Dr. Slaven Letica: Tko je stvarni kreator hrvatske – neuke i kržljave – školske reforme?

Foto: snimka zaslona

„U Berlinu su stvari ozbiljne, ali nisu beznadne.
U Beču su stvari beznadne, ali nisu ozbiljne“
(Karl Kraus)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ako citirani ironijski aforizam austrougarskog pisca židovskog podrijetla, novinara, javnog umnika i satiričara Karla Krausa (Jičin, Češka, 28. travnja 1874. – Beč, 12. lipnja 1936.) primijenimo na najnoviji pokušaj – pokusnog, eksperimentalnog – mijenjanja ili reformiranja hrvatskog osnovnog školstva, on bi mogao glasiti: , „Situacija s hrvatskom ‘Školom za život’ je beznadna, ali nije ozbiljna“, piše dr. Slaven Letica za Hrvatski tjednik.

Naime, naziv-parola-slogan „Škola za život“ u javnoj se raspravi o reformi školstva pojavio nenadano početkom ove godine, kao veliko iznenađenje za sve dionike hrvatskog odgoja i obrazovanja: djecu, učitelje, ravnatelje, roditelje, pa i koalicijske ortake Hrvatske narodne stranke koja je na svoja nejaka leđa preuzela „preteški teret“ školske reforme.

Ključni pojmovi i sintagme kojima su posljednjih godina najavljivane promjene u školstvu (nakon „zemlje znanja“ i „bolonjskog procesa“ koje je primjenjivao i promovirao ugledni forenzičar, a tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. Dragan Primorac) bile su: „cjelovita kurikularna reforma“, „e-škola: stvaranje digitalno zrelih škola za 21. stoljeće“, „STEM revolucija“ i „digitalna revolucija“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prva najave eksperimentalnog projekta „Škola za život“ pojavila se u kratkom dokument „Škola za život – odgovori na česta pitanja“ 19. veljače 2018.

Zapovjednica Škole za život dr. Blaženka Divjak Smješka vodi hrvatsko školstvo u „sigurnom“ smjeru. (Hrvatski tjednik)

U osam-straničnom službenom dokumentu Ministarstva znanosti i obrazovanja objavljenom na mrežnoj stranici tog ministarstva pod nazivom „Eksperimentalni program ‘Škola za život” ovako je objašnjen smisao novog reformskog pokusa: Škola za život je prvi korak „prema ostvarenju cilja Cjelovite kurikularne reforme, a to je uspostavljanje usklađenoga i učinkovitoga sustava odgoja i obrazovanja koji odgovara zahtjevima modernog i za život potrebnog obrazovanja.“

Ta polupismena, besmislena i glupa tvrdnja ne otkriva baš ništa o tome koji je smisao i svrha iznenadnog novogovora o – Školi za život. Ništa nam ne otkriva ni opis navodnog CILJA tog eksperimentalnog projekta: „Cilj eksperimentalnog programa je provjera primjenjivosti novih kurikuluma i oblika metoda rada te novih nastavnih sredstava s obzirom na sljedeće ciljeve: a) povećanje kompetencija učenika u rješavanju problema b) povećanje zadovoljstva učenika u školi te motivacija njihovih učitelja i nastavnika.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iz citirane se rečenice može nazrijeti da se pokusno/eksperimentalno uvode: novi kurikulumi (nastavni programi), novi oblici rada i nova nastavna sredstva. Iz bezbrojnih javnih ukazanja resorne ministrice dr. Blaženke Divjak Smješke doznali smo da se „revolucionarna“ promjena nastavnog programa svela na uvođenje informatike, „hibridnu“ upotrebu tiskanih i e-udžbenika, smanjenje težine učeničke torbe za 30% te državnu donaciju tableta i BBC-ovih micro-bitova (sićušnih elektroničkih uređaja koje u suradnji s velikim tehnološkim tvrtkama i obrazovnim stručnjacima osmislio BBC; službeni priručni za korištenje tog uređaja koji je napisao Gareth Halfacree preveden je i objavljen na hrvatskom jeziku i prodaje se za 234 kune) školama i učenicima.

Prvi promotor BBC-jeva micro:bita bio je Nenad Bakić (Hrvatski tjednik)

Uz skicirane deklarativne ciljeve, Škola za život ima još neke važne vidljive i nevidljive, skrivene ciljeve.

Jedan od već sada vidljivih ciljeva je medijska promidžba Hrvatske narodne stranke koja je, prema brojnim izjavama njenog starog i novog predsjednika Ivana Vrdoljaka Potemkina sav svoj „kredibilitet“ i javnu potporu (koja prema posljednjoj anketi Crodemoskopa iznosi 1.9%), stavila na kocku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Koliko je „Škola za život“ promidžbeno važna HNS-u pokazala su dva neobična događaja.

Prvi: dan uoči početka nove školske godine, 3. rujna 2018., predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak Potemkin održao je u središnjem uredu stranke u Zagrebu tematsku konferenciju za novinare o Školi za život. Tom je prigodom predstavio novi slogan HNS-a „Ni lijevo, ni desno! Samo naprijed!“ Tim sloganom na simboličnoj je razini HNS od narodne, postala napredna stranka. Gospodin Vrdoljak je na konferenciji za tisak slavodobitno izjavio: “Mi danas imamo u reformi (školstva) jednu od ključnih poruka, a to je da mi ne želimo Hrvatsku u kojoj se mora bubati, nego kritički razmišljati i razvijati kompetencije. U reformskom paketu koji je sutra u učionicama, ideologije nema, isključivo su fokus djeca, sadržaji, obrazovanje, budućnost, kompetencije. Reforma se čekala dvadeset godina, a sa sutrašnjim je danom u školama.”

Dodao je: „Projekt reforme je projekt sinergije politike i struke za koji smo preuzeli odgovornost i definirali je prije godinu i tri mjeseca. Taj je projekt doveo je do toga da je Blaženka Divjak, profesorica i znanstvenica, prva ministrica koja je uvela reformu u učionice.“

HNS-ovo novo ruho: „Ni lijevo, ni desno! Samo naprijed!“

Drugo: Par dana nakon što je, prema riječima Vrdoljaka, profesorica i znanstvenica Divjak „uvela reformu u učionice“, diljem Hrvatske osvanuli su džambo plakati s starim cvrkutom (twittom) predsjednika HNS-a: „Danas sigurniji nego ikad na reformi obrazovanja se lomi budućnost RH. Bit će je, makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u politici.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Proročko-apokaliptički džambo cvrkut predsjednika hrvatskih „naprednjaka“ Ivana Vrdoljaka Potemkina

Iako se Ivan Vrdoljak Potemkin ufa u suprotno, stranačko prisvajanje reforme školstva – koja je u demokratskom svijetu uvijek stvar onoga što Amerikanci nazivaju „nepartizanskom politikom“ – neće previše pomoći HNS-u u poboljšanju odavno izgubljenog pozitivnog imidža i javne potpore. Posebice zbog toga što je svojim ranijim „epohalnim“, zapravo propalim, političkim projektima – najavom „povratka INE u hrvatsko vlasništvo“, pompoznim najavama „bušenja Jadrana“ koje su trebale našu zemlju pretvoriti u „jadransku Norvešku“, najavom „reindustrijalizacije Hrvatske“ i poticanjem naivnih građana na kupnju i ugradnju „razdjelnika centralnog grijanja“ – dokazao kako je zapravo graditelj Potemkinovih sela. Veselko Tenžera bi kazao: Guliver riječi, liliputanac djela.

Izazovi, dvojbe i postignuća školskih reformi u XXI. stoljeću

Temeljni problem s kojima se susreće ministrica dr. Blaženka Divjak i njen politički skrbnik i zaštitnik Ivan Vrdoljak višak je samosvijesti koji je tipičan za ljude čije je opće obrazovanje ograničeno, a političke ambicije neograničene.

Naime, dok najučeniji i najmudriji svjetski poznavatelji nacionalnih školskih sustava, najpoznatiji teoretičari učenja i podučavanja, pa i najbolji poznavatelji ljudskog i dječjeg mozga, uma, psihe i psihologije, pred sebe postavljaju najteža pitanja o obrazovanju budućnosti, naši školski „reformatori“ vjeruju da imaju odgovore na sva pitanja o sadašnjosti i budućnosti školovanja i učenja, ali i ekonomskog i tehnološkog razvoja.

Višak samosvijesti i manjak znanja ministrica Divjak i HNS pretvorili su u agresivni reformski marketing koji slijedi logiku promidžbenih poruka za biljni afrodizijak Afrička šljiva koja navodno „nikada ne pada“.

Iza infantilnih promidžbenih poruka o 30% lakšim torbama, školi u kojoj se ne „buba“, uči iz e-udžbenika, uz pomoć darovanih tableta, a digitalna i informatička pismenost stječe korištenjem BBC-ovih robotiča, krije se veliki biznis od 307.000.000 kuna (85% osigurano je iz sredstava EU) izdvojenih za 74 pokusne škole i planirani iznos od 3.000.000.000 kuna za kupnju informatičke i digitalne opreme za sve hrvatske škole.

Maleni dio tog novca namijenjen je boljem „vrednovanju“, plaći većoj do 15%, odnosno „motiviranju“, da ne kažem ucjenjivanju, učitelja da se ukrcaju na digitalni kruzer zvan „Škola za život“.

Kad su u pitanju ekonomska, znanstvena, tehnološka i obrazovna budućnost u pitanju, osobno smatram da je u pravu jedan od najzanimljivijih futurista srednje generacije, Izraelac Yuval Noah Harari (njegove su uspješnice Sapiens i Homo Deus tiskane na hrvatskom) koji tvrdi kako živimo u dobu u kojem se stvara „globalna beskorisna klasa“ (čija su mjesta zauzeli i zauzimat će nova inteligentna „bića“, roboti), ali i dobu u kojem se „vrijeme ubrzava“.

U XXI. stoljeću, tvrdi Harari, promijenjen je pojam dugoročnosti: što je nekad bilo stoljeće i tisućljeće danas postaje 20 godina. U intervjuu koji je objavljen u the New York Timesu 19. ožujka 2018. ovako je objasnio fenomen ubrzanog vremena: „Prvi put u povijesti mi nemamo pojma kako će ljudsko društvo izgledati kroz nekoliko desetljeća. U situaciji smo bez presedana u povijesti u tom smislu da nitko ne zna osnovne stvari o tome kako će svijet izgledati kroz 20 ili 30 godina. Ne samo osnovne stvari o geopolitici, nego o tome kako će izgledati tržište rada, kako će izgledati struktura obitelji, kako će izgledati odnosi među rodovima, To znači da prvi put u povijesti nemamo ideju o tome što trebamo učiti u školama.“

Yuval Noah Harari i njegove knjige uspješnice

Dok Yuval Noah Harari i tisuće najboljih svjetskih poznavatelja teorije i prakse obrazovanja, školstva, učenja i podučavanja jako dobro zna i javno priznaje ono što je znao i javno priznavao Sokrat („Znam da ništa ne znam”), tj. da prvi put u povijesti zapravo „nemamo ideju o tome što trebamo učiti u školama“, HNS i Divjak i njen lojalistički „tim“ (neposlušne je prognala iz vlastitog birokratskog raja) „znaju“ što treba, a što ne treba, kako, kada, tko i zašto treba podučavati i učiniti u školama.

Po njima, u školama se ni za živu glavu ne smije „bubati“ i „štrebati“, čitaj učiti, pa i učiti kako učiti i kako savladati vještinu ili umijeće pamćenja (najbolju knjiga na tu temu, „Umijeće pamćenja“ engleske povjesničarke Frances Amelia Yates na hrvatski je jezik prevela Paulina Tomić, a tiskana je u Nakladi Jesenski i Turk), a treba „kreativno misliti“ i „razvijati kompetencije“.

Otkud zapravo dolazi i kuda hrvatsku djecu vodi “Škola za život?”

Nakon svega napisanog pokušati ću odgovoriti na najvažnije pitanje: Od kuda se, kao metaforični grom iz vedrog neba, u hrvatskom javnom diskursu pojavila „Škola za život“, tko je njeni stvarni autor i kakav joj je smisao?

Prije nego odgovorim na to važno pitanje, treba kazati da bi hrvatska pokusna „Škola za život“ trebala trajati od početka (4. rujna 2018.) do kraja ove školske godine (17. lipnja 2019.). Prakticira se u 74 osnovne škole, uz nakanu Andreja Plenkovića (koji je projekt „bezrezervno“ javno podržao, kao i predsjednica Republike KGK koja se odavno proglasila „kompatibilnom“ s Blaženkom Divjak i Nenadom Bakićem, a nekompatibilnom s bivšom „nadzornicom“ školske reforme dr. Dijanom Vican), vladajuće koalicije, HNS-a, ministrice dr. Blaženke Divjak Smješke i njenog tima da već slijedeće školske godine svoj „pokus“ pretvori u zakonski obvezni – nacionalni projekt.

„Škola za život“ nije umni i politički proizvod „nestranačke ministrice“ dr. Blaženke Divjak Snješke, a još i manje, u hrvatskoj suverenističkoj javnosti demoniziranog bivšega vođe nesuđene Cjelovite kurikularne reforme dr. Borisa Jokića
„Škola za život“ (engleski naziv The School of Life na hrvatskom jeziku mogao bi biti „Životna škola“) je multinacionalna obrazovna tvrtka koju je prije deset godina (2008.) osmislio švicarsko-francuski egzistencijalni i obrazovni filozof Alain de Botton sa skupinom liberalnih društvenih znanstvenika, pisaca, umjetnika, psihologa i filozofa: Mark Vernon, Robert Rowland Smith, John Armstrong i drugi.

Spomenuta multinacionalna tvrtka vlastito poslanje/misiju vidi u „učenju emocionalne inteligencije“ i „pripremi učenika za život“. Sjedište tvrtke je u Londonu, tvrtka ima vlastiti youtube kanal s 3.5 milijuna preplatnika, a danas djeluje u nizu gradova: Antwerpen, Amsterdam, Berlin, Istanbul, Melbourne, México City, Paris, São Paulo, Sydney, Seoul, Taipei i Tel Aviv.

Škola za život po zamisli Alaina de Bottona alternativni je projekt razvoja emocionalne inteligencije, učenja i podučavanja koji izvorno nije zamišljen kao potencijalni nacionalni projekt u što se pretvara u Hrvatskoj.

Pitanje je, dakako, kako se ideja jedne alternativne londonske i multinacionalne Škole za život (koja se može prispodobiti s sličnim multinacionalnim eksperimentalnim školama tipa Reggio Emilia, Montessori, Waldorf, Creative Curriculum, Bank Street i dr.) odjednom pojavila u Hrvatskoj kao nacionalni reformski projekt?

Zaslugu za to pripada bivšem predsjedniku Uprave Hrvatskog (čitaj: njemačkog!) telekoma Ivici Mudriniću zvanom „Patent“ koji je prije pet godina, 4. listopada 2013., pozvao Alaina de Bottona da pred više od 800 „uzvanika“ održi glavno „motivacijsko“ predavanje na T-HT-ovoj konferenciji „Znanjem rastemo“.

Novinari su dan dva kasnije zabilježili da je 800 „uzvanika“ bilo naprosto oduševljeno i ushićeno predavanjem koje je ovako započeo: „Sretan život čine uspješan radni i ljubavni život! Kada se s nekim upoznate, unutar pet sekundi od upoznavanja će vas upitati čime se bavite, pa će onda biti ili sretni što su vas upoznali, ili pobjeći od vas. Poštovanje od drugih ljudi ćemo dobiti tek ako smo u nečemu jako dobri. Živimo u svijetu snobova, a oni se zovu poslovni snobovi.
Ljubav u braku također je novost. Ako u braku nema ljubavi, razvest ćemo se, a to prije nije bilo tako. Ljubav je postignuće, ne osjećaj, odnosno vještina kao i vožnja avionom, no tu vas vještinu nitko ne uči. Samo će 10% populacije dostići jedan od ta dva ideala, a postotak onih koji će dostići oba ideala, znatno je manji.“

Svoje je predavanje završio apelom za promjenom obrazovnog sustava: „Mi moramo izgraditi obrazovni sustav koji će gledati cijelo ljudsko biće. Koji će obrazovati i radnika i ljubavnika, kako bi se psihički pritisci smanjili, a osobe bile zadovoljnije.“

Na našu današnju nesreću, među „uzvanicima“ koji su ushićeno odslušali predavanje londonskog mudroslova nalazila se i aktualna ministrica znanosti i obrazovanja dr. Blaženka Divjak Smješka.
Nakon održanog predavanja londonski mudroslov sudjelovao je „forumu“ pod nazivom „Priprema li nas današnji obrazovni sustav najbolje za život?“

Uz njega, u „forumu“ su sudjelovali: dr. Neven Budak, u to doba posebni savjetnik predsjednika Vlade Zorana Milanovića za znanost, koji je bio i voditelj Nacionalnog operativnog tijela za izradu strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, dr. Saša Zelenika, tadašnji pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i sporta dr. Željka Jovanovića, prof.dr.sc. Vedran Mornar, profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu koji će godinu dana kasnije postati resorni ministar te dr. Melita Kovačević, prorektorica za istraživanje i tehnologiju Sveučilišta u Zagrebu.

Posljednje riječi na forumu „Priprema li nas današnji obrazovni sustav najbolje za život?“ izgovorio je također londonski mudroslov Dr. Alain de Botton: „Imate prekrasnu zemlju i nemate što izgubiti ako napravite veliki dramatični eksperiment. Ovo je mlada zemlja koja mora izmišljati reforme. Mi još uvijek učimo matematiku kao da kalkulator nije izmišljen.“ (citirano s mrežne stranice: http://www.teklic.hr/nesvrstano/alain-de-botton-hrvatska-mora-izmisljati-reforme/)

Te riječi koje je, očito je, dobro čula današnja ministrica dr. Blaženka Divjak Smješka. One su naišle su na plodno tlo. Nakon punih pet godina, ONA i njen TIM (sastavljen od zaigranih, infantilnih, eksperata za stvaranje slave u „laboratorijma“, cvrkutanje i uživanje u svojih pet minuta javne pažnje) odlučili su se da, kako je kazao londonski mudroslov, u „prekrasnoj zemlji“ naprave „veliki dramatični eksperiment“ i „izmisle reformu“.

Reformu zvanu „Škola za život“ zbog koje, ponovno citiram de Bottona, sami reformatori nemaju što izgubiti. Samo dobiti: političku moć, publicitet, pa i veliki novac. Jer u igri je doista veliki novac, ali, nažalost, i obrazovna, odgojna, pa i egzistencijalna sudbina stotina tisuća djece, među kojima su i moje unučice-blizanke-prvašice Leonora i Meri.

Za „izmišljenu reformu“ i „veliki dramatični eksperiment“ zvan „Škola za život“ osobno uopće ne krivim prodavače magle i trgovce informatičkom opremom, pa ni neuku i hiper-ambicioznu resornu ministricu dr. Blaženku Divjak Smješku.

Glavni je krivac za sve u vezi sa „Školom za život“ predsjednik VRH-a i HDZ-a Andrej Plenković Bono koji je, nakon smjene zadarske rektorice dr. Dijane Vican, sebe samoga postavio na položaj predsjednika „Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i koordinaciju strategija i djelovanja na području obrazovanja i znanosti“.

Sve ostalo u svezi s reformom školstva prepustio je Ivanu Vrdoljaku Potemkinu, HNS-u i dr. Blaženki Divjak Smješki.

On i samo on odgovoran je što je budućnost odgoja i obrazovanja prepustio na milost i nemilost stranke koja uživa potporu 1.9% hrvatskih građana i ministrici koja kipti od viška ambicija i manjka – kompetencija.

Zaključak: Ova se reforma može provesti samo silom

Školski upravljači i reformatori diljem Europe i svijeta već desetljećima, da ne kažem stoljećima, tragaju za pedagoškim svetim gralom: filozofijskim, spoznajnim i praktičnim uporištima na kojima bi mogli temeljiti škole, učenje, podučavanje, odgoj i obrazovanje novih naraštaja.
Osmišljene su brojne kvantitativne metode za mjerenje i uspoređivanje znanja, sposobnosti i vještina koju učenici i studenti stječu u različitim školama i zemljama. Uz to, postoje mnoštvo međunarodnih natjecanja ili olimpijada znanja. Na tim natjecanjima hrvatski učenici srednjih škola postižu vrhunske rezultate, potvrđujući time tezu kako je hrvatsko osnovno i srednje školstvo uspješno i međunarodno konkurentno.

Osmišljavanje reformi, međutim, tek je prvi korak u provođenju školskih reformi. Nakon toga slijede znatno važniji i zahtjevniji koraci: traganje za širokim nacionalnim konsenzusom, informiranje i priprema svih dionika odgojne i obrazovne „industrije“, osiguranje novca, pronalaženje najboljih „pokretača promjena“ (govornici engleskog jezika koriste izraz „game changers“), sustavna evaluacija reformskih procesa itd.

Da konsenzusa oko Škole za život nema u javnosti odavno je poznato. Međutim, da ga nema ni u resornom ministarstvu prije nekoliko dana javnosti je dao do znanja ministričin lojalist i savjetnik za odnose s javnošću Maro Alavanja jednim čudačkim cvrkutom (twittom): „Ako danas nisam počeo pucati od muke po Ministarstvu i loviti okolo neradnike u njemu, neću nikad. Danas sam izgubio ono malo tolerantnosti koja mi je ostala. Ljudi moji kakvih likova imamo.“

Simptomatični cvrkut gnjevnog i na sve – pucanje i lov na neradnike – spremnog savjetnika Mara

Ne želim nagađati o tome što je nagnalo mladog i uljuđenog birokratsko-promidžbenog „gospara“ Mara da po velebnoj palači resornog ministarstva na adresi Donje Svetice 38 lovi neradnike i da im prijeti pucanjem-ubojstvom (nedavna romska puškaranja zabrinula su Zagrepčane, pa ovaj cvrkut djeluje sablasno i zlokobno), ali moram zaključiti kako suglasja oko Škole za život nema ni među državnim činovnicima.

Maro Alavanja i Ivan Vrdoljak: prvi javno prijeti nasiljem, drugom se za prijetnje nasiljem već sudi (Hrvatski tjednik)

Napetosti, nesuglasice, sukobi i obračuni oko „Škole za život“ u vremenu ispred nas – tome nas poučava teorija o provođenju društvenih reformi – posebice onih oko kojih nema suglasja, sigurno će se povećavati, jer tipična reformska krivulja ima „J“ oblik (vidi grafikon).

Tipična razvojna „J“ dinamika društvenih reformi

Uz to, činjenica da je neupitni MANDAT za sve poslove oko „Škole za život“ dobila stranka koju podržava samo 1.9% građana, dovodi nas do zaključka da se ta reforma ne može provesti „milom“ (pozitivnom motivacijom dionika odgoja i obrazovanja) nego grubom SILOM.
Narodna nas, pak, mudrost uči da je „Svaka sila za vremena“, tj. da je svaka sila prolazna, pa i „divja“ sila resorne ministrice, HNS-a i Andreaja Plenkovića Bone.

Apsolutna kompatibilnost: predsjedničin savjetnik Nenad Bakić, ministrica dr. Blaženka Divjak i predsjednica KGK (Hrvatski tjednik)

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.h

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.