Festival u Šibeniku – kakvu Hrvatsku želi alternativna ljevica i što se zaista događa?

„Što je ljevica danas i gdje se skrila? Barem jedan njezin dio, intelektualni, bilo je lako naći. U šibenskim kalama i trgovima u vrijeme Fališa, festivala alternative i ljevice. Unatoč svim zaprekama uspio se održati i 5. Put“, piše vijest.hrt.hr

Ovogodišnja je glavna tema bila Oktobarska revolucija i obilježavanje početka njene 100 godišnjice.

Ostale su teme bile: Španjolski građanski rat, Ima li Bog naciju?, Prirodna selekcija: kapitalizam ili socijalizam, Da li je ljevici dozvoljeno vladati? itd.

Salonsko ljevičarenje – da ili ne?

Uglavnom, sve je ostalo na tradicionalno klasičnom „salonskom ljevičarenju“ kojega se, prema vlastitom priznanju, i sami ne srame:

„Nema ljevice bez salona. Dakle, ideje se kreiraju u salonima. To, istina, ne mora biti jako udoban salon. To može biti i kameni trg u Dalmaciji ili neka mala prostorija u kojoj će istomišljenici razgovarati. Problem počinje kada se iz salona izađe. Kada sve te ideje koje se artikuliraju, izbruse, kada se o njima raspravi, ostanu na vratima. Nitko s desnice nije nanio toliko štete ljevici kao sami ljevičari“, rekao je direktor Festivala ljevice Emir Imamović.

„To je tako, možda je to naprosto njena današnja društvena pozicija. Možda je“, nastavlja kolumnist jutarnjeg lista Jurica Pavičić, „ljevica postala ideologija urbane manjine. Činjenica je da su i u Hrvatskoj za ono što mi zovemo ljevica, po meni ne baš točno, a to je SDP, glasale bogatije regije, veliki gradovi, obrazovanije stanovništvo i srednja klasa, dakle nije glasala radnička klasa. Radnička klasa u Hrvatskoj drži desnicu na vlasti“.

Svašta svačega se je, dakle, moglo čuti na kružocima „salonskog alternativnog ljevičarenja“ u Šibeniku: od ideja o privilegiranim samoproglašenim nositeljima urbanosti, otimanja borbe za radnička prava ljevici od strane desnice, papi Franji i dijelu crkve koji ima ljevičarske ideje pa je centar ljevice zapravo Rim, nekada glavni neprijatelj Moskve, Beograda i centara komunizma, do ideje o biračkoj bazi koju je ljevica razočarala…

„Ta ljevica, navodna ljevica koju SDP zastupa, stalno zaboravlja tko je njezina biračka baza i što ta baza očekuje, odnosno što i većina građana koji mijenjaju strane ili ne izlaze na izbore zbog razočarenja, očekuju od SDP-a. Očekuju, dakle, jasnu socijalnu politiku, jasnu antifašističku politiku i jasno smirivanje nacionalističke histerije“, tvrdi direktor festivala Fališ.

Što zaista želi tzv. alternativna ljevica?

Ništa novoga, dakle, niti na samozvanoj alternativnoj ljevici: ideje antifašizma i smirivanja nacionalističke histerije su toliko otrcane da su ih već prožvakalo nekoliko generacija Hrvata  i konačno danas shvatile da je to samo uglavnom – papagajsko ponavljanje istog u celofanima različitih nijansi. A kamoli da je ozbiljna alternativa na koju se naslov festivala poziva.

Da je gotovo sve u glavama isto kao od početne 1945. nadalje i da je zapravo bezidejnost ljevice već kronična bolest koja delegitimira ljevicu, a osobito kod mladih koji nisu živjeli u idejnom teroru komunizma, potvrđuju i slijedeće riječi Emira Imamovića:“Ne može, dakle, predsjednik SDP-a nikada i niti u jednoj situaciji i niti u jednom kontekstu, bez obzira koliko duga ta rečenica bila, u toj rečenici izgovoriti da se njemu fućka za Za dom spremni. Ako to misli i ako je to spreman javno reći, onda je na krivoj strani!“,

Kao i nastavak filozofa i publicista Boris Budena, nekadašnjeg urednika antituđmanovskog Arkzina iz ratnih godina, a koji već godinama živi u Berlinu i predaje na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru. :“Socijaldemokracija hrvatska od trenutka kad je napravila kompromis sa hrvatskim nacionalizmom, a to je ključni element, to je Račanova partija 90-te, dakle kad je pristala na ta pravila, nacionalistička pravila igre, tu je izgubila jednu svoju historijsku legitimaciju, a u kritici kapitalizma se nikada nije artikulirala“.

O temama koje su višedesetljetnim terorom komunista odnijele stotine tisuća života i mnoge obitelji zavile u generacijama u crno, te nepovratno devastirale Hrvatsku, Imamović govori: „Ljevica se mora prestati opravdavati. Ljevica ima zadatak da se razračuna s onim što njen teret jeste, dakle Goli otok, verbalni delikt, sužavanje građanskih sloboda, neprovođenje demokratskog socijalizma, likvidacija političkih protivnika. To jesu grijesi ljevice. Ne može grijeh ljevice biti industrijalizacija Dalmacije. Ona na to mora biti ponosna. I mora se vratiti svojim korijenima. Ljevica koja ne zagovara javne radove, javno školstvo, javno zdravstvo, socijalnu ravnopravnost, sekularno društvo, antifašizam, ona ne može postojat, onda ona više nije ljevica. To su njene temeljne vrijednosti.“

A što se zaista događa na ljevici u Hrvatskoj i svijetu?

Ali, pogled bi s alternativnog Fališa, koji je ipak dovoljno jasno „lijevi“ da ne bi bio prilično providan u svojim namjerama, trebalo skrenuti na ono što je profesor Vjeran Zuppa izjavio o pravima namjerama ljevice, a potvrdio dr. Vujić u svom ovotjednom briljantnom nastupu na Laudato TV. Vjeran Zuppa piše, ali i otvara (nesvjesno) oči svima:

“Centralno mjesto u konstituciji jedne lijeve stranke treba biti pitanje kulture, znanosti i obrazovanja. Gledajući na imperativ promjena koje treba izvršiti, u prvom je planu kurikularna reforma. Danas svijet možete mijenjati kroz kurikularnu reformu zato što je upravo u njoj ta sposobnost za dubinsku promjenu.”, tvrdi u intervjuu za Jutarnji list .

Da klasična ljevica i socijaldemokracija više nije u fokusu ljevice potvrđuju Zuppine riječi:

„Bernardić stalno nešto govori o radničkoj klasi, radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji, ali nije stvar u tome, jer radnička klasa nije više snaga koja može pokrenuti velike društvene promjene”.

Još samo naivni danas misle da se ljevica (još uvijek) bavi pitanjima radničkih prava, sindikatima i boljim plaćama zaposlenih. Onaj tko je do sada i vjerovao, Vjeran Zuppa mu je više nego jasno objasnio: područje interesa ljevice je kultura, znanost i obrazovanje djece i mladih.

Nekolicina onih koji se donkihotovski bore za radnička prava postao je izuzetak čak i u alternativnoj ljevici, a kamoli mainstream ljevici, dok trojanski konj vladanja društvom i upravljanjem njegovim tijekovima s planom, dugoročnijim od Titovih petoljetki, stiže zakulisno kroz kurikuralnu reformu i obrazovanje djece, kao i dominaciju u kulturi i znanosti (osobito društvenim znanostima).

I nije Hrvatska u tome izuzetak, ovaj Gramscijevski obrazac odavno se provodi i to s uspjehom – u svijetu: Antonio Gramsci – kad se osvoji civilno društvo, osvojiti će se i političko.