Mr. sc. Joško Kalilić, dr. med., ginekolog-onkolog, iznio je zanimljivo mišljenje o Istanbulskoj konvenciji koje prenosimo u cijelosti. Kako se radi o uglednom i nagrađivanom liječniku ginekologu, autoru više knjiga koji je ginekologiju specijalizirao u SAD, svakako da njegovo mišljenje o ‘rodu’ i spolu – za razliku od mišljenja većine aktivista – ima težinu.
Neki stručnjaci očito nisu sudjelovali u izradi IK
Rasprava o Istanbulskoj konvenciji dovela je u zadnje vrijeme u javnosti do neugodnih i suprotstavljenih izjava obojenih oštrim tonovima te do izvjesne mjere poremećenih dnosa među ljudima, udrugama, članovima političkih stranaka, medijima, itd., posebno uoči najave Hrvatske vlade o skoroj ratifikaciji Konvencije u Saboru.
Pregledom teksta Istanbulske konvencije ( 104 stranice), koji bi se po meni zbog nebrojenih ponavljanja istih izraza i riječi mogao svesti na svega 20-ak stranica, vidljivo je da se veći dio odnosi na mjere zaštite žena od nasilja i nasilja u obitelji (a vjerujem da većina država imaju slične mjere zaštite ugrađene u svoje zakonodavstvo).
Zanimljivo je i znakovito da još niti u jednoj javnoj raspravi o Konvenciji nije „procurio“ sadržaj teksta u kojem se, za razliku od nasilja nad ženama, izričito spominje i zaštita muškaraca od nasilja u obitelji (str. 29 stavak 4, str. 34 stavak 27, str. 35 stavak 37, str. 36 stavak 41, str. 38 stavak 45 ). Onima kojima taj dio teksta zbog tjelesno jačeg muškog spola ne izgleda primjeren, napominjem da i u Bibliji piše; „lakše je muškarcu hodati uzbrdo po dubokom pijesku nego trpjeti zlu ženu“ (treba svakako uzeti u obzir i one mogućnosti u kojima žene kao i muškarci mogu biti alkoholičarke, ovisnice o drogama i psihijatrijske bolesnice s različitim posljedicama po njihov osobni život kao i na odnose u obitelji).
Manji dio teksta sadrži (namjerno ili nenamjerno) prijeporni dio koji se odnosi na razne ne posve objašnjene izraze ( „rod“, „rodno nasilje“ „seksualna orijentacija“ itd.). Stječe se dojam da pri sastavljanju teksta Konvencije nisu sudjelovali neki profili stručnjaka npr. liječnika specijalista poput endokrinologa, patofiziologa, ginekologa itd. koji su mogli pomoći u jasnijoj definiciji tih izraza i navedenih slučajeva jer se radi o iznimkama u odnosu na opću populaciju i dio su medicinske problematike. Nažalost, autorima Konvencije kao da i nije bilo baš stalo do transparentnosti pojedinih stanja i izričaja navedenih u tekstu. A upravo su ti dijelovi Konvencije izazvali najžučljiviju polemiku u javnosti među različitim društvenim skupinama ovisno o tome kako je tko shvatio taj sporni dio teksta i način njegove interpretacije.
Ideološko, svjetonazorsko i političko pitanje je da li su tvorci tog spornog dijela teksta htjeli namjerno i smišljeno kroz takav nejasni izričaj uvesti zabunu u narodu kao temelj nekih budućih, za sada skrivenih konvencija.
Što nakon Istanbulske?
Mislim da bi oštar sukob mišljenja oko tog za javnost važnog dijela teksta bio značajno umanjen da je Vlada RH osnovala stručni tim koji bi građanima putem medija i ostalih komunikacijskih sredstava odgovorio i objasnio značenje svake riječi i rečenice onog dijela Konvencije koji su za javnost sporni i dovode do opravdanih sumnja.
Kao ginekolog ne želim biti dio te oštre javne polemike niti pribjeći prozivanju bilo koga, već kroz osobno stečeno iskustvo usmjeriti razmišljanje i dati pojašnjenje za neke medicinske pojave i činjenice koje bi mogle doprinijeti ovoj raspravi u smislu boljeg razumijevanja izraza i situacija koje biološki, medicinski i pravno mogu biti vrlo složeni i stoga nedovoljno razumljivi.
Kao liječniku dobro mi je poznato u antropološkom smislu da su svi psihički i fizički zdravi ljudi rođeni po spolu kao muškarci ili žene (rod i spol su u svim tim slučajevima izjednačeni jer genetski spol već od začeća uvjetuje specifični prirodni razvoj psihofizičkih rodnih osobina svake osobe koje se kasnije kroz obiteljski i školski odgoj i obrazovanje u djetinjstvu dotjeruju i oblikuju. Izraz žena ili muškarac označavaju i podrazumijevaju ženski odnosno muški spol i rod u istoj osobi pa većini čitatelja Konvencije nije jasno zašto se na toliko mjesta u tekstu namjerno uvode riječi „rod“, „rodno nasilje“ kad je dovoljno napisati „nasilje nad ženama „ i „nasilje u obitelji“ što bi bilo mnogo jasnije itd.
Postoje rijetke iznimke koje odudaraju od tog pravila i najčešće su povezane s nekim psihičkim i genetskim poremećajima te često zahtijevaju medicinsku terapiju. Ljudsko tijelo u prosjeku ima oko 50 milijardi stanica i svaka od njih sadrži 46 kromosoma od kojih su 44 autosoma a dva su heterosoma (spolna kromosoma ) – xx za ženski i xy za muški spol.
Trisomije i ostali poremećaji
U vrijeme začeća i ranog razvoja embrija kod vrlo malog postotka ljudi moguće su u biološkom smislu prirodne „tehničke greške“ bez obzira na njihov uzrok. Rezultat tih „grešaka“ je poremećeni broj kromosoma ili njegovih dijelova koji može biti veći ili manji od uobičajenog, što može uzrokovati razne psihičke ili tjelesne promjene pa čak i bolesti s različitim kliničkim manifestacijama. Kod nekih od tih kromosomskih i/ili genetskih promjena život je održiv iako s raznim manjkavostima, a kod nekih zbog prisutnih većih tjelesnih deformiteta život biološki nije moguć.
Za vrijeme moje trogodišnje specijalizacije iz ginekologije na „Cleveland Clinic“, SAD, imao sam mogućnost, kao dio svoje edukacije, upoznati spolno (genetski) ženske i spolno (genetski) muške pacijente koji su uporno tražili vrst pomoći koja je za mene kao mladog specijalizanta bila zanimljiva ali tada ne i potpuno razumljiva. Naime, ti rijetki genetski muškarci koji su obilazili razne ginekološke ambulante tražeći pomoć, bili su spremni na svaku osobnu tjelesnu i materijalnu žrtvu ako im se pomogne do te mjere da se operativno, koliko je to tehnički moguće, odstrane sve njihove vidljive muške spolne osobine ili bar maksimalno smanje da bi tjelesno (fenotipski) što više izgledali kao žene. Zajednička njihova žalba se sastojala u izjavi – „psihički se osjećam kao žena koja se neprirodno nalazi okovana u genetski muškom tijelu što mi je nepodnošljivo“. Istu žalbu su imale i genetski rođene žene koje su se psihički osjećale kao muškarci „okovani“ u genetski ženskom tijelu.
Statistički gledano, takvih slučajeva u svijetu ima relativno mali broj. U nekim državama (npr.Tajland ) broj takvih slučajeva je nešto naglašeniji. Naziv za takvu pojavu je transseksualizam pa postoje ženski transseksualac („psihički žena u muškom tijelu“) i muški transseksualac („psihički muškarac u tijelu žene“). Većina transseksualaca (70%) su genetski muškarci.
Točan uzrok takvom psihičkom stanju ili bolje reći poremećaju nije dovoljno istražen (prema mojem mišljenju najvjerojatnije se radi o kombinaciji mikrogenetskih i duševnih poremećaja). Američki medicinski sustav ima i posebne šifre za te vrste psihičke i tjelesne aberacije. Osobe s takvim poremećajima često naginju homoseksualnim i/ili lezbijskim sklonostima a neke su sklone depresiji pa čak i samoubojstvu ako se njihov problem ne uspije riješiti na zadovoljavajući način. U nekim siromašnim zemljama dalekog istoka neki muškarci koji nemaju navedene psihičke smetnje identifikacije spola i roda, namjerno i smišljeno mijenjaju operativno muški spol u ženski iz ekonomskih razloga kako bi poboljšali svoj životni standard smatrajući da će materjalno bolje proći u životu kao žena nego kao muškarac.
U tim rijetkim i iznimnim slučajevima može se govoriti da rod nije usklađen sa spolom ali takvi rijetki slučajevi ne bi smjeli utjecati na nametanje neprihvatljivih političko-pravnih pravila koja nisu u skladu s uobičajenim prirodnim, medicinskim, društvenim, vjerskim i političkim normama i mogla bi se zloupotrijebiti donošenjem i nametanjem zakonskih pravila nakon usvajanja različitih konvencija.
Navest ću još neke rijetke aberantne medicinske pojave koje utječu ili mogu utjecati na pravni i socijalni status tih osoba: interseksualizam (prijašnji naziv za hermafroditizam) kod kojeg prema vanjskim i unutarnjim spolnim organima te genetskim promjenama nije potpuno jasno kojem spolu dotična osoba pripada što je predmet složene medicinske dijagnostike i terapije još u ranom djetinjstvu kojeg stručni timovi rješavaju u suradnji s roditeljima.
„Testikularna feminizacija“- je poremećaj „dvospolnosti“ kod kojeg tijelo genetskog muškarca ne proizvodi dovoljno ili ne reagira na muške hormone pa osoba tjelesno i psihički po ponašanju više izgleda kao žena nego muškarac.
Također, rijetka je dijagnoza endokrinološkog oboljenja- „Kongenitalna adrenalna hiperplazija“ – kod koje se genetski radi o ženi s muškim tjelesnim i psihičkim karakteristikama zbog povećane proizvodnje muških hormona u nadbubrežnoj žlijezdi (npr. zbog tumora, hiperplazije itd.).
Genetski ON i genetska ONA
U SAD se za indicirane slučajeve tjelesne promjene spola formira stručni tim (ginekolog, urolog, plastični kirurg, otorinolaringolog, psihijatar, psiholog i socijalni radnik) koji nakon detaljne psihološke obrade pacijenta odluči o indikaciji za operaciju umjetne tjelesne „promjene spola“ ako to pacijent uporno želi i može financijski podnijeti (operacija je vrlo skupa jer se smatra složenim estetskim zahvatom kojeg ni jedan zdravstveni sustav financijski ne podržava).
Genetski „On“ operativnim zahvatom umjetno i djelomično postaje u tjelesnom smislu „Ona“ ( kromosomski i genetski „kod“ svake osobe stečen rođenjem ne može se promijeniti nikakvom operacijom niti hormonalnom terapijom pa je vrlo neozbiljno kad se katkada u javnosti za takve slučajeve govori o „uspješnoj promjeni spola“).
Složena i krvava operacija „promjene spola“ pod općom anestezijom (kojoj sam u više slučajeva osobno sudjelovao kao dio moje ginekološke edukacije) sastoji se u odstranjivanju muškog spolovila, oba testisa i skrotuma, formiranja skraćene mokraćne cijevi, te vagine (rodnice) formiranjem umjetnog otvora između mokraćnog mjehura i debelog crijeva koji se obloži kožom amputiranog spolovila ili presađivanjem kože s nekog drugog dijela tijela. Otorinolaringolog (naknadno) odstranjuje izbočeni dio grkljana („Adamova jabučica“) iako se takav pacijent vrlo teško može riješiti muškog glasa. Plastični kirurg formira grudi ubacivanjem silikonskih preparata (ukoliko to pacijent želi). Prije i poslije operacije pacijentu se daju velike doze ženskog hormona (estrogena) da bi se povećale grudi, smanjio rast muških dlaka, feminizirao glas koliko je to moguće, omekšala koža itd. Socijalni radnik i psiholog prije i nakon operacije podučavaju „pacijenticu“ ženskom ponašanju (ženskom odijevanju, frizuri, „svladavanju trikova ženskog šarma“ itd.). Ti operativno promijenjeni pacijenti mogu naknadno izraziti polivalentne spolne sklonosti (biseksualne, homoseksualne i lezbijske).
Pravne, moralne i ekonomske dileme
Ima više pravnih, moralnih, ekonomskih i političkih pitanja u vezi navedenih slučajeva. Navedena osoba ima formalno prema svojem osjećaju ženski rod i nakon operacije donekle usklađeno i naučeno ponašanje i izgled kao žena iako je ta osoba kromosomski i genetski i dalje muškarac. Genetski muški transseksualci koji nisu mogli ili htjeli imati operaciju uzimaju veće doze ženskih hormona i „prolaze kroz školu feminizacije“. Treba ipak znati da dugotrajno uzimanje većih doza ženskih hormona može imati i razne negativne zdravstvene posljedice (povišeni krvni tlak, veću mogućnost razvoja karcinoma itd.).
Te osobe imaju i poveće administrativne probleme (promjena imena, svih osobnih dokumenata itd.).
Naš zakon u tim iznimnim slučajevima omogućava i odobrava zahtjev za administrativnom promjenom roda i imena što je složen proces i potencijalno donosi razne poteškoće i tim pojedincima i društvu.
U navedenim slučajevima mogu se postaviti i neka zanimljiva socijalna, pravna pa i moralna pitanja;
Treba li promjenu roda i spola skrivati ili javno obznaniti?
Ulaskom u brak (npr. prirodnog muškarca i operiranog ženskog transeksualca) postaje li to istospolni ili dvospolni brak i ima li budući muž zakonsko pravo na istinu o umjetnoj promjeni spola i roda svoje buduće „bračne družice“ prije stupanja u brak s takvom osobom ?
U slučaju fizičkog obračuna bračnih partnera tretira li se to kao obračun dvaju genetski muških partnera ili kao nasilje nad ženskim rodom (tekst u Konvenciji koji nejasno piše o ovoj potencijalno mogućoj i vrlo složenoj pojavi nalazi se na str.39 čl. 53 )?
Je li se takva osoba u prijavi za aktivnu dužnost u vojsci pojavljuje kao žena ili genetski muškarac i kako će se vojska postaviti prema njoj/njemu ?
Koliko su djeca na javnim mjestima sigurna u bliskim kontaktima s takvim osobama posebno sa ženskim transseksualcem koji je genetski muškarac?
Mogu li ženska sportska natjecanja biti ravnopravna ako se u njima natječe ženski transseksualac koji ima mušku genetiku a time razvijeniji muški kostur i muskulaturu u odnosu na ostale genetski ženske sportašice?
Kod usvajanja djece imaju li usvojena djeca pravo znati istinu o roditelju koji je umjetno promijenio spol i rod a genetski je rođen kao muškarac ?
U slučaju rastave bračnog para ima li „Ona“ u odnosu na prisvojenu djecu veću prednost u sudskom procesu od muža kao što je to često slučaj u normalnim dvospolnim brakovima?
U slučaju zauzimanja neke od visokih političkih dužnosti ima li narod (birači) pravo znati istinu o umjetnoj promjeni spola i roda posebno u predizbornoj kampanji?
Ima li narod pravo znati da se za predsjednicu države natječe ženski transeksualac (s ili bez tjelesne operacije promjene spola)?
Kako definirati rodno obiteljsko nasilje ako su u braku ženski transseksualac (genetski muškarac) i muški transseksualac (genetski žena)?
Ako su dvije lezbijke u braku i dođe do nasilja među njima koja je od njih dvije žrtva?
Treba li svaka javna osoba zakonski obznaniti svoju seksualnu sklonost kao što je to učinila visoka politička dužnosnica jedne od zemalja u našem okruženju?
Nedovoljno jasni stavci Konvencije
Nedoumica i pitanja o ovoj temi sigurno ima još mnogo. Posebno je osjetljivo pitanje (socijalno, pravno pa i političko ) hoće li zakon u bliskoj budućnosti omogućavati svakoj osobi kojoj „pade na pamet“ iz koristoljublja ili nekih drugih razloga, mijenjati spol i/ili rod i to ne jednom nego više puta u životu što bi očito dovelo do društvenog i pravnog kaosa.
Str. 7, članak 3, stavak c – Istanbulske konvencije sadrži tekst; „ Rod označava oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje društvo smatra prikladnima za žene i muškarce „ (tekst nije dovoljno razumljiv)…
Već sam naveo svoje mišljenje o istovjetnosti prirodnog spola i roda u jednoj osobi a time i uvjetovanog djelovanja na razvoj psihe i tijela pojedinaca te njihovog dodatnog oblikovanja u djetinjstvu kroz obiteljski odgoj i školski obrazovni sustav.
… Stavak d sadrži – „rodno utemeljeno nasilje nad ženama“ označava nasilje usmjereno nad ženama zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene“ (mnogo je nejasnoća i suvišnih riječi u ovom tekstu jer već riječi „žena“ i „muškarac“ potpuno jasno govore da su za veliku većinu čovječanstva rod i spol izjednačeni pa je riječ rod suvišna). Nasilje nad ženama može biti u braku i obitelji te izvan braka i obitelji. Za brak je dovoljno napisati „nasilje u obitelji“ jer ono uključuje ženu (suprugu), muškarca (supruga) i djecu (ako ih u braku ima – 15-20% brakova zbog raznih uzroka ne može imati svoju djecu, pa takvi bračni partneri nastoje usvojiti djecu). Ako roditelji bračnih partnera žive zajedno s njima onda se nasilje odnosi i na njih ali opet kao na ženu i muškarca.
Str. 8, članak 4, stavak 3 – sadrži : „ stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, a osobito mjera za zaštitu prava žrtava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovinsko stanje, rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, migrantski, izbjeglički ili drugi status“.
Ovaj dio teksta nepotrebno spominje spol i rod odvojeno (osim ako to nije napisano s nekom posebnom namjerom) jer ako se misli na rod i spol kod transeksualaca i interseksualaca te na osobe koje bi iz različitih razloga htjele izraziti doživljaj roda i seksualnu orijentaciju u odnosu na genetski spol, trebalo je to naglasiti u Konvenciji kao nešto izdvojeno i iznimno od uobičajenog prirodnog stanja. Mislim da je ovaj dio Konvencije (članak 4, stavak 3) vjerojatno najveći uzrok oštre javne polemike i brojnih individualnih i javnih prosvjeda jer se spol i rod navode odvojeno što nije u skladu s biološkim i medicinskim činjenicama te tradicionalnim socijalnim, pravnim i političkim stavom većeg dijela hrvatskog pučanstva, a vjerujem i ljudi na globalnoj razini.
O autoru
Dr. Joško Kalilić rođen je u Splitu, medicinu je diplomirao u Zagrebu a na Cleveland Clinic, u Clevelandu specijalizirao opstetriciju i ginekologiju.
Radio je kao v.d. voditelja Centra za onkologiju i radioterapiju KBC-a, Split. Godine 1991. skupština grada Splita imenovala ga je za sekretara Sekretarijata zdravstva i socijalne skrbi, a 1993. imenovan je za pročelnika županijskog Ureda za zdravstvo i socijalnu skrb Splitsko-dalmatinske županije, gdje radi do odlaska u mirovinu.
Član je Američkog medicinskog udruženja (AMA), Američkog udruženja za opstetriciju i ginekologiju (ACOG), Hrvatskog liječničkog zbora (HLZ), Hrvatske liječničke komore (HLK), predsjednik je “Kluba liječnika” HLZ u Splitu.
Autor je knjige “Žena i klimakterij”, a s engleskog na hrvatski jezik preveo je američku medicinsku knjigu “Vaš kućni liječnik”.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
