Prozor moje bake gledao je prema jugu.
Iz tople kuhinje čekala bi zalaz sunca. Zimskog.
I onu nijansu kraljevsko plave koja traje par sekundi prije nego nastane noć.
Nigdje ju kasnije nikada ponovo nisam vidjela a ona kuhinja odavno je hladna,
vatra se ugasila.
I glasovi su nestali.
Ponekad odem tamo.
Zaronim u sjećanje.
U svijetu u kojem nema vremena, sve stoji netaknuto.
Svaki detalj.
Boja stolnjaka i miris kuhane juhe od krompira.
One kasne jeseni kada je pao Vukovar u meni se dogodila čudna promjena.
U jednom bljesku nestale su sve emocije.
Prestala sam osjećati.
Samo sam se sjećala.
Bez zvuka, mirisa, okusa.
Između ostalog i priče o Snježnoj Kraljici.
I vragovima čije zrcalo se razbilo i ubolo srce jednog dječaka.
A ono se onda počelo pretvarati u led.
Prošlo je puno godina od tada
do susreta s Gospodinom u jednoj dubrovačkoj crkvi.
Kada sam ponovo začula orgulje , osjetila sunce i miris cvijeta.
Otimam se ponovo ledu koji me steže
jer u jednom čovjeku umro je ponovo Vukovar.
Moja Slavonija.
Moja Hrvatska.
Moja Hercegovina i Bosna.
Davni put mojih predaka.
Prekinut.
Ponovo i opet.
Gledam kroz neki drugi prozor.
Ovdje nema one plave.
Iz nekog razloga noć kao da odmah padne.
Ni milijun staklenih svjećica ne mogu joj pomoći.
U ledenoj bajci ovog velikog grada,
razbilo se ogledalo na tisuće komada i baš svaki je našao puta do
srdaca
Tvrdih
Ledenih
