Gordana Zelenika: Na putu Križa

Nikada do sada nisam bila na Bleiburgu. Nikada do jučer.
Približavamo se polju.
U srcu mi je jeza.
Vidim tisuće lica. Mladići, ljudi, žene, djeca, starci…
nečiji sinovi, nečiji muževi, nečija braća, nečiji očevi.. predali su oružje.
Između ovih planina, polja
šuma i oblaka još uvjek lebdi jeza i užas njihove sudbine.
U ušima mi odzvanjaju riječi
Izgovorene u bolnici Vukovara.
Klaonica.
Svjedočanstvo Francuza stranim novinarima par sati prije njegove vlastite užasne smrti.
Za njegovim tijelom
još uvijek traga majka.
I par dobrih ljudi.
Druge nije briga.
Imaju važnijeg posla!

Stotine tisuća majki umrlo je ne znajući gdje su umrla njihova djeca.
Gledajući godinama kako se veličaju i slave njihovi ubojice.

Klaonica.

Normalan ljudski mozak ne može zamisliti strahote koje poremećeni može uraditi.
Masa psihopata i vrhunskih manipulatora bila je u krvavom komunističkom režimu zaposlena u izvedbi i prikrivanju ovog zločina.

Psihopat je savršen u svojoj manipulaciji i obradi žrtve.
Okrenut će svaku činjenicu koja njemu ne odgovara.
Obradit će ju i plasirati kao istinu.
Uvjerit će te da je to stvarno istina.
Prikazat će sebe žrtvom.
Na svaki argument odgovoriti prijetnjom.
Ocrnjivati će te pred drugima.
Lagat će i krasti od tebe uvjeravajući te da ima potpuno legalno pravo na to.
Nikada neće priznati grešku.
Nikada se neće pokajati.
Nikada neće moliti za oprost.

Jer ti si odložio oružje.
A on ga i danas drži uperenog u tebe.

Jer u svijetu poremećenog uma, logika normalnog ne postoji.
Postoji samo potreba za nastavkom manipulacije.
Za vladavinom i vlašću.
I čuvanjem zločinom stečenih privilegija.
Pedeset godina manipulacije učinile su svoje.
Žrtva postaje nemoćna.
Bježi.
Ili šuti.
Na ovom polju antifašizam je postao totalitarizam. Gori od onoga protiv kojeg se borio.
Na ovom polju ideologija je postala
Klaonica.

Tisuće ljudi jučer dočekali su kordoni austrijske policije.
Naoružani, opremljeni video kamerama.
Iznad nas je za vrijeme sv. mise kružio helikopter.
Kao da smo zločinci.
A zločinci ih poslali na nas.
Ne spominjem tu 50-tak ishlapjelih umova sa transparentima i zločinačkom petokrakom.
Oni si tu za predstave samo glumci.
Režiseri i scenaristi su negdje dalje.
Debelo zaštićeni kameleoni koji su iznenada postali veliki demokrati.
No rukopis im je ostao isti i nepromijenjen.

Došli smo vas vidjeti braćo.
Pomoliti se za vaše duše.
Vaše kosti su u plastičnim vrećama.
Negdje. Ne pokopane.
Bez znaka.
Bez konačnog počivališta.
I vaše pletenice.
A iz vaše krvi s ovih polja i šuma izraslo je drveće.
Gledate nas kroz krošnje.
Kroz divlju travu.
Pazim da nježno hodam po ovoj zemlji.
Nosim sa sobom jedan grumen.
I jedan kamenčić.
Prašina je ostala na potplatu mojih cipela.
Neću je skidati.

Neka hoda sa mnom.
Na putu Križa.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr