Gordana Zelenika: U Čovjeku mojem žive moja braća i prijatelji i njihova žrtva

Zašto pišem?

Pitaju me nekada ljudi sa raznim namjerama

zašto ne šutim.

Da bi mi možda bolje bilo.

A ja , gledam njega svaki dan pred sobom.

Gledam svoga Čovjeka…

branitelja, ratnika.

Gledam njegove bore,

gledam njegove ožiljke,

slušam između redova priče

koje mi nikada neće ispričati.

Osjećam njegove neprospavane noći na snijegu i kiši.

Čujem zvuk metaka i udarce granata.

Vidim kroz njegove oči sve ono

od čega on i danas

čuva moj mir.

Hodam njegovim stopama,

polako da me ne čuje.

I tražim njegovu mladost na poljima i planinama Hrvatske.

U njemu vidim sve koji su bili

i kojih više nema.

Na njihovom čelu

Krunu hrvatskih kraljeva.

I trnovu krunu Gospodnju

Križeve.

Grobove i jame.

I duše koje zovu

u sjevercu ledene Slavonije,

u košmaru bure i juga.

Imena koja jekom odzvanjaju

klancima , rijekama i šumama.

I suze koje plaču iz neba.

I nijemi krik majke sa slikom sina koja kleči pred ubojicom.

I moli njegovo tijelo da ga dostojno sahrani.

Vidim i Farizeje.

I Jude.

I one koji se razbježaše.

I tamnice i sudove.

I otrov izdaje i nepravde.

I nadu Uskrsnuća.

U Čovjeku mojem žive moja braća i prijatelji

i njihova žrtva.

Živi Križ.

I svaki puta kada posumnjam,

pogledam u njega.

Mog Heroja.

Pružam mu rubac.

Na kraju puta.

I znam da im dugujem.

Dugujem im san.

Miran san majke Domovine.

Ja sam otišla

da se vratim.

I ne znam

i ne mogu drugačije.

Pitam vas braćo i sestre,

možete li vi?

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr