Ovih dana puno se piše o izbjeglicama koje su iz zemalja zahvaćenih ratom, ponajviše iz Sirije, krenule prema Europi, pa se preko Grčke i Makedonije pokušavaju domoći utočišta na zapadu. Izbjeglice nemaju nikoga na koga bi se oslonili, nikoga “svog” u stranim državama, ali opet postoje ljudi kojima je stalo do izbjeglica, koji im pomažu i brinu se za njih, ti ljudi su članovi Isusovačke službe za izbjeglice (JRS).

O aktualnoj izbjegličkoj krizi razgovarali smo s paterom Tvrtkom Barunom, ravnateljem Isusovačke službe za izbjeglice u Hrvatskoj.

Što kažu vaše kolege iz Makedonije i s Kosova, što će izbjeglice nakon što  Mađarska zatvori granice i podigne zid? Hoće li krenuti kroz Hrvatsku i da li ste vi kao organizacija spremni za to?

Kolege u Makedoniji svakodnevno rade na terenu s izbjeglicama, trude se biti prisutni u mjestu Tabanovce na sjeveru Makedonije odakle izbjeglice kreću u Srbiju, kao i u samoj Gevgeliji gdje ih dočekuju pri ulasku u zemlju. Pomažemo im dostavljajući hranu, vodu, higijenske potrepštine i lijekove, a uvjereni smo kako se nažalost ova situacija neće uskoro smiriti.

O pitanju dolaska tih istih izbjeglica u Hrvatsku ne želimo pretjerano spekulirati, ali sigurni smo kako postoji mogućnost da po završetku mađarske izgradnje žićane ograde izbjeglice pokušaju ući u Hrvatsku te domoći se ponovno Mađarske ili pak Slovenije. Ipak, čini se kako najveći broj njih još uvijek pokušava proći provjerenim putevima iz Srbije u Mađarsku. Upravo zato u Makedoniji i u Srbiji, vlada stanje opće užurbanosti. Nema odmora, samo kratka okrijepa i nastavak puta prema mjestu sigurnosti i zaštite.

Isusovačka služba za izbjeglice, kako u Makedoniji, tako i u Hrvatskoj, u slučaju da se to dogodi, u svojim će mogućnostima odgovoriti na potrebe izbjeglica, kako one humanitarne tako i psihosocijalne prirode kao što to kao organizacija činimo već više od dva desetljeća u zemljama bivše Jugoslavije.

Kako funkcionira odnos hrvatskog dijela JRS-a i državnih institucija, pogotovo sad u ovoj kriznoj situaciji. Jesu li su vas kontaktirali iz Vlade?

Predstavnici Vlade nisu nas izravno kontaktirali kao ni druge organizacije koje se skrbe za izbjeglice u Hrvatskoj. Ali mi svakodnevno surađujemo s predstavnicima državnih institucija, u sklopu svojih dosadašnjih projekata i aktivnosti kao i u razradi novih ideja i možebitnog povećenja opsega daljnje suradnje. U svakom slučaju
čekamo konkretan poziv Vlade kako bismo zatim razmotrili na koji način i kojim svojim kapacitetima možemo pomoći.

Hrvatski narod dobro pamti što znači prognaništvo i izbjeglištvo – kada život koji desetljećima, nekad i generacijama gradiš bude naprasno razoren ludilom rata. Što znači ostati bez kuće, primanja, nažalost nekad i najmilijih i tražiti pomoć od nepoznatih. Bilo da samo za vrijeme rata trebali pomoć ili pomoć pružali. Osjeti li se to iskustvo u odnosu prema izbjeglicama danas iz drugih zemalja i nama “dalekih” ratova?

U Hrvatskoj je danas, nažalost, dosta ljudi koji odbijaju prihvatiti eventualnu veću prisutnost izbjeglica u našem društvu. Taj strah od stranaca trebamo razumjeti. S druge strane, žalosna činjenica da smo u Domovinskom ratu doživjeli slična iskustva izbjeglištva, trebala bi nam pomoći da razumijemo te jadne ljude. Isusovačka služba za izbjeglice se trudi posvijestiti javnosti kako se i ovdje radi o izbjeglicama, koje po našem mišljenju, nisu ništa drugačije od nas samih unatrag dvadesetak godina.

Uz ljude koje spram ovih izbjeglica vodi strah i predrasude, ipak postoji i veliki broj ljudi koji su spremni pružiti sigurnost ovim ljudima u potrebi te nam se javljaju s pitanjem: Kako možemo pomoći? To su ljudi koji i sami šire i žive poslanje Isusovačke službe za izbjeglice, i oni su najbolji pokazatelj spremnosti našeg društva da izbjeglicama pomogne. Ti ljudi u strancu vide najprije čovjeka i zaista ga spremno prihvaćaju kao takvog. To je ono za što i mi radimo i čemu težimo, da naše društvo bude spremno i otvoreno primiti stranca u potrebi jednako kako smo i mi sami bili primljeni kada je nama trebala zaštita i sigurnost.

Europa se nalazi pred najvećim valom imigranata od drugog svjetskog rata ujedno i velikom humanitarnom krizom. Što vaša organizacija tu može učiniti i čini i koji su izazovi?

Isusovačka služba za izbjeglice postoji u pedeset zemalja svijetu, u Europi u petnaest zemalja. Naš ured djeluje u Hrvatskoj, Makedoniji i na Kosovu. Naše kolege u Makedoniji svakodnevno se brinu o izbjeglicama, kako na samoj granici, što se moglo vidjeti i u svim medijskim izvještajima, tako i u prihvatilištima. U prihvatilištima primajući ih, organizirajući njihovu zdravstvenu zaštitu, vodeći dječji vrtić, pružajući psihosocijalnu pomoć.

U Hrvatskoj smo svakodnevno prisutni u Prihvatilištima za tražitelje azila u Kutini (prihvatilište za ranjive skupine) te u prihvatilištu u zagrebačkim Dugavama. Trudimo se olakšati im svakodnevicu, organiziramo za njih razne aktivnosti, računalnu učionicu u kojoj im je šest dana u tjednu omogućen pristup internetu, obilaske grada Zagreba, po potrebi i neformalna druženja. Onima koji su dobili zaštitu i odobren im je azil, pomažemo u njihovoj kvalitetnoj integraciji u hrvatsko društvo. Oni žele doprinositi društvu u kojem započinju novi život. Isusovačka služba za izbjeglice im u tome svesrdno pomaže.

Nažalost mnogi zatvaraju vrata i srca pred ovom rijekom potrebitih. No, izbjeglice imaju velikog zagovornika u Papi Franji koji se za njih zalaže od početka svog pontifikata ističući kako je dužnost svake osobe prihvatiti izbjeglice. Tako osim što se vodi vrlo materijalna borba za spašavanje života izbjeglica, vodi se paralelno borba i za srca onih koji trebaju pružiti pomoć. Radi li JRS i na tom planu?

Isusovačka služba za izbjeglice temelji se na evanđeoskim vrijednostima nade, ljudskog dostojanstva, pravde kao i na poštivanju drugih kultura i njihovih vrijednosti. Svojim konkretnim radom i svojim riječima trudimo se “propovijedati” prihvaćanje drugih i drugačijih – sjetimo se samo 25. poglavlja iz Matejeva evanđelja: ”Stranac bijah i primiste me.” Upravo to je i tema naše mjesečne emisije na Radio Mariji kojom posljednjih osam mjeseci pokušavamo senzibilizirati javnost i približiti im pitanje izbjeglica i tražitelja azila te govoriti o njihovim pravima i potrebama. U svojim istupima uvijek naglašavamo taj poziv kršćanske vjere koji nas upućuje da pomognemo bližnjem u potrebi. Prispodoba o Samarijancu nam jasno govori o tome kroz ono pitanje: tko je bio bližnji ozljeđenom čovjeku?!

Što može učiniti svatko od nas da pomogne?

Jedino je važno da svatko od nas učini najviše što može od sebe: po svojoj savjesti i u okvirima svojih mogućnosti. Nije ni sva pomoć u materijalnom – ponekad je potrebna samo topla riječ, osmjeh ili stisak ruke kako bi utješili one u nevolji. Upravo to je ono što svatko od nas može učiniti, otvoriti svoje srce, upoznati stranca, prepoznati u njemu bližnjega i prihvatiti ga.

 

*Isusovačke službe za izbjeglice jugoistočne Europe (Jesuit Refugee Service Southeast Europe – JRS-SEE) je nevladina, humanitarna, neprofitna udruga sa sjedištem u Zagrebu, čija je misija “pratiti, služiti i zagovarati prava u ime izbjeglica i drugih nasilno raseljenih osoba”. Kao dio isusovačke tradicije, JRS temelji svoje djelovanje na evanđeoskim vrijednostima nade, pravde, ljudskog dostojanstva i ljubavi, kao i na poštivanju drugih kultura i njihovih vrijednosti. JRS u jugoistočnoj Europi aktivno djeluje od 1993. godine i danas ima svoje urede u Republici Hrvatskoj, Kosovu i Makedoniji. Između ostalog aktivnosti uključuju pomoć tražiteljima azila u centrima za tražitelje azila i prihvatnim centrima za strance; zagovaranje, lobiranje, pomoć preživjelim žrtvama mina itd. JRS djeluje u više od 45 zemalja svijeta.

Izvor: Narod.hr
Photo: jrs.hr