EMSC: U 46 godina nitko nije prijavio toliko podataka o potresu kao Hrvati

Otkad postoji, a broji već 46 godina, Europsko-mediteranski seizmološki centar kod Pariza, poznatiji po kratici EMSC, nije primio više podataka građana o jednom potresu negoli je to bilo u utorak za potres koji se dogodio u 16.15 sati s epicentrom kod Petrinje. U nekoliko minuta 22 tisuće ljudi obavijestilo ih je da je osjetilo trešnju, iako je bila riječ o slabijem podrhtavanju, aftershocku, nakon onog glavnog potresa nešto iza podneva. Za taj potres, magnitude 6,4, broj obavijesti sigurno bi bio veći, no linije jednostavno nisu mogle izdržati toliki promet, govori za Večernji list Rémy Bossu, seizmolog i voditelj ekipe od devetero ljudi, čije usluge od proljetnog potresa u Zagrebu koristi velik broj Hrvata. Njihova aplikacija Last Quake prva je koju će mnogi otvoriti čim osjete bilo kakvo podrhtavanje tla i na njoj će, za manje od 15 sekundi, vidjeti jesu li ih, u razdoblju kad se svako malo nešto trese, osjetila prevarila ili je zaista riječ o potresu, i to prije nego što će seizmički instituti i očitati, kamoli objaviti mjesto i magnitudu potresa.

Važne i psihičke posljedice

Tko su ljudi koji su najprije Zagrepčanima, a sada i šire, Petrinjcima, Siščanima i ostalima, donijeli barem malo mira u nesigurnim danima i mjesecima i koji se, uz izvješćivanje, trude komunicirati s građanima i objašnjavati pravila koja vrijede kad nas zadesi potres, a koja nisu egzaktna i često idu protiv instinkta i životnog iskustva?

“U grupi imamo dva IT-ovca – jedan je Hrvatima, koji s nama komuniciraju na Twitteru, dobro poznati Fred, zatim softver developera, sociologa, čovjeka za komunikaciju i mene, seizmologa”, nabraja. Jedinstvena su organizacija u svijetu. Imaju tradicionalan seizmološki dio kojim prikupljaju seizmičke podatke nacionalnih instituta, i drugi, specifičan za njih.

“Kad smo počeli razvijati naš pristup, krenuli smo od pretpostavke da su važni oni potresi koje ljudi osjete te, shodno, žele informacije. Svake godine globalno se detektira 50.000 potresa, dok ih samo deset posto stanovništvo osjeti, dok drugi prođu neopaženo jer su predaleko od naseljenih područja ili su preslabi. Tradicionalno, seizmolozi bi iščitali podatke i obavijestili javnost o lokaciji i snazi potresa i tu bi priča stala. Ali koji je prvi impuls kod ljudi kad se nešto nepredvidljivo dogodi? Pitati što je. Doznati o čemu je riječ”, govori Bossu.

“Pratite li broj tvitova s ključnom riječi “potres”, primijetit ćete njihov porast i znati da se nešto dogodilo. Pratimo otvaranje naše stranice te aplikacije, vidimo porast prometa, vidimo IP adrese i znamo gdje je potres. U manje od 15 sekundi automatski postavljamo post u kojem kažemo da je moguće da je bio potres na određenoj lokaciji i pozivamo ljude da jave ako su ga osjetili. To je situacija s benefitima s obje strane, ljudi odmah dobiju informaciju, a mi preko njihovih izvještaja stvaramo znanstvenu bazu podataka o širenjima potresa”, govori francuski seizmolog i dodaje kako, budući da su neprofitna nevladina organizacija, ovise o donacijama, što se i vidi kad im sustavi padnu.

Svako sponzorstvo kompanije, a i uplata građana, kojih ima podosta iz Hrvatske, puno im znači. No nije samo informacija da se nešto dogodilo važna. Ostaviti prazninu nakon toga znači otvoriti prostor šarlatanima koji će iskoristiti logičnu anksioznost ljudi i popuniti je krivim informacijama, primjerice onima da se novi potres može predvidjeti. Stoga rade na komunikaciji s korisnicima, a za one iz Hrvatske kažu kako imaju dojam da jako dobro, i sve bolje, prihvaćaju njihova objašnjenja koja, priznaje, nisu lagana za procesuirane jer se kreću u okvirima nesigurnosti i predviđanja. Kako odgovoriti na pitanje kada će prestati podrhtavanja? Ili kad će sljedeći potres? Jako teško ili nemoguće koristeći egzaktne odgovore. Drugi dio, koji se često zanemaruje, jest psihološka komponenta.

“Od rođenja hodamo po čvrstom tlu. Nepredvidljiva trešnja nije normalno stanje i ide protiv našeg životnog iskustva i zato je zastrašujuća. Jako se malo govori o psihičkim posljedicama kod ljudi koji nisu pretrpjeli izravnu štetu, a koji su također žrtve potresa”, kaže.

“Petrinja iznimka”

Hrvatsku su ove godine pogodila dva velika potresa, što su oni naučili iz njih? Oba su, kaže, bila veoma specifična.

“U ožujku u Zagrebu prvi smo put imali potres s magnitudom većom od pet stupnjeva u glavnom gradu. Da je epicentar bio 25 kilometara dalje od Zagreba, bila bi to druga priča. Prvi put bilježili smo i potrese nekada i vrlo male magnitude, manje od 1, koje su ljudi osjetili. Čak su neki sumnjali u to, ali su kasnije seizmički podaci potvrdili. U tome je sigurno veliku ulogu igrala anksioznost ljudi i činjenica da su se ponavljali kao u priči bez kraja. Potres kod Petrinje također je jedinstven. Kada su me nakon potresa u ponedjeljak pitali slijedi li sada veći potres ili će se smirivati, rekao sam da je velika vjerojatnost, ali ne i sigurnost, ovo drugo. Naime, u samo pet posto slučajeva glavnom, najjačem potresu, prethode slabiji. Bilo je tako u Petrinji – nakon onog magnitude 5,2 stupnja u ponedjeljak, grad je izbrisao onaj od 6,4 stupnja dan kasnije”, kaže Bossu i uz riječi podrške i sućuti dodaje: “Petrinja je tako upala u tih pet posto”.