Ekonomski analitičar Grubišić za Narod.hr analizira HDZ-ov program: ‘Velika država ne kreira blagostanje’

andrej Grubišić
Foto: Snimka zaslona, HDZ; fotomontaža: Narod.hr

Gospodarski dio HDZ-ovog programa upućuje na to da će gotovo sigurno doći do eksplozije državne potrošnje, a velika država ne kreira blagostanje“, upozorava ekonomski analitičar Andrej Grubišić, koji je za Narod.hr analizirao HDZ-ov predizborni program.

“Umjesto da se u većoj mjeri inicijativa prepusti privatnom sektoru i dalje se vrlo aktivno, čak proaktivnije nego do sada, zaziva tzv. velika država koja će skrbiti o svima, a nažalost zadnjih 30 godina nam je pokazalo da je velika prisutnost države rezultirala niskim standardom u Hrvatskoj”, ističe Grubišić.

> (FOTO, VIDEO) Plenkovićev HDZ predstavio izborni program: Evo što obećavaju

> Dr. sc. Andrej Grubišić o novcu za oporavak od krize koju dobivamo od EU: ‘EU nije dala taj novac Hrvatskoj nego birokratima u Hrvatskoj’

HDZ je predstavio predizborni program ”Sigurnu Hrvatsku”. Njime obećavaju otvaranje 100.000 novih radnih mjesta, i u to uložiti 10 milijardi kuna. Minimalnu plaću planiraju podići na 4250 kuna, pišu da će prosječna plaća do kraja njihovog idućeg mandata biti 7600 kuna. Planiraju smanjiti stopu poreza na dohodak s 24 na 20 posto, te s 36 na 30 posto.

Mirovine obećavaju dići za 10 posto, udvostručit će naknade za socijalno ugrožene i povećati dječji doplatak. Planiraju uložiti tri milijarde kuna u modernizaciju zdravstva, sagraditi Nacionalnu dječju bolnicu, revitalizirati Imunološki zavod. Nešto slično projektu Slavonija sada planiraju u Zagori, Lici, Banovini, Gorskom Kotaru – i to za 30 milijardi kuna. Smanjili bi broj ministarstava, i prepolovili broj lokalnih dužnosnika.

U godinu dana uveli bi još 100 e-usluga, povećali bi poljoprivrednu proizvodnju za 30 posto, donijeli zakonski okvir za obnovu Zagreba, i otvorili booking portal za privatni smještaj.

“Uspoređujući programe HDZ-a i SDP-a ekonomski – i jedni i drugi skloni su isključivo velikoj i jakoj državi”, ocjenjuje Grubišić.

U nastavku pročitajte koje je točke HDZ-ovog programa ekonomski analitičar Grubišić posebno analizirao.

O ‘snažnoj i jakoj državi’

Hrvatsku vide kao ‘kao sigurnu i snažnu državu u kojoj je svima osigurana socijalna i zdravstvena skrb, pravo na rad i dostojanstvena starost uz prikladnu mirovinu’. Ono što sve političke nomenklature od osnutka države svi vide veliku i snažnu državu, doduše upetljanu u sve one stvari u koje ne bi trebale biti upetljane ili bi trebale biti manje prisutne.

Snažnu državu doživljavam kao državu koja brani tri prirodna prava – pravo na život, na slobodu i slobodno stjecanje i raspolaganje privatnom imovinom.

Snažnu državu ne doživljavam kao nekog tko se nameće kao rješavatelj gotovo svih mogućih društvenih problema, s time da to radi na način da za to uzima poreze, nameće proizvode i usluge koje ljudi nisu tražili, ako s njima nisu zadovoljni ne mogu dobiti povrat novca, ne ostavlja se prostor istovremeno za razvoj privatne inicijative.

Na taj način imamo situaciju da država kaže da ima monopol nad obrazovanjem, nad zdravstvom, nad mirovinama. Sve su to sustavi koji zahtijevaju značajno unaprijeđenje, jer jednostavno brojevi i faktički podatci ukazuju da u mnogima od tih sustava zapravo postoji veliki prostor za poboljšanje i unatoč činjenici da se država 30 godina aktivno bavi s tim, rezultati pokazuju da dobre namjere nisu dovoljne da bi se postigao rezultat.

Mislim da izostanak rezultata za posljedicu ima nizak životni standard.

Upravo ‘snažna i jaka država’ i njezina upletenost u mnoge aspekte života i gospodarstvo jedan su od važnijih kočničara a ne rješavatelja problema.

Generalne poruke koje su ovdje šalju su na tom istom tragu. Ne vidim promjenu načina razmišljanja, dapače, nakon ove korone i ovog potresa imam dojam da se želi poslati još snažnija poruka u smislu – evo vidite koliko je država bitna.

O novim radnim mjestima

‘Država će uložiti 10 mlrd. kuna u otvaranje 100.000 novih radnih mjesta’. Nije država ta koja investira u otvaranje radnih mjesta. To odmah miriši na državni intervencionizam u smislu biranja sektora i biznisa koje neki državni birokrat preferira i smatra da je iz bilo kojeg razloga dobar te počinjemo dijeliti različite oblike subvencija ili poticaja.

To je dokazano loša strategija iz više razloga – da bi nekome dali financijski poticaj, drugome morate uzeti te novce, oni čiji se novci koriste nemaju nikakvu kontrolu i utjecaj što se događa s tim novcima. Ako stvari ne funkcioniraju ne mogu dobiti povrat svog novca. Također, uvijek se prodaje takva priča o nacionalnom interesu, a uvijek se radi o partikularnim interesima, bilo da je riječ o javnoj upravi ili ministarstvu ili činovniku koji za to dobiva legalnu plaću. Privatni biznisi koji pak dobivaju te novce – oni postaju interesna skupina.

To je fenomen disperziranog troška, a koncentriranih koristi.

O minimalnoj plaći

Spominje se minimalna plaća od 4250 kn. Nije uloga države određivati cijenu nečijeg rada, to treba odrediti tržište. Ako je cijena nečega previsoka, manje će se toga konzumirati. Ako je cijena rada previsoka za određenu produktivnost rada imat ćemo manje radnih mjesta. Koncept minimalne plaće u dobroj mjeri prevenira različite oblike zapošljavanja koji bi bili puno fleksibilniji. Ako zakon kaže da minimalna plaća ne može biti manja od 4250 kn to je izravno miješanje u tržišne odnose poslodavca i posloprimca. Bilo kakvo postojanje minimalne plaće neće proći bez reperkusija, jedino što se o njima ne govori javno, već se predstavlja kao zaštitnička uloga države.

O bespovratnim sredstvima za samozapošljavanje mladih

Spominje se eksplicitno davanje bespovratnih 130.000 kn za samozapošljavanje mladih. Država nikome osim onima koje ne možemo smatrati objektivno odgovornima zbog fizičkog, mentalnog ili nekog drugog oblika nedostatka, ne bi trebala i smjela davati izravne financijske poticaje. Kada kažete da ćete dati 130.000 kn mladoj osobi, postavlja se pitanje – tko će to dati? Država je transmisijski mehanizam, s time da bi nekome dali 130.000 kn nekome morate uzeti 140.000, a ova razlika ostaje državnoj birokraciji za provođenje programa. Time se odmah ulazi u diskriminaciju – tko je taj koji će odrediti kome će se uzeti i zašto bi baš ti ljudi dobivali te novce. Puno je bolja solucija značajno smanjiti poreznu presiju, pa će i za mlade ljude biti puno više manevarskog prostora na tržištu rada ili ih ohrabriti da krenu u poduzetništvo. U programu ne piše kome će se uzeti.

Praksa nas podsjeća – svi oblici subvencija i poticaja na kraju dovode do potencijalnog oblika korupcije. Ako je moć dijeljenja koncentrirana u određenoj skupini ljudi ili instituciji s vremenom će biti podložna određenim pritiscima, a neki od tih ljudi mogu ‘popustiti’, kao što smo nedavno svjedočili, jer kako kaže poslovica – prilika stvara lopova.

O subvencioniranju stambenih kredita

Subvencioniranje stambenih kredita apsolutno je nastavak loše prakse. Ponovno se vraćamo na to – država nekome uzima novce prisilno i daje onoj skupini za koju neki birokrat procijeni da joj je potrebno. Država ne bi smjela imati takve ovlasti. Između ostalog i zato što na taj način može nanijeti ogromnu štetu, a bez da itko snosi posljedice s državne strane.

Imamo ogromni pritisak na rast cijena nekretnina, između ostalog, i zbog tih subvencija. Država dijeli tuđe novce, stvara se potražnja i cijene kvadrata idu prema gore. Oni koji ne mogu dobiti subvencije, za njih postaje još teže doći do nekretnine. Pomozite svojoj djeci, ali ne možete uzeti mojoj djeci da biste dali tuđoj djeci, bez da mene nešto pitate.

O roditeljskim naknadama i dječjem doplatku

Najavljuje se dizanje roditeljskih naknada na visinu pune plaće, udvostručenje dječjeg doplatka. S tom mjerom sam i suglasan, jer to spada u onu kategoriju ljudi koje ne možemo u tom trenutku smatrati objektivno odgovornima za performans svoga rada. To je solidarnost na djelu.

O zdravstvu

Za zdravstvo i mirovine kažu da će ‘uložiti 3 mlrd. kuna u modernizaciju zdravstvenog sustava i zdravstvene skrbi.’ Ono što mi vidimo je da HZZO svake godine troši sve više i više novaca. Nas je zapravo nešto više od 300 tisuća manje nego prije 10 godina, a nisam siguran imamo li mi nužno bolju zdravstvenu skrb nego što smo je imali. Nisam siguran da postoji jasna korelacija između veće potrošnje i bolje zdravstvene skrbi i ono što mi je posebno problematično što se ne dopušta mogućnost izbora ljudima, a to je da se iz svoje plaće i dalje ne ostavlja mogućnost uplaćivanja diskrecijske odluke korisnika koliko će uplaćivati u korist HZZO a koliko će uplaćivati u neko privatno osiguranje. Jedino na taj način možete potaknuti u dovoljnoj mjeri razvoj konkurencije u zdravstvu. Sada svi moramo uplaćivati u HZZO neovisno o tome jesu li korisnici zadovoljni ili nisu. Ljudima treba dati slobodu izbora.
Isto vrijedi i za obrazovanje.

O modernizaciji obrazovnog sustava

Kažu ‘uložit ćemo 5 mlrd. kuna u modernizaciju obrazovnog sustava’. Trenutačno ide 16-17 mlrd. na obrazovanje. Obrazovni je sustav takav kakav je – jer nema konkurencije. Čak 99 posto nastavničkog osoblja ima jednog poslodavca. Ti ljudi imaju problem na tržištu rada, ako nisu zadovoljni s poslodavcem, mogu otići u drugu školu, ali neće dobiti značajno drugačije uvjete, a korisnici tih usluga – roditelji, odnosno njihova djeca imaju sustav koji imaju. Nisam za ukidanje javnog obrazovanja, dapače, ali sam isto tako za slobodu izbora. Ako recimo želite da vaše dijete ide u školu A, ta škola predaje vaučer u ministarstvo obrazovanja i ministarstvo im plati onoliko koliko smatraju da treba platiti obrazovanje u vašoj školi. Ali da to vrijedi za sve škole – i privatne i javne. Međutim, sustav je postavljen tako da svi moramo plaćati porez iz kojeg se izdvaja za javno obrazovanje. Ne ostavlja se prostor za razvoj tržišta obrazovanja. Po meni je najveći nedostatak obrazovnog sustava u Hrvatskoj jer nije u dovoljnoj mjeri izložen tržištu.

O ulaganjima u inovacije, poduzetništvo i nove proizvode

Posebno je problematično što piše: ‘Uložit ćemo 5 milijardi kuna u inovacije, poduzetništvo i nove proizvode radi digitalne transformacije industrije i povećanja izvoza’. To u principu miriši ponovno na različite oblike subvencija i poticaja. Država se ne bi trebala aktivno baviti s time koji sektori su dobri, koje su industrije dobre. To bi trebalo odrediti tržište, jer 30 godina iskustva pokazuje – da se loše bira i da se želi nastaviti s tom praksom. Da bi „uložili” 5 mlrd. – kome će se taj novac uzeti?

To je diskriminatorno, nepravedno i podložno je različitim oblicima korupcije.

O povećanju poljoprivredne proizvodnje i izgradnji regionalnih centara

Uz obećanje ‘Povećat ćemo poljoprivrednu proizvodnju za 30%, na 22 milijarde kuna, izgraditi 20 regionalnih centara za voće i povrće te udvostručiti navodnjavane poljoprivredne površine’, ponovno zapravo imamo poruku – bavit ćemo se s poljoprivredom na način da ćemo vjerojatno dijeliti poticaje i davati povlašteni porezni tretman. To sve ide na trošak i štetu drugih poreznih obveznika. Najava da će izgraditi 20 regionalnih centara – takvim oblikom investicija se država ne bi trebala baviti. Država može graditi ceste ili mostove, ali ovo treba graditi privatni sektor ako u tome ima računicu.

O samodostatnosti

Po meni je zabrinjavajuća ova naglašenost samodostatnosti. Za nas kao korisnike i potrošače je najbolje otvoreno tržište, svejedno tko je proizveo. Tu priču slušamo godinama i to nas je koštalo između 40 i 50 mlrd. subvencija i poticaja – a nema rezultata.

O smanjenju stope PDV-a

Što se tiče smanjenja stope PDV-a na svu hranu s 25 posto na 13 posto – to je populističko obećanje. Ljudima se ne govori stvarna ekonomska istina. Da se smanji PDV s 25 na 20 posto za sve proizvode učinilo bi se puno više za puno veći broj ljudi. Nisam za diferencirane stope PDV-a, svi bismo trebali plaćati iste stope, nitko ne bi trebao imati povlaštenu stopu.

Zaključak

Izrazito je sramežljivo predstavljen dio o smanjenju poreza, što i ne čudi. Tko će ovo sve skupa isfinancirati. Nema prostora za porezno rasterećenje.

Ono što nedostaje, koliko mi se čini, nema eksplicitne projekcije rashodovne strane proračuna, ali, gotovo je izgledno da je nemoguće ovo provesti a da državni rashodi snažno ne rastu. Govorim o nekoliko milijardi kuna godišnje. Problematična je pretjerana uloga države u tome svemu, posljedično to sve jako puno košta, a obzirom da se ne predviđa ukidanje drugih aktivnosti, dapače, govori se o dodatnim aktivnostima, ne vidim drugog načina da se ovo financira nego rastom državne potrošnje. Zato i nema prostora za ozbiljnija porezna rasterećenja.

Mišljenja sam da je program političkim rječnikom kao da su ga pisali ljudi koji se ne deklariraju kao – kao da je pisala neka stranka koja je barem na papiru puno ljevije od HDZ-a.

Praksa pokazuje ali i rezultati da HDZ i SDP da su jedni i drugi veliki zagovornici izuzetno velike prisutnosti države, a moje je stajalište upravo suprotno. Treba jaka država za zaštitu tri prirodna prava koja proizlaze iz dobro funkcionirajućeg sudstva, dobro funkcionirajuće policije, vojske, adekvatna infrastruktura, a dobar dio ovih drugih stvari bi trebalo u što većoj mjeri preispitivati i pokušati ostaviti više prostora privatnom sektoru.

Ali to bi zahtijevalo smanjenje državnih rashoda i manju ulogu države.

Uvijek treba gledati i ukupnu poreznu presiju. Hrvatska ima negdje oko 45-48 posto udio državne potrošnje u BDP-u, i to je među najvećim udjelima državne potrošnje u BDP-u kad se gleda bivše socijalističke zemlje koje su sada članice EU-a.

Dobar porezni sustav je onaj koji opterećuje u što manjoj mogućoj mjeri, koji je jednostavan – u smislu da nema jako puno stopa, puno razreda, puno iznimaka… što je, na žalost, sve osobina hrvatskog poreznog sustava. Sustav mora biti svrsihodan – da se ubiru porezi za ono za što se trebaju ubirati. Ubirati porez za subvencioniranje u gradnji hotelskih soba, kao što recimo stoji u ovom programu, to nije fer. Uvjeti moraju biti jednaki za sve.

Kod nas je jako puno nesvrsishodnih poreza, sustav je složen, kompliciran, a pitanje pravednosti se danas kod mnogih ljudi poistovjećuje s progresivnim oporezivanjima – a što je po meni nepravedno.

Nema nijedne kune državne potrošnje da ne ide na nečiji trošak. Ovdje je samo veliko pitanje tko će to isfinancirati.

Ponavljam, velika država ne kreira blagostanje, a u visokoj politici još se nisu pojavili ljudi koji su to spremni prihvatiti kao činjenicu, unatoč empirijskim podatcima i činjenicama. Trebaju se baviti osiguravanjem jednakih prilika za sve, zaključuje analitičar Grubišić.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr