Prošlog mjeseca dr. sc. Vlatka Vukelić, docentica na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija i koordinatorica doktorskog studija povijesti gostovala je u 55 minuta kod Željke Markić. Tamo je, između ostaloga, govorila i o ‘kozaračkoj djeci’.
“Bilo je puno neistinitih informacija. Koje se danas koristi za napad na Katoličku Crkvu. I onda smo, vraćajući se izvorima i rušenju laži o tome da je u Sisku postojao koncentracijski logor za djecu, pronašli nepoznate informacije o četnicima u službi NDH. Kada sam se počela baviti istraživanjem kozaračke djece i NDH, javilo mi se više kolega. Upozorili su me da ću, nastavim li se baviti ovom tematikom, biti izložena napadima iz medija i iz struke. I bili su u pravu”, istaknula je u 55 minuta kod Željke Markić.
Upravo su ‘kozaračka djeca’, koja se često spominju u javnosti, a nikad se do kraja ne razjasni tko su ona, tema intervjua za Narod.hr.
> Dr. sc. Vukelić za Narod.hr: ‘Pupovac je idejni sljednik Memoranduma SANU’
Kad se govori o kozaračkoj djeci – na koga se taj naziv odnosi?
Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić: Ubrzo nakon osnutka NDH na prostorima naseljenim većinskim srpskim, odnosno pravoslavnim stanovništvom – osobito na području Bosne i Hercegovine dolazi do otpora novim vlastima. Prva pobuna većih razmjera događa se u lipnju 1941. u Hercegovini. Organizatori pobune bili su pretežno članovi Komunističke partije Jugoslavije, a pobunjeničke postrojbe imale su partizanska obilježja. Gotovo svi partizani, uz tek poneku iznimku među zapovjednim kadrom, bili su srpske narodnosti i pravoslavne vjere.
U proljeće 1942. godine, partizanski pokret je ojačao, njegove postrojbe upadale su u slabo branjena sela i manja gradska naselja te izvodile zasjede na prometnicama. U tim mjestima su uništavane oružničke postaje, škole i druge javne zgrade. U svibnju 1942. partizani su zauzeli Prijedor i rudnik Ljubiju, vrlo važan za opskrbu njemačke vojne industrije željeznom rudačom. Svojim djelovanjem zaprijetili su i sigurnosti važnih prometnica, među ostalim i željezničkoj pruzi Zagreb – Banja Luka. Njemačko zapovjedništvo za Jugoistok isplaniralo je vojnu akciju slamanja partizanske skupine na planini Kozari i okolici. U svibnju je oformljena borbena skupina Zapadna Bosna, pod zapovijedanjem njemačkog generala Friedricha Stahla, a potom je cijeli prostor Kozare i Potkozarja opkoljen.
Partizanski su odredi sa sobom u planinske baze povlačili i civile, članove svojih obitelji i stanovnike sela koji su se bojali odmazde nakon partizanskih napada na punktove formalne vlasti. I prije samih vojnih operacija, bilo je civila, među njima i djece, koji su u tom brdovitom predjelu nekoliko mjeseci proveli u teškim životnim uvjetima.
Partizani ostavili civile
Vojni pothvat započeo je 10. lipnja 1942. godine, a završio je tridesetak dana kasnije. U zbjegovima na planini našle su se tisuće civila. Mnogi su prihvatili pozive na predaju koje su im upućivale hrvatske vlasti, putem letaka bacanih iz zrakoplova. Nakon predaje ili zarobljavanja, na kraju vojnih operacija, civili su upućivani u prihvatne centre.
Sredinom srpnja 1942. godine te prihvatne centre posjetio je ministar zdravstva u Hrvatskoj državnoj vladi dr. Ivo Petrić. Moguće je to bio odgovor na dopise što su stizali s terena s upozorenjima o teškoj humanitarnoj situaciji.
Liječnici upućeni u rad u prihvatilišta još u Pounju utvrdili su da su civili s Kozare, koje su partizani ostavili pri povlačenju, jako izgladnjeli, a smrtnost među malodobnom djecom visoka. Slučajevi pjegavog tifusa i trbušnog tifusa, dizenterije ili drugih zaraznih bolesti (čak malarija) bili su učestali.
Djeca ostaju na brigu hrvatskoj državi
Otprilike u isto vrijeme, vlasti NDH i predstavnici Trećeg Reicha postigli su sporazum o upućivanju zarobljenika i dijela iseljenog pravoslavnog stanovništva kao radnika u tvornice i na poljoprivredne radove u Njemačku. Sukladno sporazumu – djeca do 14 godina trebaju „ostati na brigu hrvatskoj državi“. Prema različitim podacima, u prihvatnim centrima ostalo je oko 7000 djece čiji su roditelji upućeni na rad u Njemačku. Pojavio se ozbiljan problem sa smještajem tako velikog broja djece bez prethodnih priprema i plana zbrinjavanja.
Zato je prema odluci samog poglavnika Ante Pavelića tu djecu trebalo smjestiti u dječja prihvatilišta u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu i drugdje. Čini se kako nije postojao raniji plan da se djecu odvaja od roditelja nego se tome pristupilo ad hoc, u dogovorima u hodu, onako kako su ta djeca s roditeljima pristizala u prihvatne centre. Ispočetka su i djeca upućivana u Njemačku s roditeljima, ali nakon što su njemački liječnici u tranzitnim centrima u Mariboru i Linzu ustanovili da je mnogo djece u tim prvim transportima bolesno, transporti su vraćani nazad u Hrvatsku.
Kako se dogodilo da je toliki broj djece bio odvojen od svojih roditelja? Možete opisati put te djece?
Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić: I tu kreće mučno putovanje ove djece. Primjerice: od 24. lipnja do 4. srpnja 1942. godine iz Uštice i Stare Gradiške u Dječji dom za izbjegličku djecu u Gornjoj Rijeci kraj Križevaca dovedeno je 325 djece. Nakon što je ondje izbila zaraza pjegavim tifusom, dom je rasformiran. Po ovome se vidi koliko su odluke donošene ad hoc, ovisno o pojedinom slučaju i pojedinom transportu.
Djeca koja su stizala u Zagreb privremeno su smještana u Zavod za odgoj gluhonijeme djece i u Jeronimsku dvoranu te Staklenik (prostor kod katedrale koji je ustupio nadbiskup Alojzije Stepinac).
Teško stanje
Svakako treba navesti i da je nakon rasplamsavanja pobune protiv NDH u ljeto te godine, pred napadima i zločinima četnika i partizana, bio veliki broj civila (katolika i muslimana) iz područja sjeverne Dalmacije i jugozapadne Bosne. Jedan dio njih stiže i u Zagreb, dok su ostali zaustavljeni na prostoru Like.
O teškom stanju katoličkih i muslimanskih izbjeglica kojih je u ljeto i jesen 1942. u Banjoj Luci, Sanskom Mostu, Bosanskoj Dubici i drugdje bilo u jednakom broju kao i onih pravoslavnih s Kozare, svjedoči jedno izvješće koje kaže kako veliki broj majki dojilja nije u stanju dojiti dijete, jer im je mlijeko u dojkama presahnulo zbog nedovoljne prehrane. Za djecu se kaže da su mahom slabunjava i rahitična te da je njihov je pomor veoma visok.
Što je bilo s prihvatom djece u Sisku?
Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić: U Sisku je prihvat djece nakon završetka vojnih operacija na Kozari organiziran u nekoliko zgrada u užem i širem centru grada. Odabir prostora vodio je civil Kamilo Bresler (kasnije je u svojim optužbama krivnju svaljivao na suradnike), predstavnik Ministarstva udružbe.
Kotarska komisija za utvrđivanje ratnih zločina pri Narodnom odboru u Sisku napravila je poslije rata elaborat o dječjem prihvatilištu u Sisku, u kojem su opisane prostorije za smještaj djece te nabrojano osoblje koje se o njima brinulo.
Nema preciznih brojki
Prema tom elaboratu, djecu su prvo prolazila kroz dezinfekcijsku postaju u kupalištu Teslić, gdje su ih kupali i šišali. U zgradi Sokolane liječnicima je pomagalo tridesetak žena – sve su nabrojane, no zanimljivo, nigdje nema preciznog broja djece koja su prošla kroz prihvatilište.
Dr. Anton Najžar podnio je 7. rujna 1942. godine izvještaj o stanju u Dječjem prihvatilištu Sisak Ministarstvu udružbe i Ministarstvu zdravstva. U prilogu izvještaja je i tablica s brojem umrle djece po danima i pojedinim lokalitetima prihvatilišta od 7. do 31. kolovoza 1942. god. U tom razdoblju ukupno je umrlo 515 djece. Nije naveden ukupan broj djece koja su tada bila smještena u prihvatilištu, a nisu precizno navedeni ni uzroci, odnosno dijagnoze bolesti umrle djece.
Ukupno je u Sisku do kraja godine umrlo 1156 djece, kako je zabilježio povjerenik, učitelj Ante Dumbović.
Broj djece zbrinute u Sisku
Podaci o broju djece zbrinute u Sisku razlikuju se od izvora do izvora. Od 4000, preko 5600 do 6500 ili 7000 djece. Prema tome, udio umrle djece iznosio bi 24,40, odnosno 23,97, te 20,55 ili 16,56 posto.
Primjerice Nataša Mataušić navodi da je prema podacima iz fonda HDA 1722, AFŽ log 23/3 i 3a, u Sisku bilo 5602 djece, a umrlo je 1152, što daje 20,55 posto. Prema podacima iz pisma učitelja Ante Dumbovića, voditelja administracije sisačkog prihvatilišta, u Sisku je prihvaćeno 6954 djece, od čega je umrlo 1152 djece (16,56 posto). Dragoje Lukić u knjizi „Bili samo deca“ iz 2000. godine piše od 6693 prihvaćene djece, a umrlo je 1601 (23,97 posto). Publikacija Žene Hrvatske u NOB-u, Zagreb, 1955. na str. 177 donosi podatak o 7000 djece, od kojih je umrlo 1701, što daje postotak od 24,40 posto. Treba istaknuti da su djeca konstantno dovožena i što prije kolonizirana, a iako je prihvatilište formalno prestalo s radom 8. siječnja 1943. određeni broj djece i dalje je pristizao, iz drugih zbjegova.
To je situacija koja je trajala gotovo do kraja rata. Ova djeca nisu dio nikakvih statistika.
Pri raščlambi uzroka oboljenja i smrtnosti u prihvatilištima, ali i među svom djecom treba znati da je najvažniji utjecaj ima dob djeteta (npr. zato Sisak ima veliku smrtnost u prva 3 tjedna).
Kad su djeca ponovno ujedinjena sa svojim roditeljima?
Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić: Velik broj djece zahvaljujući onome što kartoteka jest obuhvatila vraćen je roditeljima po njihovom povratku iz Njemačke. Ponekad su po djecu dolazili i članovi obitelji koji su usmenim kanalima doznavali u koje su obitelji djeca kolonizirana. Sisačke obitelji često svjedoče kako su djeca koju su udomljavali nekoliko godina odvođena od njih od strane njihovih roditelja bez neke regulirane zakonske procedure, ponekad čak i bez pozdrava.
Što su komunističke vlasti nakon završetka rata fabricirale za svoju propagandu o kozaračkoj djeci?
Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić: Nakon vojnih operacija na planini Kozari javilo se pitanje prihvata, smještaja i skrbi o djeci s Kozare i Potkozarja, u prihvatilištima što ih je organizirala vlast Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u ljeto 1942. godine. Dostupni dokumenti evidentiraju da su ta djeca imala zdravstvenu skrb sukladnu ratnim uvjetima izbjegličkih valova (epidemije brojnih zaraznih bolesti, opća neimaština). Dokumenti koji evidentiraju stanje na terenu i skrb odnose se na akte ministarstava zdravstva, udružbe, i unutarnjih poslova, glavnih ravnateljstava za zdravstvo itd. Važni su i zapisnici sa sudskih postupaka vođenih poslije rata i izvješća koja su podnosili sudionici događaja pred komisijama za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača, iako su ta izvješća često plod iznuda, kao i osobnih pokušaja pojedinaca koje ne možemo nazvati moralnima.
Tu se zapravo po prvi puta pojavljuju navodi o zlostavljanju i ubijanju djece u logorima i prihvatilištima. Ostale knjige i zbornici na ovu temu objavljeni su značajno kasnije, gotovo 2 desetljeća nakon organiziranja ovih masovnih prihvata (npr. Jovanović, Voja: Deca i rat, Jugoslavija 1941.-1945., Beograd, 1962; Lukić, Dragoje: Kozarsko djetinjstvo, 1976; Lukić, Dragoje: Rat i djeca Kozare, Beograd 1979; Körbler, Jurica i Stanivuković Petar: Deca u logorima smrti, Beograd 1986; Savez antifašističkih boraca, primjerice, Fumić, Ivan: Djeca – žrtve ustaškog režima, Zagreb, 2011. Najnoviji primjer je „Dara iz Jasenovca“, igrani film snimljen 2019. u Srbiji, redatelja Predraga Antonijevića.
Nije bilo namjere da se djeci naškodi
Iz dostupnih dokumenata se jasno razabire da nije postojala namjera da se toj djeci naškodi na bilo koji način, odnosno da nisu bila izvrgnuta izgladnjivanju, nasilju ili trovanju. Nema niti jednog dokaza, čak niti jedne izjave sudionika, odnosno svjedoka događaja u prihvatilištima koji bi ukazivali na fizičko nasilje nad djecom. Sve što se kasnije javlja u literaturi, nema veze s izravnim svjedocima događaja, već je riječ o interpretacijama ljudi koji su navodno boravili u tim prihvatilištima kao djeca od 2, 3 ili 4 godine starosti. Vidjeli smo koliko su evidencije djece u pojedinim trenucima nedosljedne, dok za jedan dio umrle djece dandanas nemamo osobne podatke.
> Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić: ‘Povijesnim lažima iz Jugoslavije i danas se blati Hrvatsku’
Tekst se nastavlja ispod oglasa
