‘Dr. Franjo Tuđman – državnik i povjesničar’, naziv je znanstvenoga skupa posvećenoga 20. godišnjici smrti predsjednika Tuđmana u organizaciji Akademske zajednice HDZ-a ‘Dr. Ante Starčević’, održanoga 12. prosinca 2019. u Zlatnoj dvorani Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu.
Na skupu su govorili akademik Davorin Rudolf, prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, (tekst akademika Ivana Aralice pročitao je njegov sin Tomislav), akademik Ivica Kostović, prof. dr. sc. Željko Holjevac, dr. sc. Đuro Njavro, dr. sc. Dinko Čutura, te uz diskusiju nekadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić.
Akademik Kostović, podsjetivši kad je Tuđman odustajući od kandidature za člana JAZU, nazvao Akademiju najuglednijim i po povijesnoj tradiciji najsamoupravnijim hramom kulture i znanosti, zamjerio je HAZU da se u prigodi 20. godišnjice smrti nije sjetila svoga redovitog člana, prvoga hrvatskog predsjednika, iako u svijetu rijetko ima koja akademija da je u svojim redovima imala predsjednika države. S obzirom na činjenicu da je znanstveni skup održan na Institutu za povijest, malo je neobično da nitko od predstavnika Instituta, kao domaćina, nije našao potrebnim pozdraviti sudionike skupa, što bi bilo normalno i korektno, s obzirom na to da je Franjo Tuđman bio direktor Instituta za historiju radničkoga pokreta, kojemu je sljednik današnji Institut.
I uz 20. godišnjicu smrti dr. Franje Tuđmana, hrvatskoga predsjednika, oglasila se ‘ožalošćena porodica historičara i novinara za Jugoslavijom’ kojoj ne treba davati posebnu pozornost, jer iz njihova diskursa isijava opsesivna mržnja i prema dr. Tuđmanu i prema Hrvatskoj. Zaboravljaju s čime se Hrvatska suočavala u prošlom stoljeću u vrijeme velikosrpskoga zlosilja, koje je završilo vojnom agresijom, ogromnim brojem žrtava, razrušenih gradova i mjesta, na stotine tisuća prognanika. Trebalo bi povući paralele i pošteno reći kakve su sve padove prošle zapadne demokracije dok nisu izgradile u mnogo boljim uvjetima demokratske institucije.
Jedno je kritički odnos radi želje da Hrvatska bude bolja i uspješnija, a drugo je kako to neki već otvoreno govore – ispunjavam svoj mali dio u velikom planu rušenja Hrvatske. Spada li to u slobodu govora, neka prosudi onaj tko je za to mjerodavan. Kratkim izvodima iz dijela izlaganja na znanstvenom skupu Dr. Franjo Tuđman – državnik i povjesničar želimo čitatelje upoznati s glavnim naglascima.
Rudolf: Tuđman je državnik u europskim komparacijama
Teško je biti veliki državnik u maloj državi. Ali i male države imaju velike državnike. Franjo Tuđman zaustavio je povijest u jednoj maloj zemlji i nakon 1102. vratio Hrvatima otetu državu narodnih kraljeva. Istinski suverenu i neovisnu. Zbog toga povijesnog postignuća koji je ostvaren u velikoj mjeri njegovim osobnim prinosima, on je državnik u europskim komparacijama. Kombiniranjem diplomatskih umijeća i zapovijedanja oružanim snagama, očuvao je hrvatski državni teritorij i zatečene državne granice nakon ratova 1991. Ali njegovo neupitno najveće i trajno djelo jest – država Hrvatska.
Toj faktografiji ne treba ništa dodavati, ona se ne može brisati, niti uspješno krivotvoriti. Želim podsjetiti na trenutak kada je Franjo Tuđman sam oslonjen jedino na osjećaj državničke odgovornosti i providnost, odlučivao hoće li i kad će hrvatski državni vrh proglasiti državu. Svjedočio sam događaju koji se zbio 21. lipnja 1991. u Beogradu tijekom razgovora predsjednika Tuđmana s američkim državnim tajnikom James Bakerom, četiri dana prije proglašenja hrvatske neovisnosti. Predsjednik Tuđman još je u Zagrebu znao da niti jedna vlada u svijetu javno ne podržava našu nakanu o proglašenju neovisne države. Znao je i strogu čuvanu tajnu da NATO ne će intervenirati ako JNA uporabi silu radi očuvanja Jugoslavije. Baker je na sastanku u Beogradu prenio predsjedniku Tuđmanu stajalište sastanka u Berlinu. Jugoslavija mora ostati jedinstvena i cjelovita! Zaprijetio je kako će za sve posljedice koje zbog našega separatizma mogu nastati biti odgovorna hrvatska vlast. Nakon takva upozorenja Amerikanac je očekivao da će se naš predsjednik predomisliti, predložiti modalitete odustajanja. Tuđman je, međutim, odgovorio Bakeru da se hrvatski narod, na referendumu, golemom većinom odlučio za neovisnost države. Mi smo već na drugoj obali Rubikona i ne možemo natrag. Hrvatska će odluku o neovisnosti ostvariti. Predsjednik je naglo ustao, pozdravili smo se s Amerikancima i napustili dvoranu za razgovore. Iz beogradske Palače federacije otišli smo u rezidenciju predsjednika Predsjedništva Jugoslavije Stipe Mesića, ali on nije bio u Beogradu, zatim na večeru kod zapovjednika JNA generala Veljka Kadijevića. Tijekom večere Kadijević je nekoliko puta izrazio strahovanje zbog moguće vojne intervencije NATO-a, ako u zemlji dođe do oružanih sukoba. Rekao mu je, otprilike, samo luđak može ući u klinč s NATO-om i Amerima. Na kraju večere general Kadijević zajamčio je našemu predsjedniku da će JNA ostati neutralna ako Hrvatska proglasi neovisnost. Nakon četiri dana, 25. lipnja 1991., u 20 sati navečer, u hrvatskoj sabornici u Zagrebu proglašena je suverena i neovisna država Hrvatska. (Akademik Davorin Rudolf: Franjo Tuđman – državnik)
Tuđman: Predsjednik je smatrao da je federalno ili konfederalno ustavno uređenje jedino rješenje za budućnost tronacionalne BiH
Političke odluke predsjednika Tuđmana nedvojbeno potvrđuju kakva je bila njegova politika prema BiH: 8. travnja 1991. ponudio je muslimanskome vodstvu ‘da se BiH priključi zajedničkom izlasku iz Jugoslavije’, s Hrvatskom i Slovenijom – što bi izoliralo Miloševića i spriječilo rat; od srpnja 1992. nudio je Izetbegoviću vojni sporazum s BiH, što će ovaj prihvatiti tek nakon pada Srebrenice i pred pad Bihaća u srpnju 1995.; krajem 1992. zagovarao da bi ‘jedan odlučan zračni udar /NATO-a/ po vitalnim objektima u Bosni i Hercegovini i Srbiji bio vjerojatno dovoljan da se okonča taj rat’.; dva puta odbio je ponudu Izetbegovića da se Hercegovina ‘pripoji’ Hrvatskoj; mirovne inicijative predsjednika Tuđmana krajem 1992. i 1993. sadrže prijedloge pacifikacije svih triju žarišta sukoba te prijedlog mjera za trajno učvršćenje mira; Hrvatska je primila i skrbila za stotine tisuća prognanika iz BiH, liječila više od 15.000 boraca Armije BiH u svojim bolnicama; opremala i naoružavala postrojbe Armije BiH i školovala njezine pripadnike; dopustila odlazak iz HV-a Muslimana dragovoljaca u ABiH (pod istim uvjetima kao i Hrvatima u HVO)…
Što je bila trajna odrednica politike predsjednika Tuđmana? Smatrao je kao jedino trajno rješenje koje može osigurati budućnost tronacionalne BiH – federalno ili konfederalno ustavno uređenje. Tomu nasuprot, velikosrpska unitaristička politika i muslimanska hegemonistička politika ne pristaju i ne žele vlast na teritoriju BiH prema načelu pariteta s ostalim dvama konstitutivnim narodima. Polazna premisa tih i takvih unitarnih politika kontrola je i vlast nad cjelokupnim teritorijem, što nužno ima za posljedicu ‘unutarnju kolonizaciju’ drugih dvaju konstitutivnih naroda. Za povjesničara i državnika Tuđmana politički identitet i subjektivitet jamac su sigurnosti i budućnosti svakoga naroda. Ako je Bosna i Hercegovina ustavno uređena kao federacija ili konfederacija, onda je svakome konstitutivnom narodu, na zajedničkom teritoriju, osigurano pravo da štiti i promiče svoje nacionalne interese. Predsjednik Tuđman znao je da unitaristička i hegemonistička politika svakoga većinskoga naroda u višenacionalnim državama ima za posljedicu raspad tih država. Ali isto tako je znao da nacionalne individualizacije i političke integracije nisu u suprotnosti, već su simultani i kompatibilni procesi: kada se radi o tronacionalnoj BiH ili o integracijama europskih država. (prof. dr. sc. Miroslav Tuđman – Politika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini)
Kostović: Tuđmana su krasili smjelost u istraživanju i objavi rezultata
Akademik Ivica Kostović prezentirao je temu Franjo Tuđman kao znanstvenik istaknuvši nekoliko njegovih značajki: Tuđmana kao znanstvenika povjesničara obilježavaju sljedeće odlike: snažna motivacija – napušta generalski položaj da bi se posvetio istraživanju povijesti; smjelost u ostvarivanju istraživačkih problema i interpretiranju; osniva Institut za historiju radničkoga pokreta Hrvatske, koji prerasta u Hrvatski institut za povijest; osobno istražuje dokumente, skuplja dokaze i podatke laboratorijskom preciznošću: dokumentacijom protiv mita; predaje kao profesor na Fakultetu političkih znanosti 1963.-1967.; doktorira iz područja povijesnih znanosti 1965.; ima veliki broj objavljenih znanstvenih radova, rasprava i ogleda; obraća pozornost na sveukupnost društvene zbilje; aktivno gradi spoznaje o novijoj povijesti ovih prostora; drži brojna predavanja pred međunarodnom znanstvenom javnošću. Kostović upozorava na Tuđmanovu smjelost u istraživanju i objavi rezultata. Već 1950. počinje problematizirati sudbinu hrvatskoga naroda (‘tuđmanizam’); predlaže teritorijalnu obranu za republike; dokazuje da NOB u Hrvatskoj nije imao pretežito srpsko obilježje; u radovima se suprotstavlja centralno-hegemonističkom (srpskom) konceptu u Jugoslaviji; temeljem dokumentacije savezne vlade Jugoslavije dokazuje da se broj žrtava 2. svjetskoga rata u svim logorima, uključujući i Jasenovac, kreće oko 60 000; zbog istraživačke i publicističke aktivnosti o gore navedenim temama prisilno umirovljen u 45. godini.
Kostović napominje kako su njegovi glavni stupovi bili pomirba i ujedinjenje svih Hrvata; jedinstvo iseljene i domovinske hrvatske; zaštita interesa hrvatskoga naroda u BIH; ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug izlaskom iz Balkana; demokratski ustroj Hrvatske.
Dr. Njavro: Tuđmanova ostavština putokaz kako dalje
Uz vodstvo Franje Tuđmana Hrvatska je najprije morala sanirati nasljeđe uništene komunističke ekonomije. Nakon desetljeća često loših investicija, uz pomoć stranih kredita i masovnih odlazaka na rad u inozemstvo, oko 1980. godine, u Jugoslaviji počinje ekonomska stagnacija.
U znaku postitovske političke borbe za prevlast u federalnoj tvorevini ekonomska je politika dodatno oslabjela, a vanjski dug snažno porastao. Jugoslavija je tih 80-ih godina bila prestala vraćati inozemne dugove i zaledila valutnu štednju građana da bi se poslije nekoliko godina počela urušavati u golemoj hiperinflaciji. Hrvatsko gospodarstvo gubi unutarnje tržište SFRJ i tržišta na istoku, ona u prostoru bivšega SSSR-a. Hrvatska će tako, kao i druge zemlje nastale raspadom Jugoslavije, ući u tranziciju u nepovoljnim ekonomskim okolnostima, bez međunarodne pomoći, izolirana od svijeta koji se ne želi miješati. Početkom 90-ih pala je zaposlenost zbog rata i pogrješnih poslovnih politika. Loše upravljanje poduzećima dovodilo je do otpuštanja ili neodgovornoga sustava umirovljenja bez nadzora. Privatizacija je bila nužna, ali u velikom dijelu neuspješna. Uz loš izbor modela privatizacije, zakonska regulacija tržišta jako je kasnila za privatizacijom. Država je često prodavala dijelove portfelja moćnim osobama povezanima s raznim interesnim skupinama, a mnoge je nove vlasnike umjesto poslovanja zanimala samo rasprodaja imovine. Uz promjenu političkoga sustava i stvaranja nove državne strukture Hrvatska se suočila i s golemim troškom obrambenoga rata, velikosrpskih razaranja, prihvata i skrbi za stotine tisuća prognanika i izbjeglica iz Hrvatske i BiH… Predsjednik Tuđman jednom je prilikom ponosno podsjetio da u tim i takvim prilikama u Hrvatskoj ipak nitko nije bio gladan.
Tuđman nije bio genij ekonomske znanosti, niti je makroekonomiju imao u malom prstu. Nije bilo takvo vrijeme da je mogao pritisnuti banke, spasiti industriju, nabaviti strani kapital i brzo modernizirati poljoprivredu. Ali igrao je najbolje što je mogao i nikad nije ostavio Hrvatsku. Igrao je na izvrsnost, tražio je učene i sposobne ljude, među najboljima što je Hrvatska tada imala, tražio ih je da rade za Hrvatsku i hrvatski narod. Tuđmanova briga o cjelokupnom hrvatskom biću, o narodnom tijelu domovinske i iseljene Hrvatske, briga o tržišnoj socijalnoj narodnoj privredi, briga da buduće naraštaji ne zaduži uz lihvarsku kamatu –možda je to najvažnija Tuđmanova ostavština na ekonomskom polju i najbolji putokaz predvodnicima nacije (dr. sc. Đuro Njavro – dr. Franjo Tuđman – borba za opstanak i obnovu gospodarstva)
Dr. Čutura: Po znanstvenom opusu Tuđman zauzima jedno od prvih mjesta među hrvatskim povjesničarima 20. stoljeća
Tuđmanov znanstveni opus doista je impozantan. Tako u bibliografiji izdanja na hrvatskom jeziku nalazimo 25 knjižnih naslova, 36 naslova radova u zbirnim djelima, 122 rada u periodičnim publikacijama. Franjo Tuđman izdaje radove i na stranim jezicima (engleskom, francuskom, talijanskom, njemačkom, mađarskom, kao i na jezicima južnoslavenskih naroda). Dodamo li tomu i 35 naslova raznih predavanja koja je održao na znanstvenim skupovima i sveučilištima u Hrvatskoj, Europi i Americi – po svom znanstvenom opusu (više od 200 naslova) svakako zauzima jedno od prvih mjesta među hrvatskim povjesničarima 20. stoljeća, a koji su se bavili suvremenom i modernom hrvatskom poviješću. No za razliku od ostalih, Tuđman se bavio i europskom i svjetskom poviješću.
Njegov povjesničarski rad možemo podijeliti u četiri perioda. U svakomu od tih perioda napisao je značajna povijesna djela koja su ostavila dubok i važan trag u hrvatskoj historiografiji. U prvom razdoblju, tijekom aktivne službe u Jugoslavenskoj vojsci, nastale su tri Tuđmanove knjige (Rat protiv rata, Stvaranje socijalističke Jugoslavije i Borbeni put 32. divizije – napisana u suradnji s Milivojem Gluhakom i Stjepanom Kučišem) te niz radova u zbornicima kao i niz članaka.
Drugo razdoblje njegova znanstvenoga rada obuhvaća vrijeme od 1961. do 1967. Dakle njegovo djelovanje u Institutu za historiju radničkog pokreta, institutu koji je osnovao i bio njegov direktor do 1967. kada je dao ostavku na dužnost direktora, izbačen je iz SK i morao je napustiti sveučilište. U tom je periodu, 1962. godine, pokrenuo časopis Putovi revolucije i bio njegovim glavnim urednikom, iduće je godine,1963., izabran za izvanrednoga profesora na Fakultetu političkih nauka sveučilišta u Zagrebu, a dvije godine kasnije doktorirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zadru disertacijom. ‘Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.‘ U tom razdoblju treba izdvojiti i knjige Okupacija i revolucija (1963.)i Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije (1964.). Održao je i važna predavanja u Zagrebu, Karlovym Varyma (1963), Bratislavi – dva (1964), Milanu (1965.), u Rimu (1965), opet u Milanu (1966.), Ljubljani (1966.), na sveučilištu Harvard 1966., a iste godine i na sveučilištu u Berkeleyu i u Bloomingtonu.
Treće je razdoblje Tuđmanova historičarskoga stvaralaštva disidentsko, od 1967. do stvaranja samostane Hrvatske. U tom su razdoblju nastale nezaobilazne Tuđmanove knjige: Velike ideje mali narodi – 1969., Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, 1981., Bespuća povijesne zbiljnosti, 1989. Četvrto je razdoblje nakon stvaranja samostalne hrvatske države – u kojemu su, između ostalih, nastale dvije sjajne knjige: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, 1993., Usudbene povjestice, 1995. Također treba izdvojiti i knjige S vjerom u samostalnu Hrvatsku, 1995. i Misao hrvatske slobode – od nacionalne ugroženosti do državne samostalnosti, 1997. Ako se pogleda cjeloviti Tuđmanov opus, Bespuća povijesne zbiljnosti nameću se kao knjiga središnja po važnosti i utjecaju. No Tuđmanovo najbolja povjesničarska djela su Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Rat protiv rata i Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji; zapravo dorađena doktorska disertacija koja nije mogla biti objavljena u ono vrijeme. (dr. sc. Dinko Čutura: Doprinos dr. Franje Tuđmana hrvatskoj historiografiji)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
