Zastupnik Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović u intervju za Večernji list govorio je o političarima, novom sazivu Sabora, svom godišnjem odmoru, ali i Zakonu o obnovi koji najesen čeka zastupnike.
“Saborski sam zastupnik od jeseni 2016. pa s obzirom na sve okolnosti koje su pratile moje političko djelovanje, obnovu mandata doživljavam kao stanovitu zadovoljštinu koja, naravno, nije vrijedna sama po sebi, ali je svakako preduvjet za ostvarenje političkih ciljeva. U prošlom sazivu upoznao sam, barem površno, većinu zastupnika, među kojima je, kao i u životu, neovisno o stranačkoj pripadnosti, bilo zanimljivih ljudi, ali i krajnje bezličnih mediokritetskih likova, reprezentativnih uzoraka negativne selekcije kao glavnog obilježja tzv. hrvatske političke elite. Po naravi sam znatiželjan i druželjubiv pa sam u saborskim kuloarima češće provodio vrijeme i ćaskao s tzv. ideološkim neistomišljenicima među kojima se našao i poneki s tzv. ljevice koji nije lišen smisla za humor i sposobnosti za ironijski odmak. Hrvatski političari uglavnom su dosadni ljudi s kojima ne biste poželjeli zaglaviti na pustom otoku. Nažalost, više socijalnog erosa i intelektualnog poticaja, bez sumnje, ima na svakoj tržnici, pazaru, kafiću ili Benkovačkom sajmu nego u Hrvatskom saboru”, rekao je Hasanbegović.
Govorio je i o aktivistima tzv. nevladinog sektora koji su godinama parapolitički zanovijetali, potkoženi državnim i novcem Soroseve zaklade, a ove godine ušli u saborske klupe.
“Bez svjetonazora i ideologije nema politike. Iako u Saboru i dalje, bez obzira na raspored, prevladavaju stranački aparatčici iz tzv. sistemskih i kadrovskih stranaka vlasti (HDZ, SDP, HNS itd.), svjetonazorsko i ideološko sučeljavanje ideal je zdravog parlamentarizma. Za to je preduvjet posjedovanje stanovitog svjetonazora i ideologije, što je među hrvatskim političarima, lišenim dubljih uvjerenja te usmjerenih na vlast i sinekure radi vlasti i sinekura, rijetkost. U ovom sazivu na prvi pogled uistinu ima zastupnika iz svih dijelova političkog spektra, što ga potencijalno, ali ne i nužno, čini zanimljivijim od prethodnog. Sa zadovoljstvom pozdravljam ulazak u Sabor korifeja i veterana aktivističkog tzv. nevladinog sektora koji su godinama parapolitički zanovijetali, potkoženi državnim i novcem Soroseve zaklade, i sa zagrebačke špice vodili revolucionarno-subverzivni pohod na državni proračun. Drago mi je da su me poslušali i s parapolitičkog konačno ušli u područje političko-stranačkog.”
Hasanbegović kaže kako za cjelovitu obnovu u potresu oštećenih državnih i javnih zgrada uopće nije potreban poseban zakon.
“Ostane li zakon u obliku i sadržaju koji je predložen u prvom čitanju, ostat će kao i mnogi, nedonošče nepopravljivo amandmanima te mrtvo slovo na papiru. Kada se sa zakona povuče gusta magla inženjersko-projektantskog metajezika, suština se svodi na obećanje predizborne državne potpore građevinskom krpanju privatne imovine do stanja prije potresa te isticanje želje za početkom tzv. cjelovite urbane obnove zagrebačke povijesne jezgre na koju zakon nikoga ne obvezuje i za koju ne postoje, niti će ikada postojati, niti u tom obliku trebaju postojati, proračunska sredstva. Za cjelovitu obnovu u potresu oštećenih državnih i javnih zgrada uopće nije potreban poseban zakon, a privatnu imovinu moguće je obnoviti iznad razine građevinskog krpanja tek afirmacijom u komunizmu obezvrijeđenog pojma privatnog vlasništva te odgovornosti koja iz tog pojma proizlazi, kao i zakonskim poticanjem i olakšavanjem zdravog poduzetništva koje će u tome vidjeti i svoj legitimni poslovni interes. Ne treba otkrivati toplu vodu, dovoljno je otići do Beča, Praga ili Budimpešte.”
O godišnjem odmoru
“Ljeto provodim na isti način i na istom mjestu od rođenja, već četrdeset i kusur godina, u Puntu na otoku Krku, u kući koju su kupili moji pokojni roditelji i koju sam, naravno, naslijedio kao jedinac u majke i oca. Spavam, djeci i ženi kuham ručak i čitam ono što nisam uspio pročitati tijekom godine. Evo, dok odgovaram, na mjesnoj radiopostaji slušam Elija Piska i komparativno, kako bih proniknuo u budućnost i smjer Plenkovićeve Vlade, između sjeckanja luka i mrkve, četvrti put iščitavam knjigu saborskog kolege Davora Ive Stiera “Nova hrvatska paradigma. Ogled o društvenoj integraciji i razvoju” te intelektualno poticajni “Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske unije”, objavljen 2007. u nakladi Sanaderova Vladina Ureda za ravnopravnost spolova, koji je pripremila i uredila gospođa Rada Borić. Uz to, pripremam se na pozorno čitanje maturalnog prvijenca Andreja Plenkovića “Sredstva masovne komunikacije”, objavljenog 1989. u prominentnoj nakladi “Poslovne zajednice grafičkih i srodnih organizacija udruženog rada Jugoslavije“, koja je namijenjena, među ostalim, i “svim radnim ljudima kojima je samoupravljanje i društveno komuniciranje primarna zadaća“. Knjižicu sam nakon dugogodišnje antikvarne potrage konačno pronašao na sajmu na Britancu. Uz lako štivo, veseli me da ću nakon više mjeseci odlaganja konačno u miru i s intelektualnim zadovoljstvom pročitati kapitalnu i voluminoznu monografiju “Crnjanski – biografija jednog osećanja”, životno djelo srpskog književnog povjesničara Mila Lompara, i time zaokružiti uvid u opus srpskog i europskog književnog klasika Miloša Crnjanskog koji me zaokupljao još od srednjoškolskih dana.”
Osvrnuo se i na porast nezaposlenosti i koronakrizu.
“Obnovom života i prekidom tzv. zatvaranja, korjenitim promjenama koje su izostale od 1990., poreznim rasterećenjem, demontažom komunističke duboke države, poticanjem privatnog poduzetništva, pravosudnim suzbijanjem i kažnjavanjem korupcije i klijentelizma. Sve su to opća mjesta o kojima nam ne treba beživotna teorijska rasprava, da ne kažem floskule ili ispraznice, već politička volja i državnički potezi kojih nema.”
Na kraju je otkrio i što građani mogu očekivati pri rebalansu proračuna.
“Ništa, osim da će kao i svaki proračun i rebalans u proteklih četvrt stoljeća biti “razvojno-socijalan”. Promjene i rast ne mogu donijeti činovničke vlade zaokupljene očuvanjem statusa quo i izbornom kalkulacijom s glasovima, već čvrsto državništvo s vizijom koje je u hrvatskoj politici kao eksponentu tuđih, a ne narodnih interesa misaona imenica.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
