Još uvjiek čujem glas moga oca kako mi govori.
“Ja tebi neću moći pomoći puno u životu, sve ćeš morati sama.”
Bila sam peti razred osnovne škole
i pitala sam kako to da iako sam odličan učenik ne mogu nikada ići na skijanje.
Ni na more. I zašto mi nemamo vikendicu na moru? I zašto nikada nemamo novaca?
I kako to da živimo u kući bez parketa i nisu dobili stan kao svi drugi?
I zašto je čovjek koji je pogledao našu kuću rekao mami da više nikada ne šalje zahtjeve za kredit jer dobro zna zašto ga neće dobiti?
I zašto je mama plakala?
On mi je tiho objasnio da ja ne moram ovdje ostati.
Da dobro učim, izaberem fakultet u kojemu Partija ništa ne može odlučivati.
I da jednog dana jednostavno odem van.
Daleko odavde.
Život se posložio tako da sam u istinu i otišla.
Gotovo bez pozdrava.
Oni su odlučili da jedan od nas mora preživjeti.
U Zagreb su donijeli moju odjeću i knjige.
I ja sam otišla zadnjim PAN American letom u New York.
Oni su ostali na milost i nemilost Četnicima i
JNA koji su nemilice tukli moj Osijek okružen sa tri strane.
Godine na rubu gladovanja, učenje na stranom jeziku po 12 sati dnevno,
na socijalnoj margini u novoj zemlji.
Tuđoj.
Neizvjesnost hoću li ikada više vidjeti svoje najdraže.
Prosvjedi, davanje zadnjih dolara doslovno odvojenih od usta..
Košmar.
Negdje tamo na drugom kontinentu stvarala se moja Hrvatska.
Na krvi moje braće, mojih prijatelja.
Naučila sam u stranoj zemlji podignuti glavu.
Biti ponosna na svoje ljude,
na svoju zemlju.
Iako mi je strana zemlja dala ogroman osjećaj slobode, nagradila sve moje napore i otvorila bezbroj mogućnosti, u srcu je ostala bol.
Za slikama moga djetinjstva.
Za poznatim mirisom kuće i majke.
Za mojim ljudima.
Neopisiva je to bol.
Zna ju samo onaj tko ju je na ovaj način osjetio.
Emigrant.
Vratila sam se očekujući je ponosnu i sretnu!
Lijepu kao u snovima.
Dočekala me tužna, opljačkana, s ljudima pognutih glava, osramoćenim pobjednicima gurnutim na margine društvenog života.
A tamo gore,
neka stara poznata pjesma.
Ona sa početka priče.
Neki čudni ljudi na krivim mjestima.
Poznata su mi bila imena stranaka, ali ono što govore nikako se s tim imenima više se nije moglo povezati.
Tko je ovdje sada moj?
Je li itko?
I zašto svi šute kada je tamo, odakle dolazim, bilo sasvim normalno da se pobunimo radi
širine plaže koju su nam obećali a nisu napravili??
I onda jasno i glasno čujem jedno ime
koje jasno i glasno
uz odobravanje svih koji na njegove izjave šute, govori o tome kakva treba biti njihova Hrvatska.
Ime tog gospodina je Krešo Beljak.
Gledam ga isključivo kao žena, povratnica iz emigracije, nacionalno osviještena Hrvatica i katolkinja.
I pitam one koji navodno “zovu“ iseljenu Hrvatsku da se vrati, kako će objasniti
ne činjenje na riječi upućene ženi, povratnici,
Ruži Tomašić:
“Još jedna ustaška emigrantica, ova iz Kanade a porijeklom iz Bosne. Mi smo zemlja koja se oslobodila fašizma vlastitim snagama za razliku od Austrije, koja nam sada docira i ući nas antifašizmu zahvaljujući ovakvim domaćim izdajicama.
Sikter iz Hrvatske!!!”
Kako će objasniti katoliku Hrvatu koji je prodao kuću i poslao novac za obranu Hrvatske
riječi upućene katoličkom aktivistu
Batarelu :
“Za KATOLIKA Vicu želim da što prije opet postane Vincent John. Da izmoli 100 Oče naša na Zagrebačkom aerodromu prije nego što zauvijek odleti nazad tamo odakle je došao. Da pokuša svoju zatucanu, primitivnu pripizdinu stvarati u rodnoj Australiji a ne kod nas.“
Kako će objasniti nama koji smo naučili na suživot sa ljudima raznih rasa i vjeroispovijesti;
divljački napad na dr Zlatka Hasanbegovića, Hrvata muslimanske vjeroispovijesti:
“a Hasanbegović je uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda i jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića samo je prevelika kukavica da to javno prizna. Efendija Hasanbegović je obićni domaći izdajnik, kriptonacist, lažljivac, provokator, saboter hrvatske pred međunarodnom javnošću.”
Kako će oni koji pozivaju Hrvate da se vrate objasniti da nitko riječju nije reagirao niti osudio brutalno vrijeđanje Hrvatskog domicilnog naroda u njegovoj vlastitoj zemlji riječima kojima ih nikada u stranim zemljama u kojima žive se nitko ne bi usudio vrijeđati?
Doček naših srebrnih nogometaša koji su proslavili ime svoje zemlje
Krešo Beljak naziva ovako!
Radi Thompsona koji je svirao kada je emigracija sakupljala novce!
„Mora mi smeće fašističko dan pokvarit…ali ne će, nabijem njega i sve fašiste!!! Danas samo Hrvatska..”
Beljak ovako vidi ljude koji se ne slažu sa politikom Milorada Pupovca
“Bagra“ sve su glasniji i sve jači a većina šuti i gleda… do kad!?!? Dok ne počnu otvoreno ubijati Srbe, pedere a onda i sve nas ostale koji se ne uklapamo u „njihovu“ zatucanu Hrvatsku”
A u isto vrijeme proziva cijenjenu umjetnicu, ženu Meri Cetinić ovim riječima:
JER SE OGLASILA ZBOG MICANJA HOSOVE PLOĆE PODIGNUTE POGINULIMA: „Zvali su je crvena Meri. U pravilu su politički, vjerski, nacionalni ili spolni konvertiti najglasniji. Kompleksi su zeznuta stvar.“
Čovjeku koji na javnoj TV otvoreno priznaje da puši marihuanu i zalaže se za njenu proizvodnju, još bi se u nekim okolnostima takve izjave i dale razmotriti,
no ako je on predsjednik političke stranke i član Amsterdamske koalicije
koja odabire ljude za EU Parlament, teško se ovako nešto igdje u civiliziranom svijetu može tolerirati.
Gospodo! Pozivate Hrvate da se vrate?
A stotine tisuća obitelji
radi ovakvih političara
upravo sada govore iste riječi
koje je moj otac
meni govorio prije 40 godina u komunističkoj
Jugoslaviji!
I na koncu, čestita Krešo pobunu u Srbiji protiv vlasti u Beogradu
I on bi tako nešto priredio!!!
A na pravoslavni Božić zaklinje se u bratstvo i jedinstvo.. i zazivlje Tita !
..mi Hrvati želimo ipak civiliziranu demokratsku zemlju u kojoj nas nitko neće smatrati građanima drugog reda.
A jednom kada se retorika i ponašanje ovakvih političara civilizira , možda se i vrati
iseljena Hrvatska i prestanu se mladi dalje iseljavati …
Tragedija u svemu je da je slogan njegove Amsterdamske koalicije
“Lijepa naša Europo..”
Da… blago zemlji koja vas ima…
i koji bi ovakvu viziju i bogatstvo svoje kulture
reprezentativno prenosili dalje po svijetu!
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
