Početkom tjedna pozornost javnosti na sebe je privukao Ante Barišić profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti – nekadašnji šef odjela za kler Službe državne sigurnosti (SDS), svjedok Josipa Manolića, (političar, šef bjelovarske Ozne, bivši predsjednik Vlade RH, poznat i po tome što je zatvorio kardinala Alojzija Stepinca) kojeg je Tomislav Karamarko tužio zbog klevete.
U Službi državne sigurnosti – hrvatskom ogranku zloglasne Službe državne bezbednosti, odnosno nekadašnjoj UDBI, kako navodi povjesničar Josip Jurčević u knjizi ‘Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti’, čak 90 posto djelatnika jugoslavenske Službe hrvatske sigurnosti 1990. godine ostalo je zaposleno u novoostvarenim hrvatskim strukturama vlasti.
Krajem 1989. godine u Službi državne sigurnosti bilo je zaposleno 854 djelatnika. Njih 750 ostalo je raditi i nakon sloma komunizma, a samo desetak posto zatražilo je umirovljenje.
Bivši pripadnici jugoslavenske i hrvatske tajne službe bili su također Josip Perković i Zdravko Mustač koji su na sudu u Münchenu proglašeni krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. i osuđeni na doživotne zatvorske kazne.
> Odvjetnik Siniša Pavlović otkriva što piše u presudi protiv Perkovića i Mustača
Poražavajuća je činjenica da danas, 27 godina nakon propasti bivše totalitarne jugoslavenske države, netko tko je bio dio represivnog aparata komunističkog režima – na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (FPZG) radi kao profesor, predaje studentima, oblikuje način razmišljanja mladih generacija.
Manolićevog svjedoka, Antu Barišića, kojeg mnogi mediji nazivaju “uglednim profesorom”, 2015. prozvao je čelnik Društva političkih zatvorenika Marko Grubišić, da ga je 1983. nevinog tukao u pritvoru i zbog kojeg je bio u Lepoglavi, o čemu više možete pročitati OVDJE.
No, na žalost nije Barišić jedini profesor na Fakultetu političkih znanosti koji u lustriranoj državi ne bi mogao poučavati nove generacije.
> Lustracijom odbacujemo teret nedemokratskog i represivnog vremena
Za četrdesetu obljetnicu Hrvatskog proljeća 2010. jedna od istaknutijih osoba 1971., Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, sudjelovao je u osnivanju Odbora za obilježavanje 1971. godine iz razloga jer njihovi progonitelji i njihova djeca besramno lažu i krivotvore događaje iz 1970. i 1971. godine, rekao je tada Čičak za Večernji list.
Posebno je bio ogorčen što Dag Strpić i Dragutin Lalović s Fakulteta političkih znanosti, koji su bili progonitelji sudionika 1971., pripremaju kvaziznanstveni skup o Hrvatskom proljeću.
“E, što je previše, previše je”, poručio je Čičak.
Dag Strpić i Dragutin Lalović nisu ‘samo’ pripremali svoju inačicu priče o Hrvatskom proljeću, već su godinama bili ‘uzor’ budućim generacijama kao profesori na fakultetu, a ekstremno lijevi portali uvodnim hvalospjevima predstavljali bi svoje sugovornike.
Tako npr. Telegram Dragutina Lalovića predstavlja kao legendarnog profesora uz poduži uvod veličine njegovog znanstvenog rada.
Dvojac je bio i rado viđen gost tribina, posebno onih koje bi organizirao SDP, što i ne čudi s obzirom da je danas pokojni politolog i publicist Dag Strpić bio predsjednik Gradskog komiteta SKH-SDP Zagreba 1990. Bio je također i glavni urednik stranačkog časopisa SKH-SDP “Naše teme”. U vrijeme Hrvatskog proljeća bio je osnivač i prvi predsjednik Saveza studenata Hrvatske od 1969. do 1970.
U podužem reagiranju “Dvojac bez kormilara: Odgovor na istupe Dragutina Lalovića i Daga Strpića na znanstvenom Skupu “stanje i povijest Političke znanosti u Državama bivše Jugoslavije” profesorica s Fakulteta političkih znanosti, Mirjana Kasapović 2008. godine između ostalog analizira krajnje skroman znanstveni rad dr. Dragutina Lalovića i dr. Daga Strpića uz podsjećanje na njihovu ulogu u jugoslavenskom komunističkom režimu.
Ističe da je doprinos Strpića i Lalovića razvoju i stanju hrvatske političke znanosti i Fakulteta političkih znanosti bio jadan, a njihova uloga u pojedinim razdobljima povijesti institucije opasna i štetna.
Dvije jedinstvene akademske karijere
Lalović i Strpić unikatne su pojave na Fakultetu političkih znanosti, pojašnjava dalje prof. dr. sc. Mirjana Kasapović.
“Obojica su počela akademsku karijeru kao asistenti 1975. Lalović je doktorirao 1996., a Strpić 1991. godine. Prvi je izabran u zvanje docenta 1998., a drugi 1992. godine. Lako je zaključiti da je Lalović bio asistent na Fakultetu dvadeset i tri (23) godine, te je iz tog statusa izašao tek kad je kročio u šesto desetljeće života. Strpićev je preddoktorski staž bio nešto kraći i trajao je “samo” sedamnaest (17) godina. Kako je to bilo moguće? Nikako, ali se ipak nekako dogodilo”, piše Kasapović i razmatra u nastavku tri zakona o visokom obrazovanju koja su bila relevantna za Lalovićev i Strpićev akademski status.
“Uglavnom, Lalović i Strpić ostali su na Fakultetu i u akademskoj zajednici protuzakonito, premda su davno trebali biti isključeni iz njih”, ističe Kasapović.
Opisujući njihova izlaganja u Opatiji Mijana Kasapović naglašava da su Strpić i Lalović govoreći o 1971., “demonstrirali neshvatljiv, upravo zapanjujući, nedostatak svake moralne samorefleksije. Naime, u političkoj ‘buci’ zbog koje su se ugledni nastavnici Fakulteta bili prisiljeni povući iz nastave u ‘tišinu’ aktivno su sudjelovali upravo oni. Strpić i Lalović bili su akteri represivnoga ideološkog aparata države, dio one ‘neprijateljske okoline’, koja je ugrožavala Fakultet i koja ga je 1971. dovela na rub opstanka. Oni su bili bojovni ideološki i politički protivnici ‘Hrvatskog proljeća’, koji su otvoreno prokazivali sve njegove pristaše te, konzekventno, i svoje nastavnike i kolege na Fakultetu i Sveučilištu, zahtijevajući od partije da ih ukloni iz javnog života. Bili su, kako je to formulirao Vlado Gotovac, dio “odreda borbene inteligencije – sastavljen od pisaca, režisera, filozofa, sociologa, politologa… – koji je po revolucionarnoj tradiciji svojim komentarima i znanstvenim argumentima pratio pothvate policije i sudstva: denuncirao, pripremao dokaze za suđenja, obrazlagao i branio potrebno, da bi uništavanje okrivljenih dobilo sjaj pravde… Njima je bilo posve svejedno kakve će posljedice za nas imati njihove izjave. Mi smo za njih bili toliko beznačajni, da ih naša sudbina ni u kom slučaju nije mogla uznemiriti. Slavna revolucionarna ravnodušnost prema iverju! Staljinski prezir prema pojedincu. Laž opravdana budućnošću. Apsolutna trijumfalistička neosjetljivost za sve one koji kreću prema uništenju!… svejedno zašto’ (u: Baletić, 1990: 30-31). Stoga su mnogi nastavnici, koji su fizički i profesionalno preživjeli politički udar nakon sloma ‘Hrvatskog proljeća’, doživjeli dolazak Strpića i Lalovića na Fakultet 1975. kao dodatno osobno i institucijsko poniženje i nisu se skanjivali govoriti o tome u fakultetskim krugovima godinama kasnije.”
Kasapović izdvaja Strpićev uvodnik “Repriza (2)”, drugi dio politički opskurne “reprizne trilogije”, koji se nedvojbeno ubraja među najgore tekstove objavljene 1971. ocijenivši da “Strpićev politički diskurs govori dovoljno sam za sebe: prepoznati, razračunati se, infiltrirati se, kvalificirati, amputirati, likvidirati, eliminirati…”
Za Lalovića navodi da je “u respektivnom razdoblju bio intelektualno i ideološki angažiran u prokazivanju natražnjačke prirode ‘maspoka’, a napose studentskog pokreta kao njegova sastavnog dijela”, a kao primjer analizira Lalovićev tekst “Povampireni studentski dušebrižnici”.
Iz članka “O totalitarnim značajkama hrvatske države (1990-1999.)” vidi se kako Lalović prikazuje suvremenu hrvatsku državu. Polazeći od ‘kategorijalnog polja standardne komparativističke tipologije suvremenih država’, Lalović je ustvrdio da je postojeća hrvatska država ‘pretežno autoritarna država s izrazitim i jakim totalitarnim te rudimentarnim demokratskim obilježjima…’.”
Kako Dragutin Lalović piše o Tuđmanu, a kako o Đukanoviću
Prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman za Lalovića je “bio samodržac, totalitarni despot, samovoljni i hiroviti otac-utemeljitelj, osoba koja je partikularnu politiku svoje stranke pretpostavila demokratskim načelima i ciljevima te tako ugrozila ustrojstvo Hrvatske kao demokratske pravne države”, s druge strane za crnogorskog Mila Đukanovića ima razumijevanje, pa Kasapović ističe da je za Lalovića ‘Moralističko zanovijetanje’ prigovarati Đukanoviću – “jednom od prvaka srpsko-crnogorskoga nacionalsocijalističkog pokreta potkraj 20. stoljeća, ordinarnome ratnom huškaču, jednome od političkih sponzora srpsko-crnogorske ratne agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, političkom autokratu koji Crnom Gorom vlada više od dvadeset godina i kojega strane države sumnjiče za upletenost u međunarodne mreže krijumčarenja i kriminala – na silnoj koncentraciji političke moći i pretvaranju Crne Gore u autokratsku državu, ali je posve razumljivo i opravdano optuživati Tuđmana zbog manjih grijeha da je autokrat, totalitarist i despot. Uz to, Crna Gora je samu sebe dovela u izvanredno stanje: najprije voljom svojih građana izraženoj neinstitucionalno, na masovnim promiloševićevskim mitinzima, a potom i institucionalno, na referendumu 1992. na kojemu se nevjerojatnih 96 posto građana izjasnilo da želi ostati u državnoj zajednici sa Srbijom. Hrvatska je pak, protivno volji goleme većine svojih građana bila dovedena u izvanredno stanje unutarnjom pobunom jedne etničke manjine i, pogotovo, vanjskom agresijom, koju je zagovarao i podupirao i čovjek neospornoga ‘državničkog umijeća i političke odlučnosti’. Rat se vodio na tlu Hrvatske, dok je Crna Gora samo ‘izvozila’ rat u druge države. Lalović se, valjda, pretvara da ne uočava te supstancijalne razlike”, upozorava Kasapović.
“Nijedan od prethodnih redaka ne bih napisala da Lalović i Strpić nisu u Opatiji sami otvorili i zaoštrili raspravu o ‘neprijateljskoj’ okolini u kojoj je Fakultet djelovao, uključujući i porazan utjecaj političke odmazde što je uslijedila nakon represivnog gušenja ‘Hrvatskog proljeća’. Ne bih ih napisala ni da je u suvremenoj Hrvatskoj uspostavljen politički režim ili da vlada političko i intelektualno ozračje koje bi ugrozilo profesionalni ili egzistencijalni status Strpića i Lalovića i prisililo ih da se ‘povuku u tišinu’ kakve knjižnice, instituta ili svoga doma kao posljedicu osvete nove vlasti, u kojoj su bili i još jesu mnogi prvaci i sudionici ‘Hrvatskog proljeća’, za njihov angažman 1971. Nije im se to dogodilo ni u hrvatskom režimu ‘s totalitarnim značajkama’ devedesetih godina, pa neće ni danas”, pojašnjava profesorica Kasapović.
Ističe da se Strpić i Lalović pojavljuju kao nevjerodostojni tumači “istinite” povijesti discipline i institucije.
“Upravo oni, kao rijetko tko drugi, imaju duboke osobne razloge da prikrivaju i krivotvore tu povijest, što i čine. Čine to sa samorazumljive i samoprisvojene pozicije pripadnika organske institucijske kaste, koja je neka vrsta mikroinačice organske inteligencije u jugoslavenskome komunističkom režimu. Lalović i Strpić prije su se ponašali kao dio organske režimske inteligencije, a sad se ponašaju kao dio organske institucijske kaste. Pripadnici organske inteligencije, nositelji ‘genetskoga komunističkog koda’, mislili su da samo oni imaju pravi uvid u tijek povijesti i puno pravo da sude o njemu, te da su jedino oni ovlašteni legitimno kritizirati jugoslavenski komunistički režim i politiku ‘kad za to dođe vrijeme’ – koje obično nikad nije došlo – dok drugi mogu steći samo izvanjske, neautentične spoznaje o tome, pa njihova kritika nije ni legitimna ni relevantna. Prema istome obrascu mišljenja, samo pripadnici organske institucijske kaste imaju potpun i pravi uvid u povijest discipline i institucije, a svi drugi koji sude o njoj na neki su način uzurpirali to pravo i ponudili krivotvorenu verziju povijesti, koju oni indignirano odbacuju. Istina, Lalović i Strpić nisu bili baš među očevima-utemeljiteljima institucije, ali se smatraju autentičnim nastavljačima i braniteljima njihova intelektualnoga i institucijskog naslijeđa”, ocjenjuje Kasapović.
“Njihove su akademske karijere dio tamne prošlosti Fakulteta koju ne treba prikrivati, nego je, upravo suprotno, treba objelodaniti i stigmatizirati kako se ne bi ponavljala , zaključuje Mirjana Kasapović.
Anali_2008_08_KASAPOVIC_145_164
Tekst se nastavlja ispod oglasa
