Predstojnik ureda predsjednika Republike Orsat Miljenić položio je u utorak vijenac na spomenik partizanima poginulima 1943. na Sutjesci. Na Tjentište u BiH došao je kao osobni izaslanik predsjednika Zorana Milanovića i položio je vijenac na spomen-kosturnicu uz spomenik podignut 1971. godine u Dolini heroja.
“Sa gledišta Republike Hrvatske stradalo je izuzetno puno naših građana, ljudi koji su se tada borili za slobodu i svakako je primjereno doći i odati im počast”, kazao je Miljenić novinarima.
Komentirajući činjenicu da je Hrvatski sabor ranije odbio biti pokroviteljem obilježavanja 75. obljetnice bitke na Sutjesci, Miljenić je kazao kako je Sabor neovisan u donošenju svojih odluka a predsjednik Milanović svoj odnos prema antifašističkoj borbi pokazuje svojim gestama.
“Predsjednik je slanjem svog izaslanika kazao što misli o ovome”, izjavio je Miljenić.
Istaknuo je kako su ljudi u Dalmaciji dobro upoznati s onim što se zbivalo na Sutjesci a riječ je o činjenicama koje se ne mogu promijeniti.
“Sam naš dolazak govori kakav je naš stav prema povijesnom revizionizmu”, kazao je Mljenić.
Što je bila Bitka na Sutjesci?
Riječ je o bitci koja se vodila u ljeto 1943. kod rijeke Sutjeske na jugoistoku Bosne i Hercegovine između partizanskih jedinica i Sila osovine.
“Bitke na Sutjesci i Neretvi, odnosno 4. i 5. neprijateljska ofenziva za indoktrinirane generacije, mitska su mjesta druge Jugoslavije. Riječ je u stvari o dvjema operacijama (Weiss I i II i Schwarz) koje su inicirali Nijemci i u kojima su u različitoj mjeri sudjelovali njihovi saveznici. Na Sutjesci nije bilo ustaških postrojba” – istaknuo je povjesničar dr. sc. Davor Marijan za Hrvatski tjednik 2018. godine u siječnju, u tekstu u kojem se osvrnuo na prijedlog saborskog zastupnika Ranka Ostojića (SDP) da se uvede saborsko pokroviteljstvo nad obilježavanjem bitke na Sutjesci.
“Više klaonica nego bitka”
Dr. sc. Marijan nastavlja:
“Sutjeska je bila više klaonica no bitka. To ne treba čuditi jer u prirodi partizanskoga rata nije odsudna obrana, a to je stjecajem okolnosti u završnici bitke bila glavna vrsta borbe. Nijemci su uspjeli razoružati oko 20 000 četnika, a partizane zbiti na teško prohodnu tromeđu Bosne, Hercegovine i Crne Gore.
Skupina od četiriju partizanskih divizija, tri samostalne brigade i Centralne bolnice prepolovljena je i probila se kroz obruč na Zelengori gdje su bili hrvatski legionari u njemačkim odorama. Gubici su bili zastrašujući i poraz je kompenziran mitskim mjestom u poratnoj državi. No, put do toga nije bio tako brz jer se u 50-ima sasvim utemeljeno smatralo da je 1942. bila ključna godina komunističke revolucije, godina u kojoj su se komunisti, upravo s područja gdje se 1943. odigrala Sutjeska, probili u zapadnu Bosnu i ostavili iza sebe teritorij na kojemu su u preuranjenome klasnom ratu izgubili uporište i značajan dio sljedbenika.
Odgovornost za poraz snosi Josip Broz
Najveću krivnju za gubitke ima osobno Josip Broz Tito koji je brzopleto pokrenuo partizane prema Srbiji, što je zanemario upozorenje o koncentraciji njemačkih snaga u Crnoj Gori i jer je danima čekao englesku vojnu misiju koja je kasnila, a tijekom toga oklijevanja Nijemci su uspjeli okružiti partizane na teško prohodnome i pustome graničnom području Bosne, Hercegovine i Crne Gore.
Neretva i Sutjeska bitke su u kojima je udjel Hrvata doista bio velik. Posebice na Sutjesci gdje su ti gubitci i podcijenjeni jer je način na koji je Viktor Kučan prezentirao popis poginulih zanemario podjelu po divizijama koja pokazuje da su na Sutjesci od četiriju divizija, dvije: 2. proleterska i 3. udarna (često, premda neutemeljeno nazivana i crnogorska) imale većinski hrvatski sastav, a da je 7. banijska, iako je imala stopostotan srpski sastav, bila s teritorija Hrvatske.
Obrazloženje da je na Sutjesci izginuo velik broj Hrvata iz Dalmacije prihvatljiv je ako zanemarimo političku dimenziju. Nedvojbeno je da većina Hrvata u partizane nije otišla zbog komunističke ideologije i pitanje je koliko ih je tijekom rata shvatilo da su iskorišteni za prizemne ciljeve jedne dobro organizirane zločinačke organizacije.
I to je bit prijepora: može li se odvojiti tragedija dalmatinskih Hrvata, ali i Srba s Banovine od komunističke ideologije?
Prvi je svjetski rat pun velikih bitaka – klaonica na kojima su Hrvati ostavili kosti, no nema nikakve želje da se njihova posljednja počivališta primjereno obilježe i komemoriraju. Netko bi rekao da je problem što njihove smrti nemaju veze s Jugoslavijom. I čini se da bi bio u pravu.
Nedvojbeno je Sutjeska simbol Jugoslavije i to jedan od najpoznatijih. I tu već imamo nepremostiv problem i dvojbu: kakva to politika predlaže da moderna hrvatska država štuje mit države koja je bila njezina negacija i obrnuto.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
