Dragutin Bauman inžinjer kemije i član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva poslao nam je svoj komentar najavu zatvaranja sisačke rafinerije u kojem ističe kako u uništenom sisačkom gospodarstvu više ništa nije ostalo, njegovo reagiranje prenosimo u cijelosti:
“Gorka je to činjenica o sisačkoj stvarnosti i kalvariji kroz koju prolaze žitelji grada Siska, Grada hrvatskih pobjeda, Grada koji je u ne tako dalekoj prošlosti imao udio od 27% hrvatskog gospodarstva, Grada, koji je bio kralježnica metalurške i petrokemijske industrije u Hrvatskoj, Grada, u kojem je navedena industrija bila razvijana zbog niza komparativnih prednosti koje Grad na tri rijeke ima i to je neprijeporna činjenica”, kazao je ocijenivši kako je sramotna bila šutnja stručne javnosti, posebno stručnjaka i znanstvenika iz područja metalurgije u vrijeme kada je, tada inozemni, američki vlasnik, CMC prodao Željezaru, odnosno demontirao željezarine pogone i premjestio ih u SAD i Meksiko, nakon čega, priznalo se to ili ne, od sisačke Željezare ostali su ostaci ostataka.
“Naime, u Željezari su se do tada više od pola stoljeća proizvodile bešavne čelične cijevi čija je kakvoća bila sukladna visokim standardima ISO 9001 i API – Q1 standarda, posebno API (American Petroleum Institute) 5L i 5CT licence za čelične bešavne cijevi koje se primjenjuju u naftnoj industriji, a te licence bile su brand, zaštitni znak Željezare, Grada Siska i države Hrvatske, jer niti jedna željezara u zemljama tranzicije tu licencu nije posjedovala”, pojasnio je te dodao: “Vrijednost je to koja je prodajom Željezare bespovratno izgubljena i može se slobodno reći da je dio rasprodanog hrvatskog obiteljskog blaga. Konačno, sve kompanije koje su tijekom proteklog desetljeća kupovale sisačku Željezaru, a to su bile: Trubo Impex (Željezara Sisak Nova d.o.o.), MECHEL Sisak d.o.o., CMC Sisak d.o.o. i na posljetku ABS d.o.o. Sisak, kupovale su je između ostalog i da postanu vlasnici te prestižne licence. Stoga, na žalost, samo sa sjetom može se reći: ‘Prestižne API 5L i 5CT licence više ne stanuju u Sisku!'”.
A većina Željezarinih radnika su na Zavodu za zapošljavnje!
Istaknuo je kako danas po istom scenariju svjedočimo događajima u sisačkoj Rafineriji, ponovno inozemni vlasnik, mađarski MOL, ponovno prijetnja zatvaranja još jedne sisačke tvrtke, Rafinerije, ponovno struka sramotno šuti i ništa ne poduzima.
“A radnici? Pa tko više u Hrvatskoj mari za radnike, prepušteni su na milost i nemilost nekompetentnim hrvatskim političkim i gospodarskim elitama koje proteklih dana jeftinim politikantstvom petljaju, da će nastali problem riješiti, spriječiti zatvaranje sisačke Rafinerije? Nepodnošljiva je nebriga države Hrvatske prema gradu Sisku, Gradu hrvatskih pobjeda i prema žiteljima grada Siska. Žitelji grada Siska, radnici Željezare, Rafinerije i ostalih gospodarskih subjekata kojih na žalost više nema, jer su zatvoreni a radnici otpušteni, koji su u postrojbama Hrvatske vojske i Hrvatskih redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata dali veliki doprinos u stvaranju nezavisne, slobodne i demokratske države Hrvatske, posebno najbolji među njima koji su položili svoje živote na Oltar Domovine. Ta spoznaja obvezuje državu Hrvatsku da konačno nešto poduzme i spriječi zatvaranje Rafinerije Sisak”, kazao je Bauman te dodao: “Ukoliko to država Hrvatska ne učini, radnici sisačke Rafinerije ostat će bez posla, ne svojom krivicom, već zbog maćehinskog odnosa države Hrvatske i okrutnog neoliberalnog kapitalizma i postat će nove žrtve zajedno s članovima svojih obitelji kao i jučer radnici Željezare Sisak i članovi njihovih obitelji”.
“Čime su to zaslužili grad Sisak i njegovi žitelji da prolaze ovakovu kalvariju i zar je moguće da je nakon što su tijekom Domovinskog rata zaustavili pod zidinama sisačke utvrde novovjeke barbare, srbočetničke horde, ‘nagrada’ uništavanje sisačkog gospodarstva, zatvaranje sisačkih tvrtki, otpuštanje radnika, socijalna bijeda, tuga i jad? Sramota da ne može biti veća, zbog nebrige države Hrvatske”, kazao je te dodao kako svaku pomisao da je izraz nebriga neprimjeren demantira fotografija u nastavku koja govori više od tisuću riječi:
Snimljena je u Sisku, na fotografiji je dvokatna Domobranska vojarna na desnoj obali Kupe, koja je izgrađena za vrijeme Austro-ugarske, krajem 19. stoljeća u Lađarskoj ulici. “Vojarna je nekada bila ponos Siska, a danas je zbog zapuštenosti ruglo. Spomenik je kulture i u državnom je vlasništvu, a kao što se vidi na fotografiji krovištu prijeti samourušavanje. Na pročelju vojarne je spomen ploča, u znak sjećanja na poginule pripadnike legendarne 2. pješačke bojne ‘Banijska oluja’ 2. gardijske brigade ‘Gromovi’. Spomen ploča je postavljena 2011. godine u prigodi obilježavanja 20. obljetnice ustrojavanja te postrojbe”, istaknuo je te dodao: “Inače, gospodarskim planovima, nažalost samo na papiru, u toj vojarni trebalo je 2007. g. biti sisačko Veleučilište, imenovan je tada i v.d. dekan Veleučilišta Sisak (u osnivanju), pa Palača pravde… i ništa od toga do danas, vojarna je i dalje napuštena, a krovištu i dalje prijeti samourušavanje, uništenje, kao i sisačkom gospodarstu”.
“I to je sisačka stvarnost priznali to ili ne, zahvaljujući maćehinskom odnosu države Hrvatske prema gradu Sisku, Gradu hrvatskih pobjeda”, zaključio je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
