Zbog zabrinjavajućih pojava masovnih blokada na Facebooku zbog objava u spomen generalu Slobodanu Praljku ili iznošenja nekih činjenica o ratu u Bosni i Hercegovini Udruga U ime obitelji obratila se Vladi Republike Hrvatske zatraživši da zaštiti slobodu govora svojih građana te je uputila otvoreno pismo ministru Božinoviću u kojem navodi konkretne korake koje svaka Vlada može poduzeti da zaštiti ustavna prava građana.
Cenzura na Facebooku: U ime obitelji, prema primjeru Njemačke, predložila Vladi konkretne korake za zaštitu ustavnih prava građana
Tim povodom predsjednica udruge U ime obitelji, dr. Željka Markić, dala je intervju za Večernji list.
Intervju prenosimo u nastavku.
Od državnog vrha zatražili ste da onemogući, kako tvrdite, cenzuru koju nad hrvatskim građanima provodi Facebook. Imaju li državne vlasti takve mehanizme, s obzirom da je riječ o stranoj kompaniji u privatnom vlasništvu?
Dr. Željka Markić: Hrvatska ima na raspolaganju iste mehanizme i odgovornost štititi ustavna i temeljna ljudska prava svojih građana, kao SR Njemačka – koja je osigurala da se Facebook drži njemačkih zakona te mu je čak odredila visoke novčane kazne ako to ne čini. Posljednjih tjedan dana se na Facebooku brišu objave i blokiraju profili svih onih koji objavljuju ili dijele sadržaje u kojima se iznose povijesne istine o ratu u BiH, o logorima i zločinima Armije BiH, pozitivnoj i u vojnom smislu pobjedničkoj politici Republike Hrvatske i HZ Herceg-Bosne, a onda i generala Praljka. Hrvatsko vojno-političko djelovanje porazilo je Miloševića i Srbiju. Jednostrano blokiranje tisuća ljudi, intelektualaca, svjedoka zločina, portala, stranica u Hrvatskoj i BiH, blokiranje iznošenja povijesnih činjenica i stavova predstavlja cenzuru, nasilno upravljanje društvenom raspravom i nedopustivo je u državama koje sebe smatraju slobodnima.
Što ako objave kojima se podržava pok. Generala Praljka vrijeđaju, primjerice, žrtve logora u Herceg-Bosni?
Dr. Željka Markić: Žrtve ratnog zločina, tko god da je počinitelj – imaju pravo na to da se otkriju i kazne počinitelji zločina. Svaku žrtvu, bez obzira na nacionalnost ili vjeru, osjećam kao “svoju”, a svakog počinitelja zločina kao “tuđeg”. Imala sam priliku dokumentirati svjedočanstva brojnih žrtava srpskih logora i zatvora u Hrvatskoj i BiH i bošnjačkih logora u Bugojnu, zatvora u Zenici ili svjedoke mudžahedinskih mučenja i ritualnih ubojstava u centralnoj Bosni. Svim tim žrtvama najgore je što njihovi mučitelji ili ubojice njihovih najdražih nisu kažnjeni. Tužna je stvarnost da u Hrvatskoj 90% žrtava srpskih zločina nije dočekalo pravdu niti 23 godina nakon kraja Domovinskog rata. A u BiH je postotak kaženjenih za zločine još niži. Dakle, niti u Hrvatskoj niti u BiH ne provode se svjetski standardi – gonjenje i kažnjavanje počinitelja ratnih zločina. Istovremeno se primijenilo načelo zapovjedne odgovornosti koje ne vrijedi niti za jednu drugu državu niti za jedan drugi sud na svijetu. Svaka žrtva zločina zaslužuje pravdu, baš kao i svaki lažno optuženi čovjek, narod ili država.
S druge strane, imamo zabilježene ozbiljne prijetnje prema političarima i novinarima koji kritiziraju Praljka i nekadašnju politiku Hrvatske prema BiH.
Dr. Željka Markić: Rado bih da se konačno standardizira pojam “ozbiljne prijetnje”. Naime, kad se mejlom šalju uvrede i prijetnje smrću meni i kolegama iz udruge U ime obitelji ili kad iz udruga koje se kao bave ljudskim pravima traže da se onemoguće medijski nastupi osobama s čijim se vrijednostima ne slažu – kao što je gospođa Benčić, u maniri pravog demokrata, tražila za mene – onda se to tumači kao “sloboda govora kojoj su izložene javne osobe”. A kad se iste takve uvrede i prijetnje mejlom upute nekom drugom – onda naglo postanu “ozbiljne prijetnje”. Kad se na Indexu vrijeđa i poziva na ubojstvo branitelja Đuru Glogoškog, onda je to “sloboda govora”, a kad se vrijeđa i prijeti ubojstvom Indexovom novinaru – onda je to “ozbiljna prijetnja”. Ja sam za strogo sankcioniranje usvih vreda i prijetnji. Ali, očekujem iste kriterije za sve. Na žalost, oni koji bi trebali postavljati standarde predvode u manipulacijama. Prisjetimo se samo Saše Lekovića, predsjednika HND-a koji je, nakon što je imao kvar na prilično starom autu, u suradnji sa svojim automehaničarem, bez čekanja na zaključke istrage objavio da se radi o pokušaju ubojstva. Taj je zaključak plasirao u hrvatskim medijima, a Hrvatsku je pred međunarodnom javnošću lažno prikazao kao državu u kojoj se na predsjednika HND-a pokušava izvesti atentat. Oklevetao je Hrvatsku, osramotio sebe, novinarsko društvo koje vodi i ugrozio svakog novinara kojem će u budućnosti možda stvarno biti ugrožen život.
Tu je i najava nove saborske deklaracije kojom bi se najviše zakonodavno tijelo odredilo o prirodi tog rata. S obzirom na iskustva sa Deklaracijom o Domovinskom ratu, pred pojedince će se ponovo postaviti zahtjev da poštuju takav akt Sabora.
Dr. Željka Markić: Hrvatski sabor nije samo najviše zakonodavno, već je i najviše predstavničko tijelo hrvatskog naroda. Deklaracija o Domovinskom ratu je dokument na dvije i pol stranice, Sabor ga je donio 2000., kad je većinu imala koalicija predvođena SDP-ovim Račanom. U njemu su pobrojane povijesne činjenice o Domovinskom ratu i nastanku hrvatske države. Deklaracija jasno kaže da su oružanu agresiju na Hrvatsku izvršile Sbija, Crna Gora i JNA uz oružanom pobunom dijela srpskog stanovništva. Što odgovara stvarnom stanju stavari. Naravno, postoji i drugo viđenje Domovinskog rata koje nije utemeljeno na povijesnim činjenicama, a tvrdi da se u Hrvatskoj vodio građanski rat. Zagovaranje povijesne neistine i glavne teze JNA i KOS-a, srpskog osvajača u ratu protiv Hrvatske je krivotvorenje povijesti i sigurno nije u interesu hrvatske javnosti.
Nije li i tu riječ o pokušaju cenzure? Moraju li političari i novinari bespogovorno prihvaćati ono što Sabor deklaracijama utvrdi kao istinu?
Dr. Željka Markić: Cenzura je svaki oblik protuzakonitog sprječavanja informacija od javnog interesa. U Hrvatskoj ima puno cenzure i autocenzure – javnosti se protuzakonito uskraćuju informacije o nezakonitom bogaćenju nekih političara, korupciji, interesnim lobijima po čijoj mjeri se pišu zakoni koji ovršuju i blokiraju desetke tisuća hrvatskih građana štiteći nečije financijske interese, cenzuriraju se, npr. za javnost važne informacije o povezanosti plinskih društava sa HNS-om, SDP-om i HDZ-om. Ali, to ne bih brkala sa sprječavanjem iznošenja laži. Sprječavanje širenja laži nije cenzura. Ljudi koji tvrde da nad Židovima nije izvršen holokaust lažu. I oni koji sprječavaju ili zabranjuju širenje takvih laži ne vrše cenzuru, već upravo suprotno, osiguravaju točne informacije u javnom interesu. Isto vrijedi za Domovinski rat. Onaj tko zagovara tezu KOS-a i srpske osvajačke vojske da je Domovinski rati bio građanski – krivotvori povijesne činjenice i relativizira ulogu Srbije u pokretanju i vođenju osvajačkih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Vlada je prošlog tjedna donijela Antidiskriminacijski plan u koji su vraćeni neki prethodno izbačeni dijelovi. Snažnije je naglašena uloga građanskog odgoja, spominju se prava LGBT osoba, pojmovi “rod”, “rodne manjine” i “rodni identitet”, a vraćeni su i dijelovi o reproduktivnim pravima žena. Kako komentirate taj obrat u odnosu na prethodnu verziju s početka godine?
Dr. Željka Markić: Nisam još imala priliku pročitati Akcijski plan koji je Vlada donijela prošli petak u Osijeku. U ime obitelji se zalaže protiv svakog oblika diskriminacije. Najveći broj diskriminacija vezan je za kršenja radnog prava žena koje se prilikom zapošljavanja diskriminira ako žele imati djecu ili ako ih već imaju. Smatramo problematičnim da se na suzbijanje diskriminacije u području rada i zapošljavanja trudnice i samohrane roditelje prikraćuje u odnosu na “ spolne i rodne manjine”, što je posve neodređen i fluidan pojam. Ako je istina da Vlada nije prihvatila mjere koje se tiču dokazane diskriminacije velikog broja hrvatskih građana na uštrb mjera koje donose kako ih ne bi kritizirale i napadale radikalne, ideološke skupine, onda je to velika šteta i mogu samo pretpostaviti da se radi o političkoj trgovini premijera Plenkovića i HNS-a.
Protivite se i ratifikaciji Istanbulske konvencije i kao problem ističete definiciju roda. Možete li objasniti što Konvencija mijenja u odnosu na važeće zakonske definicije?
Dr. Željka Markić: Istanbulska konvencija ima pozitivni dio – koji se odnosi na zaštitu žrtava nasilja i negativni – koji pod krinkom zaštite žena i djece nameće neznanstvenu rodnu ideologiju. U 7. mjesecu je Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji usklađen sa odredbama konvencije koje se odnose na zaštitu žrtava nasilja. Dakle, pozitivni dio konvencije je već u primjeni. Istanbulska je prvi međunarodno obvezujući dokument u koji je unesen pojam rod te se nameće svim zakonima države koja ju ratificira, a njegovu primjenu nadzire odbor koji je osnovala Istanbulska konvencija. U nekim državama već sada djecu u vrtićima i osnovnim školama podučavaju da muškarac i žena nisu definirani spolom, već da su “muškarac” i “žena” svi oni koji se poistovjećuju s tim terminima, bez obzira na svoj spol, kao što kaže konvencija. Istraživanja pokazuju da postoji mali, ali nama važan, broj djece i adolescenata koji razvijaju poremećaj spolnog identiteta tijekom normalnih procesa sazrijevanja te da kod njih u većini slučajeva taj poremećaj prolazi sam od sebe, sazrijevanjem, bez ikakvih intervencija. Zapitajmo se kakve učinke na tu djecu, ali i svu drugu ima neznanstveno relativiziranje biološkog spola i identiteta vezanog za njega. Upravo zbog rodne ideologije konvenciju nije ratificiralo oko pola država članica EU i Vijeća Europe. U Slovačkoj je socijal-demokratska vlada koju vodi sestrinska stranka SDP-a prije par mjeseci odustala od ratifikacije upravo zbog nametanja rodne ideologije. Više država koje su ratificirale konvenciju sad razmatraju pravne članke prema kojima mogu izaći iz nje.
Na koji način biste zaštitili od diskriminacije ljude koji se suočavaju s transspolnošću?
Dr. Željka Markić: Svakog čovjeka treba zaštiti od diskriminacije i osigurati psihološku, psihijatrijsku i svaku medicinsku pomoć. Pod pojam transspolnosti ulazi mnogo različitih oblika poremećaja, pa čak i stilovi života. Važno je razlikovati dvije glavne skupine, iako ima tu još podskupina. Prva skupina su osobe koje boluju od kliničkog poremećaja koji se zove spolna disforija kod kojeg osoba osjeća da je “zarobljena” u tijelu surpotnog spola. Od nje, prema većini američkih i kanadskih istaživanja boluje oko 0,005 do 0,014 % odraslih koji su se rodile kao muškarci te 0,002 do 0,003% odraslih koji su se rodili kao žene. To su osobe koje se podvrgavaju psihijatrijskom tretmanu, pa onda i hormonskim i operativnim zahvatima. Drugu skupinu čine muškarci koji se “subjektivno” osjećaju kao žene i obrnuto, koji ne idu prema hormonskom i operativnom liječenju, ali traže da ih se, iako su muškarci, zato što se “osjećaju” kao žene, tretira kao žene – da npr. sudjeluju u ženskim sportskim natjecanjima, koriste ženske svlačionice, WC-e, da ih se oslovljava kao žene. Većina istraživanja navodi da je takve osoba čine oko 0,6% u općoj populaciji. Te dvije skupine su vrlo različite iako se u svakodenvnoj komunikaciji guraju pod isti pojam transspolnosti.
Može li rodna ravnopravnost poništiti ulogu spolova i kako?
Dr. Željka Markić: Kod Istanbulske konvencije se ne radi o ravnopravnosti spolova, da npr. muškarci žene na istom random mjestu trabaju imati istu plaću što većina demokratskih zemalja već provodi, već o nametanju ideologije pod krinkom zaštite žrtava nasilja. Prof. Aleksandra Korać Graovac sa Katedre za obiteljsko pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta ukazuje da je ovdje prvi put u neku međunarodnu, obvezujuću konvenciju unesena definicija roda, te da nakon ratifikacije postaje dijelom pravnog poretka na području primjene Konvencije. Kaže i kako ne znamo koji će biti doseg te definicije, te kako samo možemo nagađati kako će Odbor ustanovljen Istanbulskom konvencijom ili Europski sud za ljudska prava tumačiti pojam “nestereotipne rodne uloge” i obvezu države da podučava o njima u redovitim obrazovnim programima.
Ovih dana ste, zajedno sa sindikatima, ponovo krenuli u akciju ograničavanja rada nedjeljom, a kritičari uzvraćaju da se ljudima koji žele raditi nedjeljom to treba dopustiti.
Dr. Željka Markić: Nepošten zakon o radu i blagdanima omogućuje iskorištavanje 180.000 radnika u trgovinama, više od 100 000 žena – da rade nedjeljom, a da praktički za to nisu plaćeni, što izravno utječe na materijalni status njih i njihovih obitelji. Pravni tim odvjetnika Planinića pripremio je prijedlog promjene zakona o radu koji smo prije 8 mjesei predali Saboru. Cilj je da se osigura da radnice koje ionako rade 6 dana u tjednu imaju jedan slobodan dan s obitelji te da oni koji odluče raditi nedjeljom za svoj rad budu plaćeni dvostrukom dnevnicom, kao i u drugim državama EU. Prema sadašnjem zakonu vlasnik trgovačkog lanca može radnici platiti jednu kunu više za tri radne nedjelje ili blagdana u mjesecu. Trgovačkim lancima, koji su u Austriji zatvoreni nedjeljom i blagdanom, isplati se u Hrvatskoj raditi jedino zato što radnike gotovo uoopće ne plaćaju. Male trgovine u obiteljskom vlasništvu ili trgovine u turističkim mjestima vezane za sezonski rad – svoje radno vrijeme reguliraju na razini gradova i mjesta i imaju fleksibilnost koju nalaže zdrav razum.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
