koju npr. već duže vrijeme promiče američko-britanski povjesničarski ekspert Charles Ingaro. Autori kurikula Povijesti ili netko anoniman mogli bi posegnuti i za inicijativom američke politologinje i savjetnice USAID-a, Lube Fajfer, koja se bavi konstruiranjem zajedničke narativne povjestice Balkana. Naravno, postoji i alternativa, projekt zajedničke europske povjestice, koju npr. piše američko-francuski povjesničarski dvojac J. Winter. i A. Prost, promovirajući zanimljivu tezu da je Prvi svjetski rat zapravo bio europski građanski rat. Zajedničkom europskom povjesticom bavi se i njemački ekspert za udžbenike povijesti i savjetnik EU-a i UN-a Falk Pingel.
Međutim,, što god se u budućnosti dogodi, autor ovih redaka smatra da nam je potreban stručan i argumentiran kompromis svih vrhunskih stručnjaka, ne samo kad je u pitanju kurikul Povijesti, nego i reforma školstva općenito. Tim više što je provođenje cjelovite reforme školstva jedna od bitnih točaka programa sadašnje Vlade. Ideološke i političke podjele i, ne daj Bože, netransparentno i samovoljno nametanje gotovih rješenja, nisu u interesu naše djece.
3. Zašto u kurikulu za 6. razred osnovne škole kao tema za detaljniju obradu nije navedeno doseljenje Hrvata?
S obzirom da je riječ o događaju/procesu koji u povijesnom i baštinskom smislu predstavlja utemeljenje današnje Republike Hrvatske, koja je naša zajednička domovina i o kojoj sva hrvatska djeca svakako trebaju opširnije učiti, ovdje valja postaviti dva vrlo važna pitanja koja čine zanimljiv povod za posebnu novinsku priču.
• Je li ovaj propust posljedica nečijega neznanja o ovome vrlo važnom događaju/procesu hrvatske povijesti?
• Je li ovaj propust povezan sa svjetonazorskim uvjerenjima autora kurikula ili odgovornih osoba koje su u kurikulu Povijesti iz 2016. uvrstile kontroverznu rečenicu kako je Domovinski rat bio sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“?
4. Zašto su umjesto preciziranih tema vrlo detaljno razrađena metodologija poučavanja povijesti koja po mnogo čemu nadilazi razinu poučavanja u osnovnoj i srednjoj školi?
Naime, prethodno spomenuti, odmak od jasnog i transparentnog navođenja tema koje bi se trebale obrađivati na nastavi Povijesti jako odudara od dobre profesionalne prakse. Primjer toga je udžbenik Common Core Curriculum: United States History, objavljen 2014. u izdanju ugledne američke izdavačke kuće specijalizirane za akademske i obrazovne sadržaje Jossey Bass Wiley, u kojemu su precizno pobrojane i kronološki razvrstane teme koje će biti obrađivane, unutar čega su opet konkretno navedene podteme. Ovdje je posebno zanimljivo da su imena autora ove američke „zajedničke jezgre“ navedena transparentno, skupa s njihovim kompetencijama i profesionalnim iskustvom. Stoga predlažem da se u eventualnoj novoj verziji kurikula Povijesti postupi na isti način kako bi stručna, ali i šira javnost općenito imala puni, transparentni, ali i lako razumljiv uvid u to što će hrvatska djeca učiti u nastavi Povijesti. Također, vrlo je važno stručnoj, ali i široj javnosti transparentno navesti podatke tko je i s kakvim kompetencijama i profesionalnim iskustvom autor kurikula Povijesti.
5. Zašto je kurikul Povijesti toliko usredotočen na pet koncepata poučavanja?
Kako sada stvari stoje, ti koncepti formulirani su toliko opširno i detaljno da je upitno koliko je ovakav pristup izvediv na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. Da je tome tako, svjedoče i sljedeća rečenica, kojih je u tekstu kurikula obilje: „Strukturirani rad za većinu učenika u ovom ciklusu podrazumijeva rad koji ima uvod, razradu i zaključak, u kojem postoji logički slijed odlomaka i poglavlja te u kojem je tekst popraćen navođenjem izvora informacija u osnovnoj formi.“
Iako ova zamisao potpisniku ovih redova izgleda vrijedna učiteljskog truda – jer bismo time obrazovali vrlo kompetentne učenike, spremne za aktivan pristup budućnosti – čitava zamisao u konkretnoj stvarnosti obrazovnog sustava izgleda neizvedivo iz više razloga.
• Pojednostavljena digitalizacija vezana uz društvene mreže i fokusiranost na kratke video sadržaje kod većine učenika sasvim je uklonila želju za čitanjem.
• U konkretnoj prosvjetnoj stvarnosti ovako zamišljeni pisani uraci mogli bi sa sobom povući pitanje preopterećenosti učenika, a posebno u kontekstu pisanih zadaća iz hrvatskog i stranih jezika.
• Treće, a možda i najvažnije, nije izvjesno da će učenici, ali i njihovi roditelji, blagonaklono gledati na pristup koji bi u njihovim očima mogao izgledati kao pretjerano apstraktan i opsegom vrlo opširan, zahtjevan.
Da je tome tako, svjedoči odlomak iz onoga što se zahtijeva od studenata studija povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. „Studentima pruža znanje i kompetencije s područja povijesti. Ujedno razvija njihove opće sposobnosti da raščlanjuju i tumače različite probleme, prosuđuju o njima i tumače ih, te da na akademski način priopćavaju zaključke koje su izveli i raspravljaju o njima. Studenti upoznaju osnovne povijesne procese, strukture i događaje od prapovijesti do suvremenosti iz svjetske, europske, regionalne i nacionalne povijesti kroz kolegije koji daju dijakronijski pregled povijesnog toka.“
Usprkos vidljivim razlikama, očito je da su konceptualni zadaci u kurikulu Povijesti, posebno u kurikulu za osnovnu školu, previše blizu zahtjevima visokoškolskog izučavanja povijesti. Stoga predlažem da se, koliko je god to moguće, konceptualni pristup pojednostavi i približi novoj generaciji „cyber-učenika“.
6. Što točno znači rečenica „vrednovanje naučenog u kontekstu predmeta, odnosno njegovih pojedinih elemenata vrednovanja“?
Ova rečenica, koja nije sasvim jasna i u uvjetima našega školskog sustava otvara mogućnost za višestruke zabune, otvara pitanje transparentnosti sustava ocjenjivanja kakav je opisan na kraju kurikula. Naime, nije izvjesno da će učenicima i njihovim roditeljima biti transparentna i sasvim razumljiva zamisao ocjenjivanja koja bi se temeljila na postocima navedenih elemenata učenja od kojih koji bi se na kraju godine trebala konstruirati ocjena na skali ocjena od 1 do 5. Čak štoviše, vrlo je vjerojatno da će se roditelji i djeca uvijek iznova pitati što se točno uči na nastavi Povijesti i kako se naučeno znanje ocjenjuje jer će višeslojnost i kompleksnost poučavanja i ocjenjivanja izazivati zabune.
7. Što točno znači rečenica da se nastava Povijesti treba izvoditi u sigurnom i poticajnom okružju, koja se – bez jasnog i vidljivog razloga – provlači kroz kurikule još od 2016.?
Kakvo je okruženje „sigurno i poticajno okruženje”? Znači li to da se nastava Povijesti ne može odvijati u školi u kojoj se dogodilo nasilje, koje je sve češći fenomen u našim školama. Znači li da se nastava Povijesti ne može organizirati u okružju u kojemu je previše vruće (u Dalmacija u lipnju i rujnu temperature prelaze 30 Celzijevih stupnjeva, bez klimatizacije) ili previše hladno (škole bez odgovarajućeg grijanja u unutrašnjosti Hrvatske)? Zato sam slobodan ponovno predložiti, kao što sam to učinio i 2016., da se ovaj odlomak u cijelosti ukloni iz prijedloga kurikula. Isto treba učiniti i s rečenicom o tome kako učionice Povijesti trebaju biti opremljene odgovarajućom informatičkom opremom jer u ovome trenutku nešto takvo nije moguće.
8. Što točno znači rečenica navedena u tablici Oodgojno-obrazovni ishodi na razini „dobar“ na kraju razreda?
Znači li ovo da priložena tablica treba biti predložak po kojemu će učitelji konstruirati spomenuti način ocjenjivanja? Ako je tako, zašto u tablicama nisu razrađeni ishodi za ocjene od 1 do 5?
dr. sc. Tihomir Rajčić, Split
Tekst se nastavlja ispod oglasa
