Ovoga ljeta udruga MAGIS i Volonterski centar SKAC predvođeni p. Ikom Mandurićem organizirali su u sklopu svog programa “Ljeto za 5!” kamp duhovnog, edukacijskog i zabavnog karaktera u Prognaničkom naselju Mala Gorica, gdje su smješteni Hrvati s Kosova koji su u Hrvatsku stigli davne 1999. godine.
Kamp je trajao od 9. do 14. kolovoza, uz prijepodneva rezervirana za edukacijske radionice s djecom svih uzrasta, od učenja engleskog jezika do radionica životnih vještina, komunikacija i rješavanja problema. Popodne su se održavale razne igre za djecu, a večeri su bile rezervirane za duhovni program za volontere, te Svetu misu kojom je svaki dan i završio.
O samom kampu razgovarali smo s voditeljicom kampa, te koordinatoricom Volonterskog centra SKAC, Katarinom Stanković.
Narod.hr: Bili ste voditeljica kampa, pa kako vam je bilo volontirati u ovom kampu?
Cjelokupni proces organizacije tjedna u Maloj Gorici, od same ideje do završetka provedbe, obojen je neizvjesnosti i nepredvidivim situacijama, a istovremeno entuzijazmom koji nije dao da se pokolebamo.
Već pri prvom posjetu Magisa i Volonterskog centra SKAC u Malu Goricu, susreli smo ondje djevojke iz zagrebačke udruge U oblacima, koje su također bile ondje prvi put. Provodile su radionice za djecu. Taj slučajni susret prerastao je prvi korak izrade programa – one su ponudile program dramskih radionica i radionica engleskog jezika za predškolce. Za izradu ostalih dijelova programa, stvorili smo male timove volontera iz Volonterskog centra SKAC, spojili iskusne i manje iskusne volontere, dali sve od sebe kako bi i radionice i poslijepodnevne igre bile uistinu kvalitetne, drugačije i zabavne. Sa svakim korakom, susretali smo nove ljude koji su htjeli pomoći i sudjelovati i koji su omogućili da raste program, ali i naša volja. Uz nas je bio, podržavao nas, savjetovao i u svemu nam pružao primjer duhovnik kampa, vlč.Ivan Grbešić.
Ono u čemu vidim snagu ovoga kampa je upravo taj tim ljudi koji je pripremao i proveo ovaj program: njihova predanost, kreativnost, spontanost, smijeh kojim su ispunili svaki korak rada. Drugo što je posebno uočljivo je jednostavnost: kino i Sveta misa na otvorenom, zabavne igre izvedene uz obične stvari kao što su žlice, četke, šalovi, program pod sjenicama i suncobranima… Sve to i posebna duhovnost koja je prožimala svakodnevicu dalo je posebnu ljepotu našem tjednu u prognaničkom naselju.
Narod.hr: Drugi kampovi nisu poput ovoga, možete li objasniti specifičnost rada u ovoj zajednici koja još uvijek čeka svoj dom/preseljenje?
Prva specifičnost ovog kampa je njegova lokacija: za razliku od uobičajenih ljetnih programa, Magis je odlučio otići na kontinent, u najsiromašniju hrvatsku županiju, biti u jednom malom mjestu. Unatoč lokaciji koja ne pruža osvježenje od ljetnih vrućina, dvadeset mladih odlučuje se baš za ovaj kamp, dolazi provesti tjedan dana svog odmora pored Petrinje, i to ne kao sudionici nego kao volonteri, odlučuju se za odmor tijekom kojeg će raditi s drugima i za druge. Svaki volonter odgovoran je za provedbu dijela programa. To je druga posebnost ovoga kampa.
Što se tiče samog programa kampa, on je bio usmjeren na djecu. Većina nas volontera imala je prijašnje iskustvo rada s djecom i naš stav bio je da su djeca svugdje jednaka u svojoj iskrenosti i dobrohotnosti. Ali već prvog dana kampa ostali smo pod dojmom znatiželje s kojom su nas dočekali, otvorenosti koja se vidjela u lakoći s kojom se uključuju u naše sadržaje, poštovanja koje su nam pokazali i želje da pomognu nama i sebi međusobno.
Možda zvuči kao da idealiziram, ali pozitivno uzbuđenje i prijateljska atmosfera u kojoj su nas prihvatili trajala je sve dane kampa, od prvog dana do posljednjeg dana hodočašća, a proširila se i na starije stanovnike prognaničkog naselja. U prognaničkom naselju istaknuto je zajedništvo, ali njihova međusobna povezanost ne znači i zatvorenost prema drugim. Naprotiv, potrudili su se kako bismo se osjećali dobrodošlima u svakom trenutku i otvorili su nam se kako bismo i mi postali dio njihove zajednice. Ljepota zajedništva najviše se moglo vidjeti na večernjim Svetim misama koje smo slavili na otvorenom.
Narod.hr: Koji je bio cilj provedbe kampa upravo u ovoj zajednici?
Specifična situacija u kojoj se stanovnici ovog naselja nalaze, neizvjesnost, dugogodišnje čekanje na premještaj u svoje kuće potaknula nas je da se zapitamo što možemo napraviti. Ne možemo im dovršiti kuće niti ih preseliti, ali možemo doći k njima. To je bio prvi cilj kampa: doći ondje i biti s njima, vidjeti koje su njihove potrebe, i donijeti im ono što imamo: vrijeme, naše znanje, vještine i dobru volju, ponuditidrugačiju svakodnevicu bar jedan tjedan ljeta. Budući da se ondje nalaze velike obitelji s puno djece, odlučili smo program usmjeriti na djecu. Roditelji,bake i djedovi dali su nam svoje povjerenje, a djeci su se svidjele naše aktivnosti, prihvatili su ih i uključili se i u radionice, igre, na Svetim misama, na hodočašću… Oduševila su nas i „starija djeca“ – srednjoškolci i mladi koji su se uključivali u igre, pomagali oko čega god je trebalo pomoći i pravili nam društvo! Ali cilj nam nije bio samo njihovo sudjelovanje. Cilj nam je bio i njih potaknuti da se aktiviraju, razmisle o načinima na koji se sami mogu organizirati, kako kvalitetnije ispuniti svoje vrijeme i kako ga darovati drugome.
Narod.hr: Što biste rekli da je kamp donio ovoj zajednici?
O tome što je kamp donio zajednici, mogu bolje posvjedočiti stanovnici naselja. Vjerujem da im je donio zabavu, kvalitetne sadržaje, priliku da uče i da nas nauče! Bilo je uistinu veselo, živo, ali veselje i živost nismo donijeli mi nego smo ga skupa stvarali.
Iako je Magisov program ljeta vođen idejom da nekome na kvalitetan način ispunimo ljeto, tjedan dana u prognaničkom naselju obogatio je ljeto svih nas volontera. Toplina koju smo ondje primili, briga za nas kroz ohrabrujuće riječi, sokove, voće i povrće, sirnice, savjete promijenila nas je. Drago nam je što su nas primili i što smo opravdali povjerenje koje su nam ukazali: pokazali su nam svoju zahvalnost i želju da ponovno dođemo, što nam je najbolja povratna informacija.
Ono što je nama donio ovaj kamp je neprocijenjivo: boravak u prognaničkom naselju otkrio nam je ljepotu jednostavnosti i kako s malo možemo puno, kako se svi problemi i nepredvidive situacije mogu riješiti zajedničkim snagama i uz dobru volju koje nije manjkalo. Kamp nam je donio nove ideje za provedbu sličnih programa, u prognaničkom naselju i negdje drugdje, a okupio je i dvadeset mladih koji će uz Božju pomoć i realizirati te ideje, kada dođe vrijeme za to.
Iskustva volontera
Nije zadovoljna bila samo voditeljica kampa, a to najbolje pokazuju komentari volontera.
“Meni je tjedan u prognaničkom naselju kraj Male Gorice bio predokus boravka u kraljevstvu nebeskom… siromašni, bogati, progonjeni, ugledni, sposobni i nemoćni, veliki i mali – svi kao Jedan. U svakome sam mogla sresti Krista Kralja, i osjećala sam se ko žena, majka, kraljica 🙂 A snažno sam osjetila i prisutnost Majke Marije, koja je vjerujem i pozvala nas SKACovce da obradujemo letničane čija me predanost Njoj oduševila i potakla na još žarču molitvu i predanje… Radosna sam da sam mogla biti dijelić ovog projekta koji mi je i kroz svoje uspjehe i neuspjehe bio mala slika Crkve i onoga što je ona u svojoj biti: oBITelj!”, jedan je od komentara.
Drugi volonter zaključuje: “Kad gledam naše kampove i projekte, ovo je za mene ključni događaj ljeta jer:
1. Postavilo se nešto što ima živu perspektivu i može trajati i trajati ne samo među mladima koji dolaze po nešto, nego i među konkretnim ljudima u potrebi.
2. Pokazalo se kako se organizirano planira i postavlja program i kako se organizirano realizira (uz sve neočekivane stvari)”
