Izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, kandidatkinja za dekanicu Fakulteta hrvatskih studija, reagirala je na tekst objavljen u tjedniku Nacional pod naslovom: ‘Premijer Plenković neće spriječiti izbor revizionistice Vlatke Vukelić za dekanicu Hrvatskih studija’. U poduljem zahtjevu za objavom ispravka pojasnila je zašto su teze koje je taj tjednik objavio, pogrešne. Vukelić je portalu Narod.hr ustupila svoj tekst koji prenosimo u cijelosti, kojim se očituje o difamirajućem tekstu Nacionala objavljenom 3. siječnja. Spominje Jasenovac, Kozaračku djecu, ploču HOS-a
”Navedenim tekstom je povrijeđen moj profesionalni ugled i osobno dostojanstvo, te su iznesene mnoge flagrantne i lako dokazive te uvredljive neistine, koje osim što dezinformiraju javnost nanose štetu mojoj reputaciji sveučilišne profesorice te natječajnom postupku za izbor dekanice Fakulteta hrvatskih studija koji je u tijeku.
”Nastavnici na nastavi ne iznose ‘svoje stavove’ nego povijesnu faktografiju”
U udarnom tekstu iznad naslovne fotografije ističe se kako sam pokretačica i nositeljica kolegija Povijest Nezavisne Države Hrvatske, ”kojim promiče i svoje revizionističke stavove”. Da ste me, sukladno boljim običajima i novinarskim uzusima, na tu temu konzultirali, saznali biste da to, što sam nositeljica kolegija, ne znači da ga i osobno izvodim pa da pritom iznosim neke vlastite stavove.
Posve načelno i neovisno o spomenutom kolegiju – nastavnici na nastavi ne iznose ”svoje stavove” (u smislu političkih, ideoloških ili svjetonazorskih uvjerenja) nego povijesnu faktografiju uklopljenu u određeni povijesni kontekst. Prema tome, nastava je ozbiljna djelatnost, metodološki i funkcionalno jasno određena te nije usporediva s tribinima ili okruglim stolovima čiji sudionici nastupaju u svoje osobno ime i s vlastitim programima.
Definicija revizionizma
U naslovu članka nazivate me revizionisticom što bi prema definiciji Hrvatske enciklopedije značilo sljedeće:
„revizionizam (prema revizija), pokušaj mijenjanja postojećega stanja (odnosa, zakona, ustava, granica i sl.). Pojam označuje i struju unutar radničkoga pokreta koja se najprije javlja u njemačkoj socijaldemokraciji potkraj XIX. st., a obilježava ju napuštanje programa revolucionarne klasne borbe i mišljenje da je moguća reforma kapitalističkoga društva. Revizionističke teze prvi je iznio jedan od vođa njemačkih socijaldemokrata E. Bernstein……. razvio teoriju po kojoj proletarijat može i treba djelovati u legalnim zakonskim okvirima preko stranke i sindikata, te da su željene promjene moguće parlamentarnim putem i suradnjom s građanskim strankama, čime se izravno suprotstavio revolucionarnome naučavanju ortodoksnoga marksizma, odnosno doveo u pitanje filozofska, gospodarska i politička načela ortodoksnoga marksizma i revolucionarnoga socijalizma.
Njegove su teze bile žestoko napadane (R. Luxemburg, K. Kautsky, V. I. Lenjin) i zabranjivane. Unatoč tomu revizionizam je bio široko prihvaćen među socijaldemokratskim strankama (njemačka Socijaldemokratska stranka službeno ga je prihvatila Heidelberškim programom 1925). Za razliku od njih, optužba za »revizionistička gledišta« vodila je isključivanju iz komunističkih stranaka, a poslije i političkome progonu jer se u boljševizmu i srodnim komunističkim poredcima svako odstupanje od opće linije smatralo protumarksističkim. No mnogi su tvrdolinijaši (osobito u Kini i Albaniji) tvrdili da je politika destaljinizacije u SSSR-u od polovice 1950-ih zapravo revizionizam.“
Pejorativna konotacija revizionizma kao ideološke ekskomunikacijske anateme
Slijedom iznesenoga, a u nedostatku autorovog drukčije ponuđenog sadržaja ovoga pojma, njegova naglašeno pejorativna konotacija revizionizma (kao ideološke ekskomunikacijske anateme) u koju sam smještena u biti više govori o tekstopiscu i žurnalističkom profilu kojeg prezentira.
U koliko se, pak, ovaj pojam rabi u užem historiografskom kontekstu, nužna je elementarna informiranost o prevladavajućim stajalištima struke
(vidjeti npr. https://www.vecernji.hr/vijesti/i-lijevi-i-desni-povjesnicari-slozni-hrvatskoj-treba-povijesni-revizionizam-1399388).
Nacional tvrdi da je Vukelić ”negatorica zločinačkog karaktera ustaškog režima NDH”
Dalje je u tekstu navedeno kako sam ”negatorica zločinačkog karaktera ustaškog režima NDH”. Ova tvrdnja, međutim, ni izravno ni neizravno, niti najudaljenije, ne proizlazi ni iz kojeg rada kojem sam autor.
U znanstvenoj i stručnoj obradi povijesnih tema koje se odnose na spomenuto povijesno razdoblje, konkretno i pojedinačno obradila sam tri teme. Dvije od tih tema zaokružene su u objavljenom izdanju, dok je treća in extensio.
Kniga ”Četničke postrojbe u službi Nezavisne Države Hrvatske”
Suautorica sam knjige ”Četničke postrojbe u službi Nezavisne Države Hrvatske”, 2021.
Ovdje donosim kratak sadržaj iste: u travnju 1941. godine sukob pod nazivom Travanjski (Aprilski) rat doveo je do raspada Kraljevine Jugoslavije, što je rezultiralo promjenama dotadašnjih međudržavnih granica. Jedna od posljedica toga napada bio je nastanak Nezavisne Države Hrvatske (NDH).
Nova država (proglašena usporedno s nestankom Kraljevine Jugoslavije) obuhvaćala je velika teritorijalna područja. Jedan dio teritorija bio je nastanjen stanovništvom koje se u nacionalnom smislu nije smatralo Hrvatima nego Srbima. Tako se NDH suočila s problemom neriješenoga nacionalnog pitanja. Ovo je pitanje potencirano i snažnom oružanom pobunom prosovjetski usmjerenih skupina, nakon 22. lipnja 1941. U prvih nekoliko mjeseci pobunjenici su djelovali homogeno, a zatim su se, krajem 1941. godine, podijelili na četnike i partizane. Kriterij podjele bile su ideološke, odnosno svjetonazorske razlike – četnici su bili odani jugoslavenskoj (srpskoj) kraljevskoj obitelji Karađorđević, dok su se partizani, organizirani od strane Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), smatrali dijelom međunarodnoga komunističkog pokreta sa središtem u Sovjetskom Savezu.
Njemačke i talijanske snage pokušale su iskoristiti ovaj rascjep kako bi stabilizirale postojeći poredak. Jasna potvrda tome cilju bila je pacifikacija dijela četnika koji su zbog partizana kao zajedničkoga neprijatelja odlučili prihvatiti njemačku, odnosno talijansku vlast. Na isti način četnike je pokušalo na svoju stranu pridobiti i vodstvo NDH. Ono što je posebno zanimljivo su uvjeti uz koje su dogovori postizani.
Osnovna je postavka bila da zapovjedništvo svake pojedine četničke postrojbe pisanim putem prizna vlast NDH i izrazi joj svoju lojalnost. Velikome dijelu četnika to nije bilo prihvatljivo, ali je jedan broj četničkih zapovjednika na ovakve uvjete pristao, potvrdivši to potpisivanjem ”sporazuma o priznavanju suvereniteta NDH”. Ta je činjenica na dijelu teritorija NDH posredno utjecala i na sam karakter budućih sukoba, jer su četnički zapovjednici u tadašnjim uvjetima imali faktički legitimitet kao predstavnici značajnoga dijela Srba. Postizanje pisanih sporazuma moglo se smatrati formaliziranjem stanja u kojemu je dio četničkih zapovjednika priznao NDH kao svoju državu, dok su, s druge strane, vlasti NDH legalizirale njihovu političku djelatnost.
Na taj način, na dijelu teritorija NDH, gdje je to bilo moguće i potrebno, riješeno je tzv. ”srpsko pitanje”. Tako prestaje četnička aktivnost protiv vlasti NDH na prostorima obuhvaćenima ovim sporazumima, što je bio jasan pokazatelj prihvaćanja tadašnjega uspostavljenog državnog i političkog poretka. Cilj ove knjige bio je opisati osnovne značajke političkoga poretka nastaloga postizanjem sporazuma o četničkome priznanju vrhovništva NDH. Pri tome su skicirane i životne realnosti u vezi s funkcioniranjem međuljudskih odnosa na područjima obuhvaćenim tim sporazumima.
Ratna kompleksnost i slojevitost situacije
U knjizi je, na osnovi vjerodostojnih i neupitnih povijesnih izvora arhivske provenijencije, objašnjena ratna kompleksnost i slojevitost situacije, koja je bila podložna promjenama, sukladno političkim i vojnim tendencijama, odnosno prezentirano je kako stanje koje je dogovoreno sporazumima nije potrajalo do kraja rata, nego se izmijenilo zbog djelovanja četnika koji nisu priznavali vlast NDH te partizana, čemu su pridonijele i njemačke vojne postrojbe, koje su nakon potiskivanja partizana igrale vodeću ulogu na nekim od teritorija za koje su vrijedili sporazumi, pa su tako Nijemci postali važan faktor za odnose na relaciji vlasti NDH – četnici.
Štoviše, došlo je do procesa podvrganja četničkih postrojbi njemačkoj vojnoj sili. U skladu s različitim ponašanjem četnika prema režimu NDH istaknuti su termini koji su se koristili za četnike (“četnici – suborci”, “četnici – odmetnici” i “talijanski četnici”) što dodatno doprinosi razumijevanju teme.
Vukelić o Kozaračkoj djeci
Osim ove teme, strukovno obrađujem i veliku humanitarnu katastrofu koja je 1942./1943. bila dio svakodnevice Nezavisne Države Hrvatske. U tom smislu sudjelovala sam u organizaciji i realizaciji znanstvenoga skupa: „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.”, održanoga u petak 30. studenoga 2018. u Velikom kaptolu u Sisku, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog katoličkog sveučilišta. (https://www.unicath.hr/znanstveni-skup-zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943, https://www.unicath.hr/odrzan-je-znanstveni-skup-zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943, https://www.hrstud.unizg.hr/obavijesti?@=216h4, http://historiografija.hr/?p=12549, https://ika.hkm.hr/najave/znanstveni-skup-zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943/). Sudionici znanstvenoga skupa po održanome skupu oglasili su se priopćenjem čiji sadržaj donosim:
„Velika svjetska gospodarska kriza odrazila se na hrvatski povijesni prostor 30-tih godina 20. stoljeća. U takvim gospodarskim i socijalnim prilikama hrvatske zemlje ulaze u Drugi svjetski rat. Ratne operacije na području NDH, kao i uspostava formalne vlasti na cijelom njezinom području u sjeni su teških socijalnih okolnosti. Model privremene prehrane katoličke djece kod obitelji koje su bile imućnije i koje nisu oskudjevale u hrani ustaljen je već godinama, pa Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja.
>Dr. sc. Vlatka Vukelić za Narod.hr: Puno je neistinitih informacija o ‘kozaračkoj djeci’
Uloga Caritasa i kardinala Stepinca
Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu ”Pomoć”, koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece.
Vrhunac tog karitativnog i humanitarnog djelovanja iskazat će pojedinci i organizacije zbrinjavanjem dječjeg izbjegličkog vala s Kozare, do kojeg dolazi uslijed vojnih sukoba na tome području. Dio stanovništva koje ne priznaje formalnu vlast NDH, kao i dio pučanstva s Kozare koji je uključen u partizanske redove, bježi ili je zatočen, ostavljajući iza sebe djecu. Uslijed vojnih sukoba, velik je i broj poginulih. Diana Budisavljević, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom ”Dječja akcija” s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas.
Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati ”Dječju zakladu”, s obzirom na njezin status privatne inicijative.
Katolička Crkva ”Dječju zakladu” stavlja pod svoju zaštitu
Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati ”Dječju zakladu”, s obzirom na njezin status privatne inicijative. Katolička Crkva ovu organizaciju stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece.
U sklopu tih aktivnosti i ”Dječja akcija” i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava.
> Dr. sc. Vukelić za Narod.hr: ‘Pupovac je idejni sljednik Memoranduma SANU’
Prema ustaškim vlastima Caritas prezentira ove akcije kao redovnu djelatnost opće skrbi za izbjeglice ne čineći razlike između djece koja su izbjegla, gladna i bolesna. Također, Caritas uspješno rješava pitanje financiranje svih zaklada, Crveni križ Hrvatske skrbi o prihvatu i formalnim uvjetima prijevoza i smještaja, a Ministarstvo udružbe NDH osigurava državni patronat te daje legitimitet cijelom nizu humanitarnih akcija. Kroz ove tri institucije omogućeno je udomljavanje najvećeg broja djece.
Do kraja 1942. godine dječja prihvatilišta ad hoc formirana od strane Crvenoga križa Hrvatske za prihvat izbjegle djece ostaju prazna. Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa. Pojedinci, svećenici, časne sestre, osoblje dječjih prihvatilišta, djelatnici Crvenoga križa Hrvatske, djelatnici Ministarstva udružbe NDH jedinstveni su u ideji pokušaja spašavanja, unatoč vrlo teškim općim prilikama kao i činjenici da su djeca bila iznimno bolesna i pothranjena.
Kartoteka od djeci u Zagrebačkoj nadbiskupiji
Bl. Alojzije Stepinac i Diana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Diani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
> Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić: ‘Povijesnim lažima iz Jugoslavije i danas se blati Hrvatsku’
Da je skrb o djeci smatrana ozbiljnom dužnošću dokazuje i činjenica da su se u ime države posebne priznanice potpisivale s udomiteljima, što je smještenoj djeci osiguravalo dostojanstven život, ali i mogućnost evidencije. Djeca se nisu smjela koristiti za rad ili biti odgajana mimo svojih religijskih uvjerenja, a nakon 14. godine bilo im je ponuđeno ili da izuče zanat ili da odu u vojsku.
Ovakve uvjete udomljavanja nije mogla postaviti privatna inicijativa ili akcija, već samo državni aparat uz nadzor Crvenoga križa Hrvatske i Caritasa, koji je uz Ministarstvo udružbe isplaćivao naknade udomiteljima za svako udomljeno dijete.
Inicijativom Diane Budisavljević i Marka Vidakovića Dječje prihvatilište u Sisku, u organizacijskoj strukturi, oformio je Crveni križ Hrvatske, uz infrastrukturalnu pomoć Caritasa i Ministarstva udružbe NDH. Prva djeca su pristigla u objekte za tu namjenu u samome centru Siska 3. kolovoza 1942. Bilo ih je oko 3000. Zbog iznimno brzog procesa udomljavanja, ali i velike stope mortaliteta (oko 20 %), točan broj djece koja su prošla kroz ovo prihvatilište nemoguće je utvrditi.
Pretpostavlja se kako ih je u ukupnome broju bilo preko 7000, dok ih je smrtno stradalo, uslijed bolesti i gladi 1152. Ne postoji niti jedan dokument koji dokazuje nasilno oduzimanje života i ne postoji niti jedan dokument koji utvrđuje postupke mučenja izbjegličke djece. Niz je svjedočanstava o iznimno teškim prilikama, niz je iskaza iz kojih se vidi kako je upitno je li higijenski minimum bio zadovoljen, a epidemiološka katastrofa odrazila se na najslabijima.
‘Vukelić: U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece
U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene. U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na radu u prihvatilišta. Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve.
Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.
Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. Kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom. Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.“
U Sisku, 30. studenoga 2018.“ (https://www.hrstud.unizg.hr/obavijesti?@=216h4; https://ika.hkm.hr/novosti/znanstveni-skup-zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943/).
”Evidentna je, dakle, Vaša tendencija da se jedino mene prikaže kao stručno nedoraslu ili nekompetentnu i globalno društveno štetnu”
Dakle, sudionici skupa, a ne jedna osoba, usuglasili su se oko navedenih historiografsklih elemenata, temeljem prikupljenih i sa posve stručnog motrišta interpretiranih arhivskih dokumenata.
Još jedan dokaz kako nisam jedini povjesničar koji se bavi navedenom temom, ali nije istaknut kao pojedinac kojega stigmatizirate u kontekstu ”negiranja zločinačkog karaktera NDH” je i kolega povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest čiji rad navodim: https://hrcak.srce.hr/187790.
Evidentna je, dakle, Vaša tendencija da se jedino mene prikaže kao stručno nedoraslu ili nekompetentnu i globalno društveno štetnu.
”Povijesni razvoj primijenjene psihologije u Hrvatskoj tijekom prve polovice XX. stoljeća”
Suautorica sam i nekoliko poglavlja u znanstvenoj monografiji ”Povijesni razvoj primijenjene psihologije u Hrvatskoj tijekom prve polovice XX. stoljeća : Stanica za savjetovanje pri izboru zvanja u Zagrebu (1931. – 1948.)”, od kojih u jednom analiziram rad jedne institucije i u razdoblju njezina djelovanja u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Naziv je poglavlja: Stanica za savjetovanje pri izboru zvanja u Zagrebu između tri državno-pravne preobrazbe (1939. – 1941. – 1945.) te ono obrađuje sljedeći sadržaj: Rezultati rada Stanice/Zavoda za savjetovanje pri izboru zvanja bili su odgovor na tešku gospodarsku i društvenu situaciju u kojoj se Hrvatska nalazila u cijelom razdoblju postojanja Kraljevine Jugoslavije.
Zbog centralističkoga državnog sustava u kojem se tada nalazila nije bilo državne intervencije ”odozgo”, što je za takav sustav bilo jedino legalno, ali i praktično izvedivo rješenje. Stoga, hrvatski intelektualci, napose liječnici i psiholozi u društvenom i gospodarskom smislu, rješenja pokušavaju dati sami.
Njihova djelatnost je imala socijalno-pedagoška i zdravstveno-edukacijska obilježja čime predstavljaju jedinstveni slučaj u povijesti profesionalne orijentacije. Povijesni kontekst i državno-pravne promjene prema sredini XX. stoljeća u potpunosti opravdavaju dokumentirane podatke o radu Stanice.
Stanovništvo je destabilizirano dubokom ekonomskom, političkom, socijalnom i nacionalnom krizom, gdje državni aparat ignorira psiho-fizičko stanje djece.
To stanje se mijenja te se politika izravno uključuje u rad Stanice u društveno-političkim mijenama od 1939. do 1945. godine. U širem smislu, Kraljevina Jugoslavija nije bila zainteresirana u davanje odgovora za lošu radnu i socijalnu strukturu u hrvatskim zemljama.
Za vrijeme postojanja Banovine Hrvatske, koja je u osnovi predstavila liberalniji model vlasti/upravljanja, zamjetan je konačni iskaz interesa i same centralne vlasti za ovu instituciju, koji se očituje kroz prve pokušaje pomoći u financiranju. Razdoblje uspostave Nezavisne Države Hrvatske donosi Stanici svojevrsnu društvenu legitimaciju, jer Stanica kao pravna osoba tada sklapa suradnju s Ministarstvom udružbe. Ovo ministarstvo koristi resurse i podatke kojima Stanica raspolaže kako bi dobilo podatke o socijalnoj i zdravstvenoj skrbi naučnika.
Vjerojatno je najveće institucionalno priznaje do tada Stanica dobila kada su njezini djelatnici sudjelovali u izradi Zakonske odredbe o zaštiti naučnika i mladih radnika i namještenika. Institucijama poput Stanice Hrvatska sama pokušava riješiti nagomilane društvene, a na određeni način i tranzicijske probleme, uz dugoročnu viziju i smisleno planiranje.
Na taj se način dobila potpuna procesna kontrola te je osnivanje Stanice rijedak autohtoni pothvat organizirane samopomoći i samorazvoja, prezentiran kao apolitični aparat za rješavanje gorućih društvenih pitanja, koji je u svojoj osnovi za cilj imao, uz efikasno rješavanje općeg siromaštva i gospodarskih lutanja, duboku nacionalnu emociju i želju za njezinim opstankom unutar moderne liberalne Europe.
Objavljeni sadržaji tiskani su u nakladi Fakulteta hrvatskih studija i Školske knjige. Prošli su sve zakonom propisane procedure kako bi bili kategorizirani kao znanstvena djela (dvostruka nezavisna recenzija) te su još dva puta nakon toga kroz ukupno šesteročlano povjerenstvo dobili certifikat stručne potvrde kojima su nadležna stručna povjerenstva ocjenjivala moj rad u svrhu napredovanja u struci.
Iz svega je jasno kako niti u jednoj od navedenih tema stručno ne obrađujem problematiku bilo kojega režima, već se bavim, uz ostalo, i institucionalnim okvirom pojedinih povijesnih realiteta kao segmentom ukupnog konteksta određenih povijesnih događaja koji su predmet stručnog istraživanja.
Vukelić: Medijska presija je usmjerena na nadležna tijela (Sveučilište u Zagrebu) koje imaju legitimitet donošenja ključnih odluka
Također, ispod moje fotografije u članku se navodi sljedeće: ”Ako Senat zagrebačkog Sveučilišta…..to će dodatno kompromitirati Sveučilište, ali i hrvatsku državu”, čime se, s jedne strane, paušalno i posve neargumentirano sugerira kako su Sveučilište i Republika Hrvatska već kompromitirani, a s druge strane, medijska presija je usmjerena na nadležna tijela (Sveučilište u Zagrebu) koje imaju legitimitet donošenja ključnih odluka za svoje poslovanje, insinuirajući im još veću ”kompromitaciju” u koliko potvrde moj izbor za dekanicu Fakulteta Hrvatskih studija što je nesumnjiv pokušaj utjecaja na tijek i ishod postupka imenovanja izvan svakog konteksta objektivne i stručno kompetentne kritike.
”Pozivate hrvatskog premijera na protuustavno djelovanje”
U naslovu teksta ”Premijer Plenković neće spriječiti izbor……” pozivate hrvatskog premijera na protuustavno djelovanje, jer Sveučilište autonomno djeluje, a politika ne smije imati upliva u njegov rad (Ustav RH, članak 68).
Dalje kroz tekst, potpuno izvan sadržaja i tema koje opisuju moje djelovanje, Vaš novinar očito namjerno i tendenciozno uklapa priču o dvjema međunarodnim konferencijama koje se bave Holokaustom kao relevantnima za moj izborni postupak, povezujući potpuno različite pojmove i nepovezane događaje i po formi i po sadržaju.
Goldsteinov osobni stav o historiografiji
Također, umirovljeni profesor Goldstein koji je dao izjavu za Nacional, nije se očitovao o mom znanstvenom i stručnom radu, već je iznio osobni stav o hrvatskoj historiografiji. U gore navedenom članku iz Večernjeg lista vidljivo je kako većina njegovih kolega ima oprečan stav, međutim Vaš je novinar namjerno tražio izjavu osobe koja je trebala pojačati dojam njegovih, već u naslovu iznesenih hipoteza.
Pri tome opravdava kompetenciju sugovornika s dvije međunarodne konferencije o Holokaustu s kojima isti zapravo nema baš nikakve veze, a što je vidljivo iz članka u Jutarnjem listu: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/ispravak-clanka-kako-sam-i-zasto-izbacen-iz-hrvatske-alijanse-za-holokaust-nisam-jedina-zrtva-cistke-nepodobnih-15211954.
”Grube neistine koje imaju svrhu mene označiti negatorom Holokausta, što s gnušanjem odbacujem”
U prvom demantiju kojega sam Vam poslala, a koji je sadržajno i logički precizan, jasan i točan (sve što Vaš članak nije), navela sam sljedeće: U Nacionalovim su tekstovima iznesene grube neistine koje imaju svrhu mene označiti negatorom Holokausta, što s gnušanjem odbacujem. Nikada nisam negirala Holokaust niti na ikakav način opravdavala ili umanjivala patnju židovskoga naroda.
Ova moja tvrdnja proizlazi iz mog dosadašnjeg znanstvenog opusa kojega sam Vam ovdje temeljito predstavila i iz mog društvenog djelovanja.
Dalje Vaš članak opisuje dvije konferencije o sjećanju na progon Židova u Drugom svjetskom ratu te Hrvatsko predsjedanje IHRA-om, što na osobnoj razini apsolutno podupirem, no ujedno ne vidim kakve to veze ima s mojim profesionalnim i znanstvenim djelovanjem. Ovakvim nizom logičkih pogrešaka moglo me se optužiti i za rat u Ukrajini.
”Pohod na Jasenovac i tradicionalni karneval zombija”
Dalje se u članku kaže kako sam imala objavu na digitalnoj platformi Facebook 2020. koju sam naslovila: ”Pohod na Jasenovac i tradicionalni karneval zombija”.
Objavu na navedenoj platformi sam imala, nisam je naslovila kako Vi navodite, jer je nisam naslovila nikako. Objava je bez ”naslova”, a isti ste Vi izmislili u težnji inkriminirajućih konstrukcija koje mi imputirate kroz cijeli članak. Ovdje donosim cijeli sadržaj objave:
„Jučerašnji karneval zombija spada u najbizarnije društvene događaje u novijoj sceni. Tradicionalni pohod na Jasenovac, događa se uslijed pandemije korona virusa, kada je glavna parola medija, dućana, kozmetičkih firmi i naftnih kompanija: ostani doma!
Dok normalne građane Hrvatske policija privodi radi šetnje (sjetimo se 2 gospođe iz Splita), oni za koje isti zakoni i preporuke očito ne vrijede, dolaze još jednom osloboditi Jasenovac. To mitsko mjesto koje je i opet postalo simbolom diskriminacije. Danas je postalo jasno, kako smo svi mi što nismo bili tamo, građani drugoga reda.
Nakon policijskog rastjeravanja “okupljanja” roditelja s malom djecom u šetnji i urlanja na megafon da se vratimo kući, pojedinci koji tako dobro već pola stoljeća troše sredstva države koju kleveću i čiju propast zazivaju, poput nekih novih partizana orgijaju po mjestu pijeteta dovodeći stvari do apsurda. Ono što mali čovjek ne može, ovaj “odabrani čovjek može, besramno i bešćutno, ne zapitavši se ni u jednome času, zašto neko dijete ne može imati normalan upis na fakultet dok on ovako slobodno hoda zemljom, koju je, kako se čini, ponovno okupirao. Jučer smo mi bili Jasenovac.
Mi koji smo zarobljeni u svojim kućama, kojima je dokinuto zakonsko pravo na rad i obrazovanje. Jučer se jasno vidjelo tko su stražari i upravitelji našeg “logora”, za koga su zakoni drugačiji. I tako je Jasenovac i 2020. postao mjesto razdvajanja, ne razumijevanja i opće diskriminacije i očit je primjer svoje duboke simbolike koji i danas služi za degradiranje svega što je ljudsko.”
Vukelić: Autor teksta zlonamjerno ispustio te namjerno prešutio za kontekst važan podatak
Objavi je dodana i moja fotografija iz koje je evidentno da sam i sama bila u Jasenovcu te se osobno poklonila i iskazala pijetet svim jasenovačkim žrtvama, a što je autor teksta zlonamjerno ispustio te namjerno prešutio za kontekst važan podatak, jer mu se nije uklopio u inkriminirajući/difamirajući sadržaj koji je potencirao.
Da je izrazito zlonamjeran dokaz je i moja javna, a tada politička objava:
https://hrvatskonebo.org/2017/09/09/doc-dr-sc-vlatka-vukelic-jasenovac-mjesto-pomirenja-i-istine/, koju je Vaš novinar izbjegao spomenuti, objaviti i interpretirati, a koja objašnjava moj osobni stav prema Jasenovcu.
Spomen ploča HOS-a i Jasenovac
Iz sadržaja objave apsolutno je jasno s kolikim pijetetom se odnosim prema jasenovačkim žrtvama: JASENOVAC – MJESTO POMIRENJA I ISTINE: O postavljanju, pa i uklanjanju HOS-ove ploče politika je rekla sve što je imala, ali o fenomenu ”ploča”, svoj pravorijek mora reći i struka i zdrav razum.
Već danima se kao glavni argumenat za uklanjanje HOS-ove ploče iz Jasenovca, navodi ”uznemiravanje” stradalih u Jasenovcu od 1941.-1951. godine. Na tu ne logičnu tvrdnju svakako je nužno reagirati, jer prije svega riječ je o davno preminulima. Njihove su obitelji, vjerujem, više bile uznemirene agresijom na RH, kada je jasenovačko područje okupirano od strane pobunjenih Srba i kada je cijelo područje, koje je danas uređeno dostojanstveno i civilizirano, bilo razrušeno, opustošeno i zapušteno.
Dakle, prije svega je uspomenu na žrtve nacističkog i komunističkog režima s jasenovačkog područja, okaljao napad na hrvatski narod i djedovinu 1991. godine.
Spletom povijesnih okolnosti, tijekom tih događaja na istom su području poginula jedanaestorica pripadnika HOS-a, jer su branili domovinu i njezin narod. Nisu birali gdje će poginuti i svakako ”nisu znali” kako ne smiju ispustiti dah na području koje određene društvene strukture koriste u dnevnopolitičke svrhe i na koje isti zadržavaju patronat lažnog moraliziranja.
”Znači li to da se žrtve Domovinskog rata nisu dogodile ili da se Domovinski rat nije dogodio?”
Ploča poginulim pripadnicima HOS-a postavljena je van spomen-područja Jasenovac, ali najednom se čitav naziv mjesta ”specijalizirao” isključivo za žrtve 1941.-1951.?
Znači li to da se žrtve Domovinskog rata nisu dogodile ili da se Domovinski rat nije dogodio? Svakako je više ljudi izgubilo život u navedenih 10 godina koliko je jasenovački logor postojao i bio djelatan, no zašto radi toga negiramo žrtve obrambenog Domovinskog rata? Pa zar nije dosta straha?
Vukelić: Jasenovac treba postati mjesto posebnog pijeteta za žrtve totalitarnih i agresorskih režima: nacističkog i komunističkog
Da, Jasenovac treba postati mjesto posebnog pijeteta za žrtve totalitarnih i agresorskih režima: nacističkog i komunističkog, gdje su posljednje žrtve komunizma život izgubile tijekom Domovinskog rata. Na taj način, i jedino na taj način, ovo mjesto može postati mjesto pomirenja i istine.
Zanimljivo, moj autorski naslov ove objave JASENOVAC – MJESTO POMIRENJA I ISTINE, Vaš novinar namjerno izostavlja, jer mu se ne uklapa u difamacijsku konstrukciju, a što potvrđuje njegovu namjernu selektivnost.
U tekstu se dalje navodi kako sam bila promotorica knjige Igora Vukića, što nisam bila i ne znam uopće o čemu Vaš novinar piše, no ovu je rečenicu konstruirao na potpuno izmišljenom podatku.
”Dječje prihvatilište Sisak”
Spominje se i moje sudjelovanje u dokumentarnom filmu Laudato TV-a ”Dječje prihvatilište Sisak” te se navodi kako sam u istome ”negirala zločine u ustaškom logoru za djecu u Sisku”. Moje su izjave u ovome dokumenatnom filmu vezane uz dječje prihvatilište u Sisku (što i sam naslov sugerira), problem smještaja izbjegličke djece, stupanj njihovih oboljenja i stopu mortaliteta koju sam precizno navela, jer je ista razvidna iz arhivskih dokumenata pohranjenih u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Dakle, kroz dokumentarni film artikuliram povijesne događaje i njihove protagoniste temeljem obrađene arhivske dokumentacije. Pri tome ne negiram znanstveno utvrđene događaje, mjesta ili počinjena djela. Također, uopće tematski ne obrađujem ikoji logor.
Autor teksta progovara i o znanstvenom skupu održanom u Sisku 2018. te navodi kako su ga mediji ocijenili kao „skandalozan“. Pri tome ne navodi koji su to mediji donijeli ovakvu ocjenu, ostavljajući prostor za procjenu čitatelja kako je ovo bila globalna i opća pojava. Istina je pak potpuno drugačija.
Mediji koji su negativno pisali o ovome znanstvenom skupu su sljedeći: https://snv.hr/wp-content/uploads/2020/10/snv-bulletin-17-online.pdf, odnosno bilten Srpskog narodnog vijeća i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba te https://www.portalnovosti.com/crkveno-i-crno
Ja sam gore navela medije koji su korektno prenijeli objavu o održanome skupu, jer mediji nisu relevantni u ocjenjivanju i karakterizaciji znanstvenih skupova. Zaboravila sam dodati i medijski neutralne objave: https://direktno.hr/zivot/vjera/beogradski-arhivi-cuvaju-istinu-o-ulozi-caritasa-i-kardinala-stepinca-u-spasavanju-ratne-sirocadi-140733/ i https://narod.hr/hrvatska/znanstveni-skup-ne-postoji-dokaz-da-je-sisku-1942-postojao-logor-djece-ili-da-je-bilo-mucenja-i-nasilnog-oduzimanja-zivota.
Nije za sve medije skup skandalozan
Dakle, nije istina kako su svi mediji ocijenili ovaj skup kao skandalozan, već samo oni u čiju se uređivačku politiku taj tip objave uklapa. Ovaj način artikuliranja novinarskih tema može se povezati i s temama koje Vaš novinar obrađuje: https://narod.hr/hrvatska/tko-je-dragan-duric-koga-zoran-milanovic-predlaze-za-novog-konzula-u-tuzli, a time i s uređivačkom politikom koju kao medij konstruirate.
Osim toga, iz ovoga je jasno kako je autor teksta povremeno politički aktivna osoba koja je u političkom smislu zastupala drugačije političke stavove od mojih, iz razdoblja kada sam se bavila politikom, pa se time može zaključiti i kako je pozadina, odnosno motiv moje difamacije zapravo politički, a ne sadržajno intoniran.
Klasićev stav
U tekstu se navodi i izjava profesora Hrvoja Klasića te njegovo istraživačko pitanje na koje su upravo sudionici znanstvenoga skupa dali jasan odgovor. Odgovor na strukovni upit koje je prof. Klasić postavio ne kao sugovornik Nacionala, već kao komentator tada najavljenog skupa (dakle 2018.) za portal Novosti Srpskog narodnog vijeća:
https://www.portalnovosti.com/ustase-vole-malu-djecu, upravo je dan i kroz dokumentarni film koji navodite, tako da je potpuno besmisleno što se tadašnji upit profesora Klasića izvukao za potrebe ovoga članka 5 godina kasnije.
U tekstu se navodi i navodna izjava prof.dr.sc. Nataše Mataušić, a riječ je zapravo o preuzetom tekstu s istog portala: https://www.portalnovosti.com/natasa-matausic-u-sisku-je-bio-pravi-ustaski-djecji-logor. Vaš je novinar de facto otuđio dio teksta s portala Novosti SNV- a, novinara Igora Lasića, u svrhu stjecanja dojma objektivnosti i istraživačkog rada, koji nije izvršen.
Citati i izjave ovo dvoje povjesničara za ovaj tekst nisu autorizirani, nisu pribavljeni za potrebe ovoga članka, već su preuzeti iz ranijih objava drugih medija i portala koje Đurić ne navodi.
”Problematični stavovi koji se ne navode”
Dalje se u tekstu navodi komentar Sanje Tabaković o mojim ”problematičnim stavovima”, koje se pri tome uopće ne navodi.
Tabaković nigdje ne daje komentar na moje konkretno djelovanje, već navodi opće poznate činjenice o sudbini Židova, a što ja, ne samo da nikada nisam stručno problematizirala, nego nisam taj segment ikada, čak u ikakvom kolokvijalnom pristupu dovodila u pitanje. Dapače, slažem se, ne samo s tvrdnjom gospođe Tabaković kako su poznate činjenice o sudbini Židova, već se slažem s cijelim višegodišnjim istraživačkim opusom vezanim uz Holokaust, kao i svim spoznajama koja su iz tih istraživanja proistekla. Tako da je potpuno nejasno što točno Tabaković komentira.
Vukelić: Potpuna je laž kako sam ikada u svojem radu iznijela ijednu ”konstrukciju” na temu položaja Židova u NDH
S tim u vezi, potpuna je laž kako sam ikada u svojem radu iznijela ijednu ”konstrukciju” na temu položaja Židova u NDH. Također, navedeno je kako sam se u jednom svom predavanju osvrnula na to kako su Židovi svoju imovinu ostavljali crkvi, no ne navodi se o kojem je ”predavanju” točno riječ.
O predavanju, što je zapravo moglo biti bilo što te je Tabaković mogla čuti i razumjeti bilo što, doznajemo iz sadržaja mail korespondencije, koju donosi Tabaković za Nacional. Iz mog je odgovora potpuno jasno kako sam nekada negdje, možda u javnom prostoru iznijela tvrdnju koja ni na koji način ne negira povijest stradanja Židova, već je štoviše opisuje, na razini osobnog obiteljskog iskustva. Radi boljeg razumijevanja sadržaj donosim u cijelosti:
„Poštovana,
Ne koristim ovaj e-mail baš i tek sam sada pročitala Vašu poruku. Prije svega, izuzetno mi je drago da ste slušali moje predavanje. Nadalje, ne bavim se niti sam se bavila pitanjem stradalnika u 2. svjetskom ratu.
Rečenica koju u predavanju izričem temeljila se na iskustvenom dijelu i pričama moje obitelji o njihovim prijateljima Židovima.
Njihovi prijatelji uspjeli su pobjeći u SAD i dugo godina su se još dopisivali nakon toga. Dakle, tvrdnja je izrečena samo u tom kontekstu. Ako pogledate ono što sampisala i čime se bavim, nikada ne bježim od povijesne istine i povijesnih činjenica. Osobno, bilo bi mi drago da se pokrenu mnoga istraživanja na razini lokalnih zajednica o židovskim obiteljima, otuđenoj imovini u NDH, kasnijoj Jugoslaviji, povratu imovine, je li taj proces uspješan ili nije i slično. U biti je jako puno tema koje traže epilog struke.
Ako Vaš poziv još stoji, ja bih mu se svakako odazvala, ali Vas molim da me kontaktirate na: ****************.
Srdačan pozdrav, Vlatka Vukelić.”
Dodajmo k tomu još i to, da sam rubeninu koja je mojoj baki ostavljena na čuvanje od strane njezine židovske prijateljice prije nego li je otišla u SAD (jer ta je eto obitelj otišla upravo tamo) prije nešto više od godine dana izvukla iz ruševne kuće moje bake i pohranila kod sebe na tavan. Naime, njezina je kuća teško stradala u potresu, te bila opasna po život. Nisam u nju ušla po svoje stvari koje sam tamo imala pohranjene, ali sam ušla samo jednom i to po tu rubeninu. Toliko o osjećaju za ljudske sudbine.
”Brezovački partizanski odred nije ustavna kategorija”
U članku je dalje navedeno kako se Ustav RH temelji na činjenici da je u šumi Brezovici oformljen prvi partizanski odred, što je potpuno netočno, odnosno u drastičnom razlazu sa stvarnim stanjem stvari. U Ustavu RH pod Izvršnim osnovama piše:
„I. IZVORIŠNE OSNOVE
Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: …….. u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“
Iz svega navedenoga potpuno je jasno kako Vaš članak donosi neistinu u kojoj se tvrdi kako je brezovački partizanski odred ustavna kategorija.
Vukelić: Kraj teksta posvećen je izjavi profesora Goldsteina koji govori o sebi, a ne o meni
Kraj teksta posvećen je izjavi profesora Goldsteina koji govori o sebi, a ne o meni, baš kao što govori i o vlastitim problemima vezanima uz odnose u židovskoj zajednici u Hrvatskoj, kriveći za to HDZ. U svemu je skandalozna zapravo njegova izjava kako nema dileme oko toga da je rad Sveučilišta politički uvjetovana kategorija te da ono nije samostalno u djelovanju i odlučivanju, pogotovo stoga što je upravo ovaj profesor cijeli svoj radni vijek proveo na istom tom Sveučilištu, što po logici njegovih interpretacija implicira i njegovu političku podobnost, pa je sasvim nejasan navodni negativan politički upliv oko njegova angažmana na IHRO konvencijama.
Zbog svega gore navedenoga, pozivom na zajamčeno pravo iz čl. 40. Zakona o medijima, zahtijevam objavu ovoga ispravka na način propisan odredbom iz članka 41. navedenog zakona.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
