Hladne noći, mrzla jutra s nedopustivim minusima, tople poruke Hrvatskoj iz Moskve, do sada tri ili četiri koliko sam nabrojio, od kojih je jedna bila višetonska, a ostale verbalni delikti. Iz našega ministarstva vanjskih dela uglavnom obzirne reakcije ili smirivanje javnosti, da ne bude zabrinuta, nema tu veće opasnosti, ni manje. A očito je da se duševni bolesnik u Moskvi narogušio na Hrvatsku više nego na ostale članice NATO-a, što nije slučajno, jer ništa nije slučajno, kao što znamo. S druge strane, ni Hrvatska nije nevina.
‘Hrvati pretili?’
Eto, čitam u zagrebačkim novinama naslov: Hrvati pretili! Ma komu smo, zaboga, mi pretili, je li, bre? Možda sam nešto krivo shvatio jer nisam baš bistar, bit će da se ipak radi o debelim Hrvatima, kako su mi objasnili. Nego, Hrvatska je psihopatu zanimljiva, osim po sebi, posebno u svezi s Bosnom i Hercegovinom koja, poručuje Putin, ne smije u NATO, inače će biti posljedica. Elem, upute BiH su iste kao i one Ukrajini, što zvuči zloslutno i upućuje na zaključak da je Bosna, skupa s hrvatskom Hercegovinom i hrvatskim dijelovima Bosne – ruska interesna zona, u što Rusi i Hrvatsku pokušavaju uvjeriti, te ju na vrijeme zastrašiti ako se bude miješala u zapadnobalkansko pitanje, gdje je Crna Gora već napola bezecirana, baš kao da se nalazi na Crnome moru, a ostalo slijedi.
Srbija za sada hoda po prstima, čeka rasplet, pa ako bude povoljan po Putina, onda će ruski i srpski svet sjedinjenim snagama napraviti reda na tzv. Balkanu, napokon, s tim da je po ne tako davnim izjavama Hrvatska prigrabila prevelik dio jadranske obale, što je za tako malenu zemlju velik luksuz i ruske luksuzne jahte ne osjećaju se sigurnima, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
‘Budućnost BiH samo kao tri u tri’
Glede BiH, čini se da Europa i Amerika, zabavljene na istočnim granicama NATO-a ipak nisu zaboravile gdje (još) počinju svjetski ratovi, pa su nešto pojačane snage eurofora koje, doduše, nitko ne doživljava previše ozbiljno, a usporedno idu neuspješni „diplomatski napori“ oko izbornih promjena, s tim da se u daytonsku formulu tri u dva nitko ne usuđuje dirati, premda BiH ima budućnost samo kao tri u tri ili je ne će biti.
Uglavnom, svijet se vrti kao nikada u zadnje doba, što su govorili Dubrovčani za neka razdoblja srednjega vijeka. Ratna psihoza pomalo nagriza i Hrvatsku, ljudi stenju pod teretom ulja i brašna kao da su već frigani, izbacuju knjige s polica i stavljaju hranu, miševi se vesele brašnu, a mačke i psi pričaju mladima o vremenima kada su ljudi u nestašicama jeli kućne ljubimce. Govorio sam ja o tome i svojemu psu Toru, koji me od tada gleda ispod oka i zavlači se pod radijator. Kako brašno i ulje čuvaju od radijacije, ne zna se, ali da je jod dobar, već svi znaju i kupuju ga, preventivno ubacuju u gemište i jodlaju u kletima. Lažni proroci navješćuju smak svijeta i neki im vjeruju, premda je do sada propalo barem dvadeset takvih prognoza, ako ne i više. Jedina donekle znanstvena jest ona čuvenoga Isaaca Newtona, koji je izračunao da će svijet propasti godine 2060., znači imamo pred sobom još nekoliko desetljeća, radujmo se.
> Hitrec: Vrijeme je ratno, tko nije s Ukrajinom, taj je za Putina, što je shvatio i Milanović
> Hitrec: Otišao siječanj, mjesec trulih jaja, ali kultura ipak napreduje – kultura otkazivanja
‘Vukovarske slike u Mariupolju’
Odnosno, nemamo se čemu radovati, gledamo vukovarske slike u Mariupolju koji se nalazi na „nezgodnom” mjestu gdje se ruske snage moraju spojiti ne bi li bilo kako, pa i traljavo, završile barem južnu i istočnu „specijalnu misiju u spašavanju ugroženih Prorusa”, u čemu ih već dugo sprječava pukovnija Azov koja je pandan našim HOS-ovcima, ali i svim braniteljima u žutim čizmama, a i onima drugih boja. Dotle u Rusiji donekle jača otpor Putinovu režimu i njegovu ratu, od one odvažne televizijske voditeljice, preko astronauta koji su izvan dohvata KGB-a (barem za sada) do televizijske diverzije – petnaestminutnog prekida Putinova govora na poznatom nam nogometnom stadionu, na koji je dotjerana publika u slavu despota, a on poručio da o autogolu nema riječi, sve napreduje prema planu.
U tom su planu i ubijena djeca koja i nisu znala da su planirana, ali i tek malo odrasla djeca s jedne i druge strane koja ginu jer je Sumanuti odlučio ispuniti svoj san zvan in integrum restitutio. Ne zna se koliko je mrtvih Ukrajinaca planirano u Kremlju, koliko zgrada (i kazališnih, sjetimo se Osijeka), koliko patnja dok broj ne bude ispunjen i teritorij označen, e da bi se onda doista pregovaralo s boljim kartama nego ovih dana.
‘Moguća ruska verzija nagodbe’
Ruska verzija nagodbe mogla bi biti ova: Ukrajina ne ulazi u NATO, postaje (ostaje) neutralnom što god to značilo, zauzvrat joj Rusija dopušta da uđe u Europsku uniju (teško), Krim i krajnji istok Ukrajine postaju Azovska Republika pod patronatom Rusije, Ukrajina zadržava vojsku u manjem sastavu i s oružjem koje odobre Rusi, stvara se posebni međudržavni sud za ratne zločine na kojem se sudi samo Ukrajincima, a naći će se i tajni svjedoci. Izbjeglice se vraćaju kući, ako kuća još postoji, počinje obnova u kojoj glavnu riječ vode prijateljski Hrvati s nedavnim potresnim iskustvom, što znači da će potrajati.
Bilo kako završilo, a sve jednoga dana završi, podosta velik broj Ukrajinki i malih Ukrajinaca ostat će na zapadu, pa i u Hrvatskoj. Njima će se nakon rata pridružiti preživjeli Ukrajinci, Hrvatska doživjeti demografski procvat, ukrajinski mladi popuniti mjesta izbjeglih mladih Hrvatica i Hrvata, ne će više biti potrebe za radnicima iz Azije, integracija lagana, pa donekle i u vjerskim dimenzijama jer svi smo kršćani. Ako nisu svi pridošli katolici, nije važno, mogu biti i grkokatolici, kao što mnogi već i jesu.
Rat i zemljopis
Mnogiji su ipak pravoslavni, i tu dolazi do omanjih teškoća, jer bi Srpska pravoslavna Crkva nakon nekoga vremena mogla uvjeriti pravoslavne Ukrajince da su Srbi, kao što je svojedobno uvjerila Vlahe. Vidjet ćemo. Tu je i pitanje ćirilice, protiv koje u ukrajinskoj verziji očito nitko nema ništa jer ju ne nose u Hrvatsku agresori nego izbjeglice, a djeca će se latiničnom okružju lako prilagoditi. Jedna od donekle dobrih, premda žalosnih stvari oko rata u Ukrajini jest ta da su Hrvati napokon nešto naučili o ukrajinskoj povijesti, a još više o zemljopisu. Upravo je nevjerojatno koliko smo svi zajedno – netko više, netko manje – malo znali o toj ogromnoj (je li rusizam?) zemlji, te gdje je koji grad i kako se doista zove (a ne po ruskim i srpskim prijevodima, izgovorima). Dobro je da ima popularnih kompilacija u tisku i na portalima, znanje se ipak širi, a ponešto se doznaje i o ukrajinskoj književnosti koja nam je, priznali ili ne, uglavnom nepoznata. Ne zna se u Hrvatskoj previše ni o hrvatskoj književnosti, pa što se mučiti s ukrajinskom.
‘Ratna kriza skrenula pozornost od nestašnih članova Vlade RH’
No da se vratim na aktualne događaje koji će, valjda, u budućnosti postati temom književnih djela. Tko, naime, u Hrvatskoj ima posrednu korist od ratnih zbivanja u Ukrajini? Plenković. Baš kada se malo zaljuljao, izbila je ta ratna kriza i skrenula pozornost od nestašnih članova Vlade. Na gubitku je Milanović koji se nije snašao, a išlo mu je dobro, njegove su kreativne jezične bravure zabavljale narod, a ponekad je govorio što i narod. Sve lijepo u ležernijim vremenima, ali su sada drukčija i treba se malo uozbiljiti, ne mora on postati Zelenski, ali ni djelovati nepredvidljivo na vanjskopolitičkom planu sada kada nema soliranja ni ispada koji bi mogli biti krivo protumačeni. S druge strane, i druga strana treba stati na kočnicu, ne potencirati svađe ionako blesave, ne činiti ih još blesavijim kao što netko strašno duhovit radi na twitteru HDZ-a (Kremljenko i slično), u čemu vidim rukopis raznih prokulica i nedoraslih antagonista, a ti se biseri prenose javnosti na ekranima, kao da su tko zna kakvi politički domišljaji.
‘Felix više zna o pravom stanju stvari u Oružanim snagama RH’
Ono što ne vidim jest prava, čvrsta, jasna strategija hrvatske obrane u slučaju većih nasrtaja na Hrvatsku, dobre analize (bolje to čine novinari poput Ivankovića) i obavještavanje javnosti o pravom stanju stvari u Oružanim snagama RH, o čemu više zna Felix. Na kraju krajeva, ta će „javnost” ratovati ako dođe do najgoreg, a bedaci se u skloništima opravdavati da je do osipanja Hrvatske vojske došlo u vrijeme prijašnjih Vlada, od brigada nastale bojne, od bojna satnije, od neke varijante vojnoga roka do parada ponosa. A pitat će se i o izdajama, davnim i nedavnim, i o petim i šestim kolonama, o čemu je započeo govoriti dični general Sačić u jednoj televizijskoj emisiji, ali više nije bilo vremena da kaže do kraja, vrijeme je iscurilo.
Jest, u Hrvatskoj curi na sve strane. Nadajmo se da Hrvatska ne će iscuriti sa zemljovida u ovom novom preslagivanju svijeta. To se, naravno, ne će dogoditi, em smo Hrvati, ali nam za čupava vremena trebaju državnici i potencijalni vojskovođe, junaci iz naših ratnih vremena, a ne dezerteri iz toga doba ili nevični junoše gurnuti u resor, u nevrijeme. Slava Ukrajini! Živjela Hrvatska!
Vesna Bosanac
Vijest dolazi dok pišem ova slova: umrla je Vesna Bosanac, uz doktora Njavru simbol ratne vukovarske bolnice. Žena hrabra i časna. Traume iz doba srpskoga razaranja Vukovara ostavile su traga i na njoj, a kako ne bi, a one su vjerojatno i skratile vijek odvažne liječnice, koja je ipak doživjela da bolnica bude ne samo obnovljena, nego i opremljena suvremenim uređajima, ali u jednom dijelu i mjesto sjećanja na vukovarsku tragediju.
Ovih dana, bez sumnje, u mariupoljskoj bolnici ordinira neka ukrajinska Vesna Bosanac. Heroja i heroina nikada ne nedostaje, kao ni zločinaca.
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
