Do sada smo u četiri teksta (1., 2., 3., 4.) o granici između slobode govora i govora mržnje u okviru demokratskih principa razmotrili nekoliko ključnih teza – da je sloboda govora regulirana izuzetno kompliciranim međunarodnim, pravnim ljudskopravaškim mehanizmima, da postoji veza između protestantizma i progresivnih agendi koje određuju granicu između slobode govora i govora mržnje, da je demokracija podložna proceduralnim mehanizmima za političke ciljeve ‘progresivnih liberala’ te da su pravosudni sustavi liberalnih demokracija pristrani u korist liberalizma odnosno da se putem pravosudnih alata manipulira ishodima proceduralnih mehanizama u korist liberalnih ciljeva kada je god to moguće.
Uočili smo tako da se u kontekstu zakonodavstva međunarodnih institucija, SAD-a, Europske Unije i Republike Hrvatske kroje zakoni koji unaprijed definiraju slobodu govora, ali i uopće mišljenja kada je riječ o građanskim pravima, koji u ovom slučaju ne podrazumijevaju ona prava koja vrijede jednako za sve građane, već prava pojedinih skupina, bilo da je riječ o religijskim, etničkim, rasnim i seksualnim skupinama. Kada je riječ o granici između slobode govora i govora mržnje, preostaje nam tek vidjeti tretman hrvatskih branitelja u društvu.
Kada je sjećanje dobro, a kada loše – Sandra Benčić o Vukovaru i Drugom svjetskom ratu
Govoreći o položaju hrvatskih branitelja i naoko nevidljivim granicama u izražavanju stavova primijetimo dvije izjave Sandre Benčić, koju su etablirani mediji proglasili odavno proglasili mogućom budućom premijerkom Hrvatske iako je osvojila tek 1362 glasa na izborima.
Govoreći o Vukovaru i stradanjima Hrvata u Domovinskom ratu zastupnica Benčić je 20. studenog ustvrdila: “Teško je što ljudi ne mogu zatvoriti prošlost, to razara ljude”.
Govoreći pak o Drugom svjetskom ratu, uoči komemoracije u Jasenovcu, Benčić je 23. travnja kazala: “Važno je da smo danas svi ovdje zajedno, da bez obzira na desetljeća koja prolaze ne zaboravljamo na žrtvu tih ljudi i kakve je naravi bio režim koji je pobio desetke tisuća ljudi samo zato što su bili druge nacionalnosti, boje kože ili politički nepodobni”.
Schmittova distinkcija između prijatelja i neprijatelja
Slijedeći logiku “progresivnih liberala” koju smo utvrdili u prethodnom tekstu, još jednom treba naglasiti kako u gore spomenutim izjavama nema niti tračka licemjerja ili onoga što bi kritičari nazvali “dvostrukim kriterijima”. Sandra Benčić i njoj srodne nevladine organizacije savršeno su dosljedni u iznošenju svojih stavova u korist liberalnih principa. Njemački politolog Carl Schmitt ustanovio je distinkciju između prijatelja i neprijatelja, istaknuvši da se političko (djelovanje) može svesti na egzistencijalnu razliku između prijatelja i neprijatelja. Ta razlika proizlazi iz činjenice da su ljudi različiti odnosno da imaju različite identitete i prakse te uvjerenja i način života koji mogu, u načelu, biti u sukobu jedni s drugima.
Baš zbog toga, Benčić može kazati da je ogromna šteta što u jednom slučaju ljudi ne mogu “zatvoriti” prošlost, a u drugom slučaju ne smiju zaboraviti prošlost. Jasno je s kojom se prošlošću zastupnica Benčić identificira, a s kojom se ne identificira. Takav ciničan primjer možemo vidjeti i u subverzivnom djelovanju moćne nevladine organizacije Documenta koja otvoreno razliku dvije vrste sjećanja. Prvo sjećanje Documenta naziva “suočavanje s prošlošću” te ju na institucionalnoj razini identificira s “tranzicijskom pravdom – procesom koji nakon ratnog sukoba teži uspostavi demokracije, izgradnji mira i ostvarenju pravde”. Vrlo lako možemo vidjeti kako ovi apstraktni pojmovi mogu utjecati na donošenje zakona vezanih u slobodu govora, govor mržnje, zakona o medijima, pa i pritisku na načine na koji će održavati komemoracije ovisno o tome govorimo li o Vukovaru, Jasenovcu ili Bleiburgu.
Documenta – suočavanje s prošlošću i preodgoj društva
Pri tome treba dodati da Documenta inspiraciju za suočavanje s prošlošću vuče iz njemačkog termina Vergangenheitsbewältigung koji opisuje procese koji su od kraja 20. stoljeća postali ključni u proučavanju njemačke književnosti, društva i kulture nakon 1945. godine. Documenta dakle podmuklo govor mržnje koristi kako bi do temelja promijenio hrvatski identitet i time zapravo ozbiljno narušava slobodu govora i mišljenja u Republici Hrvatskoj.
S druge strane, ista Documenta koristi termin “kulture sjećanja”, kako bi subverzivno zločine od 1941. do 1999. godine podvela pod zajednički nazivnik “traumatskih događaja” time relativizirajući granicu između žrtve i agresora u najvažnijim događajima hrvatskog naroda u proteklom stoljeću. Pod opaskom, da je šteta što se rane iz 90-ih ne mogu zatvoriti, ali da se svakako treba sjećati i podsjećati na zločine iz 40-ih godina prošlog stoljeća.
Reguliranjem slobode govora indirektno je regulirano sve oko nas
Uzevši sve navedeno u ovom i protekla četiri teksta, možemo donijeti vrijednosni sud o kvaliteti i uopće ideji da postoje pravni mehanizmi kojima se regulira sloboda govora i govor mržnje u kontekstu stvaranja novog svjetskog poretka nakon 2. svjetskog rata. Ne postoji relevantna skupina koja zastupa govor mržnje, svi dionici društva se slažu da bi mržnja trebala biti kažnjiva. Pa ipak, regulirajući slobodu govora indirektno se regulira i sve ono što se događa oko nas i to uvijek u korist liberalizma. Liberalizam je u posljednjih petnaestak godina evoluirao u ono što danas zovemo woke ideologijom, a ona ima svoju strukturu, memetičko podrijetlo, moralnost, telos, epistemologiju.
Strukturalno woke ideologija je marksistička budući da se temelji na klasnoj borbi (s biološkim karakteristikama, umjesto ekonomskim karakteristikama). Memetički je riječ o liberalizmu, koji kršćanski iskonski grijeh mijenja “patrijarhalnim društvom”.
Moralno, woke ideologija je bazirana na gnjevu odnosno zamjeranju, pa tako pokušava redistribuirati društveni status pomoću raznoraznih kvota.
>Velika analiza Tabletmaga: Vodič kroz borbu protiv dezinformacija, najveću prijevaru stoljeća
Teleološki, woke ideologija poput kritičkih teorija nastoji dekonstruirati tradicionalne društvene strukture te ih zamijeniti alternativama koje uključuju inverziju postojećeg poretka.
Epistemološki, iako se čini slična relativizmu, woke ideologija se zapravo temelji na kreacionizmu. Primjerice, iako navodno ne postoji objektivna istina jer bi to bilo “transfobično”, ključna načela wokeizma su neupitne poput religijskih dogmi.
Zbog toga se čini da woke ideologiju neće biti moguće reformirati, odnosno vratiti na “tvorničke postavke” klasičnog liberalizma, a čini se i da kritizirati današnji pravosudni sustav nije moguće bez ozbiljnog propitivanja valjanosti samih liberalnih demokracija i njihovih liberalnih državnih ustava.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije
Tekst se nastavlja ispod oglasa