Zapadna civilizacija ništa drugo i ne zaslužuje osim propasti. Kada se Renati Rašović omogućilo da u Večernjem listu objavi članak pod naslovom „Veličanje kulta obitelji djeca plaćaju životom: 90% sveg nasilja prema djeci dolazi iz obitelji“, poslan je jasan znak da smo u eri samouništenja.
To što je ona, zajedno sa svojim istomišljenicima, „nadrobila“ u svom članku, spada u najveće poraze ljudskog uma i duha. Doduše, nije ona problem. Ona ima pravo na svoje mišljenje, baš onako kao što svatko ima šupak. Daleko je opasniji onaj tko joj je dopustio da takvu gnjusnu ideju promovira. A ništa se ne događa slučajno.
Ali ne želim ni slova više potrošiti na analizu svega napisanoga.
Progovorit ću o onome što vidim.
Bio sam neki dan u Kopanicama kod svoje mame.
Pretužna je to priča kada se počne navoditi u kojim kućama se čuje dječji plač ili smijeh. Bolno je slušati s kakvim se poteškoćama susreću sve stariji i stariji ljudi koji žive ili sami ili s bračnim partnerom. Djeca su, uglavnom, razasuta po čitavom svijetu. I jedni i drugi osuđeni su na najdovitljivije načine organiziranja života: nema dovoljno kvalitetnih domova za stare i nemoćne (jer nema niti obučenih za takav posao, a ako ih je i bilo, zna se kamo su otišli); mnogi ne žele ići od svoje kuće; nema nikoga tko bi te starije, a posebno nemoćne i bolesne, obilazio. Jeseni i zime desetine staraca u Kopanicama presive su i premračne jer ih rijetko tko obilazi, posjećuje, posvećuje vrijeme. Ovise o međusobnim susretima i o uzajamnoj pomoći. A i jednog i drugog je sve manje jer je i njih sve manje.
Dok sam se školovao u Zadru, obilazili smo jedan starački dom. Nikada nisam bio tamo, a da nisam plakao sa staricama i starcima koje nikada prije nisam vidio i koje sam viđao jednom ili dva puta mjesečno. Kakvih li sam se tamo tužnih priča naslušao! Koliko sam tamo puta stiskao oronule staračke ruke meni potpunih stranaca, pokušavajući ih utješiti ili barem biti veselje na desetak, petnaestak minuta. Gotovo svi koje sam posjećivao, imali su samo dvije priče: nemaju djece koja bi ih obilazila ili im, što je bilo češće, djeca žive jako daleko pa im vrlo rijetko itko dolazi. A bilo je i onih koji su imali djecu, ali kao da i nisu.
Godinama u sklopu jednog školskog projekta obilazim širu našičku okolicu. Čim se maknete s glavnih prometnica, pljusnut će vas gorka slavonska realnost: mnoštvo starih kuća u kojima žive baka i(li) djed. Ili neki samac. Svi oni dijele sličnu, ako ne i goru, sudbinu kao djedovi i bake iz mojih Kopanica – mnogi od ovih imaju djecu u Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj koja novcima donekle olakšavaju vrlo težak i usamljen život svojih roditelja, a sa Slavoncima je gore.
Tragedija naših krajeva nije, dakle, samo u tome što su mnogima djeca daleko, nego je još više u tome što u tim selima nema onih koji bi mogli, a i htjeli!, pružiti barem neku osnovnu brigu! I ne spominjite mi institucije! Njihova je uloga u ovome, zapravo, samo sporedna.
Ostavljeni i zaboravljeni roditelji, stari i nemoćni, bolesni i samci plod su duboke uronjenosti Zapada u hedonizam i egoizam. Postali smo takvi da smo sami sebi dostatni, a ujedno i sami sebi najveći problem.
Prvo što smo prezreli, nakon ubijanja Boga, bila je žrtva. I to ona koja je usmjerena prema starijima.
Naša tragedija još je ironičnija imamo li na umu da su se mnoga djeca rasula po Austriji, Italiji, Švicarskoj i Njemačkoj i da vode brigu o bogatim starcima koji ili nemaju djece ili imaju, a bilo bi im bolje da ih nemaju. Tako sudjeluju u usporavanju neminovne propasti bogatoga Zapada, a ubrzavaju propast vlastitih roditelja. Istovremeno, gle prokletstva, grade temelje vlastite staračke otuđenosti i zaboravljenosti. I konačne propasti u osamljenosti.
A sve je to samo zato što se počelo prezirati obitelj.
A baš kao ljubav, sloboda, savjest, odgovornost, hrabrost, vjera, povjerenje… i pojam obitelj je višeznačan i iznimno slojevit. Pošto smo sve ove navedene pojmove obezvrijedili, relativizirali, subjektivizirali, to smo učinili i s obitelji.
Samo budali nije jasno da je obitelj – i to samo i jedino biološka! – jedina zajednica koja nas može spasiti od nas samih!
Samo budali nije jasno da je obitelj – biološka, da budem potpuno politički nekorektan! – jedino mjesto sigurnosti i budućnosti!
Ali očito smo okruženi mnogim budalama.
Očito je kako su mnogi potpuno ćoravi i ne uviđaju kako režu granu na kojoj sjede!
Očito je kako nas je potpuno zahvatilo ludilo koje nas vodi u propast.
Društvo, sačinjeno od svih onih ničim povezanih pojedinaca (veže ih samo usmjerenost na same sebe, a samim tim sve više udaljuje jedne od drugih!), koje prihvaća i samu pomisao da ide protiv obitelji – biološke, dakako! – i ne zavrjeđuje postojati!
Jer obitelj je žrtva, ali i pomoć.
Obitelj je plač, ali i smijeh.
Obitelj je živciranje, ali i oslonac.
Obitelj je bijes, ali i praštanje.
Obitelj je ljubomora, ali i darivanje.
Obitelj je otpor, ali i predanje.
Obitelj je udarac, ali i zagrljaj.
Obitelj je tuga, ali i utjeha.
Obitelj je nesavršena, ali i svetinja!
Da! Obitelj je najsavršenija zajednica unatoč svim svojim silnim nesavršenostima!, zaključuje vjeroučitelj Goran Knežević.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
