Otišao još jedan siječanj, mjesec trulih jaja i uopće truljav, traljav i nikakav. Kultura ipak napreduje, kultura otkazivanja, kultura prokazivanja, ulizivanja i vrebanja na verbalne delikte za koje su davno bili zaduženi pazikuće kao udbaški ministranti, a sada plaćenici pratitelji portala, twittera i sličnih suvremenih čuda koja su trebala prinositi slobodi izražavanja, ali ih je stigla ruka pravde, pendreka i uopće blage represije prema svima koji nisu razumjeli da sve ima svoje granice i da su te granice sužene kao struk sirotinje. Budući da tu ima nekih dvojba, od Ministarstva unutarnjih dela očekuje se popis riječi – svojevrsni registar – koje se ne smiju rabiti, osoba koje se ne smiju spominjati u negativnom kontekstu, kao i pojava, te javno objavljivani i svakoga mjeseca ažurirani registar počinitelja usmenih i pisanih delikata i njihovih zločinačkih namjera, kao i zabrana prodaje trulih jaja na tržnicama i uopće, piše Hrvoje Hitrec za HKV.
Jojofili na društvenim mrežama
S tim u svezi, usprkos opasnosti da se zamjerim jajofilima na društvenim mrežama, moram reći da sam ogorčen, posebno onim gospodinom Zadraninom koji je onako kratko i jasno zatvitao nepoćudnim riječima na račun najvećega sina našega naroda i narodnosti (posebno jedne), ter mu nanio duševne boli. I baš iz Zadra! Baš kada je slavljena operacija Maslenica. Sjeća li se Zadranin onih dana kada je neprijatelj bio oko grada i razarao ga topovima? Ne? I potrajalo bi to da se nije pojavio Jamogu s krunicom oko vrata i kalašnjikovim u ruci, kao mladi bog Marx, oprostite Mars, pa na bijelom konju poveo u juriš već malodušne Zadrane, ohrabrio ih, štoviše preskočio ždrilo i sam od sebe potukao brigadu niških specijalaca i domaćih štetnika iliti četnika.
Pa zar takav sada zaslužuje da mu se štošta piše? Znade li Zadranin da je lani nađena oporuka Franje Tuđmana u kojoj piše koga određuje za nasljednika, što je dugo skrivano od javnosti. Doslovce piše ovako: “Kada Jamogu odluči ući u HDZ, pa makar i za deset godina, automatski ga treba izabrati za predsjednika stranke, a zatim i kancelara. Isplati se čekati, jer je on jedini koji će iskoristiti svojih pet minuta da od Hrvatske stvori raj na Zemlji.”
Je li Zadranin malo pogledao definiciju narcisoida?
Dobro, dopuštam da Zadranin nije znao za oporuku. Ali barem ima oči da vidi koliko je Jamogu daleko od narcisa, koliko je nepravedno toga poniznog i obljubljenog čovjeka pretvarati u suprotnost, čovjeka koji samo služi narodu čak i onda kada mu služi za zabavu.
Je li Zadranin malo pogledao definiciju narcisoida? Nije. A ona kaže da takva osoba ima intenzivnu potrebu za pozornošću, da sebi pretjerano pridaje važnost, itd. Nije pogledao i točka. Da jest, ne bi ga privodili u policijsku postaju i obrađivali, verbalno, jer je riječ o verbalnom deliktu, a da su mu našli upaljač za cigarete u džepu, moglo je i gore završiti. Ovako se nakon radnog vremena ipak našao na relativnoj slobodi, ali da je registriran, jest.
I što mu je to trebalo? A sada se ljudi pitaju tko ga je u stvari hapsio, jesu li njegovi Zadrani ili možda Zagrepčani, i je li uopće važno odakle je došao mig, sada kada imamo francuske zrakoplove. Trebao bi biti sretan da je dobro prošao i zauvijek zašutjeti jer se upustio u krimen, što je na svoj preplašeni način potvrdila i ključna osoba iz resora medijskoga, da ne velim kulturnoga.
Tram 11 – kultura otkazivanja
Nadam se da je barem novčano kažnjen (u njemačkim markama) kao i oni istaknutiji prosvjednici protiv veleumova koji nadziru velepošast, a kažu mi da im stižu kazne na ime i prezime i adresu, premda nisu legitimirani na mjestu lica, što opet znači da je Veliki Brat tehnološki napredovao ili su drukeri ojačali. I da završim sa Zadraninom: pozvan na kavu, kavu je odbio. Zna čovjek što se sve skriva iza kave, imamo iskustva s projektom “S predsjednikom na kavi”, kao popije kavu i onda ostane sjediti deset godina.
Toliko. A pomodni izraz “kultura otkazivanja” koji je zamijenio navodno zastarjelu političku korektnost, uopće nije neka novost. Riječ je o pranju i peglanju povijesti, usput i pranju mozgova, masovnoj histeriji i antropološkim majmunarijama, ograničavanju vokabulara, terora mediokriteta koji su okupili prazne glave i ponudili svijetu još jednu vrst nasilja. Terorizam globalnog opsega, koji zahvaća i lokalno, da ne kažem nacionalno (tu riječ treba otkazati).
Iskočili iz normalnih reperskih tema
Lokalno je u žrvanj bivše korektnosti, a sadanjega otkazivanja upao Tram broj 11 s vozarima i kondukterima koji su iskočili iz tračnica normalnih repera i normalnih tema, pa počeli repati posve politički neumjesno i bolno dodirivati štićene osobe, što je elita točno protumačila kao verbalni delikt iz glazbenoga svijeta, do sada nezabilježen, te su poduzeti koraci. Čuvari revolucije ustvrdili su odavno da se na taj način može repati samo s globalnolijevih pozicija, a sada su suočeni s problemom nekih fakina koji u samo jednom stihu (o, Bože) imaju barem tri zamalo desna, ustvari narodna verbalna delikta, a koliko ih je na cijelom albumu (ili što li) samo policija znade.
I što je najgore, imaju brojnu publiku, a kako i ne bi, dozlogrdilo ljudima, to je. S tim u svezi, vrlo me je razveselilo repanje autora rubrike Ispod crte u dnevnim novinama, autora koji već dugo spašava čast hrvatskoga novinara i novinarstva. Pa ako za tu kolumnu (i ne samo za nju) ne dobije nagradu Društva novinara, a ne će, bit će velika šteta za Društvo koje inače daje nagrade likovima poput onoga što u istom broju te tiskovine, ako se ne varam, tvrdi da je referendum o samostalnosti Hrvatske bio promašaj.
Nikako se ne može uskladiti vanjska politika
Nema, znači, suglasja ni u istim novinama, a nekmoli na vrhu države – posebno u zadnje vrijeme napetosti na ukrajinskoj granici – gdje se nikako ne može uskladiti vanjska politika. Ako zbilja dođe do rata, Plenković i Milanović mogli bi se napokon muški i ratnički (kad već nisu prije tridesetak godina) sukobiti, prvi na bradleyu, drugi na ruskoj gusjenici negdje oko Dombasa ili drugdje, nije važno, a ne da se kao sada doma časte samo verbalnim deliktima. Na njihovu i našu sreću velikoga rata ne će biti, a budući povjesničari pisat će da je zaslužan Grlić Radman koji je u Moskvi održao lekciju Lavrovu i Putinu, te će sve završiti zagrebačkim dogovorom čim Putin bude imao vremena posjetiti Hrvatsku, a zašto ne bi, nije on papa Franjo pa da nas izbjegava.
Glede verbalnoga, još jedan primjer koji kaže da je u Hrvatskoj sustav ili barem redoslijed poremećen. Mislim na slučaj kauboja na Krbavskom polju, gdje neka obitelj kao na Divljem zapadu muči, kinji, prebija, ozljeđuje i na druge načine maltretira ono malo stanovnika koji ondje prebivaju, a policija navodno u svim tim godinama nasilja nije učinila ništa. Kao oni šerifi (ne bih se htio miješati) u filmovima kojima se proslavio Sergio Leone.
Prijetnja gradonačelniku
Eh, onda kauboji misle da mogu što hoće pa upadnu na Udbinu i prijete gradonačelniku. Tek tada se policija pokrene. Uhićuje, hapsi. Znači, prije (ovaj put stvarne) prijetnje koja dokazano dolazi od poznatih nasilnika pa se ne može svrstati u twitterske ili reperske vragolije, trebaju se dogoditi fizički delikti u obliku razbijanja glava i udova, koji po sebi nemaju obilježje kriminala, i čekati da prerastu u elemente s glasovnim obilježjima. U tom krbavskom westernu, s konjima, jahačima i saloonskim obračunima, policija je, znači, čekala i čekala, a u slučaju Zadranina i trulih jaja promptno reagirala. Što bi značilo da je promptno potaknuta s “višega” mjesta. A na Krbavskom su se polju događali i mnogo krvaviji obračuni, recimo u vrijeme turskih osvajanja, za kojima ovaj zadnji umnogome zaostaje, pa zašto se nervirati i nešto poduzimati.
Smrtopisi
Umiru ljudi, nikada toliko od 1945., kažu statistike. A što se to događalo 1945., o tome ni riječi, koliko se od onih pola milijuna Hrvata koji su se, po britanskim dokumentima, uputili u Austriju, koliko se njih vratilo kući? I koliko bi nas danas bilo više da se ta tragedija, taj genocid nije dogodio? Gubitci u Domovinskom ratu spominju se doduše, ali samo kao zgražanje da je od covida umrlo više ljudi no što ih je stradalo u ratu devedesetih prošloga stoljeća.
Nedjeljko Mihanović
Zaista je u pošasti umrlo mnogih neznanih i znanih naših sugrađana, što od zaraze, što sa zarazom, što od drugih bolesti ili starosti. Od znanih u prošlim danima četvero, od kojih sam dvoje dobro poznavao. Nedjeljko Mihanović, član suradnik HAZU koji je trebao – a nije – postati “redovitim” akademikom, tko zna zašto, umro je u relativno dubokoj starosti nakon života posvećenoga književnosti, književnicima i Hrvatskoj, u devedesetima zastupnik u Hrvatskom saboru i kraće vrijeme predsjednik Sabora, čovjek zaslužan, ugledan, profinjene fizionomije i isto takvoga stila u životu i pisanju, majstor barokne rečenice.
Upoznali smo se u zlatno doba Društva hrvatskih književnika, od sredine osamdesetih stožera slobodne misli i djelovanja, isprva u reakciji na tadanju (zadnju u komunizmu) agresiju na hrvatski jezik, kada je Mihanović odskakao u britkim obranama, strasno i čvrsto kao kameni zidovi oko mosorskih poljica, sljednik davnih Poljičana i Poljičke republike, kako ju je nazvao Fortis, nositelj vrijednosti zapisanih u Poljičkom statutu 1482., te nije čudno da se našao u krugu ljudi koji su stvarali hrvatsku državu.
Doktor znanosti bavio se prije, usporedo i poslije proučavanjem hrvatske književne baštine, priređivao kritička izdanja mnogih pjesnika (Ujević, Matoš, A.B. Šimić…) otresajući prašinu i kontroverze, a u biblioteci Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti osobito se pozabavio književnicima u egzilu poput Kuparea i Lucijana Kordića, iseljenicima, znači, ali i povratnicima. A pisao je i o novijoj povijesti, spomenimo “Tuđmanovu baštinu” u kojoj se klonio glorifikacije i iz svoga kuta ocjenjivao dosege hrvatske politike.
Jules Radilović
Još jedan majstor u svojoj umjetnosti, Jules Radilović, nasljednik Andrije Maurovića, na čijim su stripovima odgajani naraštaji. I on je živio dugo i radio bez prestanka, tematski raznolik, a uvijek prepoznatljiv osobito u povijesnom stripu. U njegov su ured na Cvjetnom trgu (oglasna agencija Vjesnikovih izdanja) dolazili mladi i nadobudni crtači, po savjete, po ocjene, među njima i moj neprežaljeni prijatelj i veliki crtač stripova Radovan Domagoj Devlić.
Možda ih je spajala i slična sudbina: oba su polazili Školu primijenjene umjetnosti i – napustili ju da se posvete crtanju stripova. Pod stare dane Radilović je bio svjedokom smanjenoga zanimanja za stripove, ali je doživio i ponovni uzlet interesa za tu “primijenjenu umjetnost” u kojoj su obitavali i radili talenti kakve se rijetko može naći u suvremenoj slikarskoj eliti. (Opaska: molim gospodina Đaniša, sjajnog promotora stripa, da mi se javi).
Vesna Mort
Vesna Mort ispraćena je šturim rečenicama u kojima je spomenut samo dio njezinih producentskih uspjeha. Imao sam sreću da s njom povremeno surađujem u doba kada je televizija proizvodila vrlo dobro i u velikim količinama dramski program, u vlastitoj produkciji. Razumjeli smo se kao ljudi i kao profesionalci, snažna i energična znala je “pogurati” projekte koji su se u nekom trenutku zaljuljali, bila je u producentskom poslu za javnost manje vidljiva željezna dama Hrvatske televizije. Na žalost, veliki projekt iza kojega je stajala, serija “Kolarovi”, nije realiziran. Vremena su se promijenila, gospođa Mort je polako odustajala, neke druge igre počele se igrati u kojima nije željela sudjelovati.
Toliko o smrtopisima, no opazili ste da nisam spomenuo Akimovskog, Akija, veliko ime hrvatske estrade, dobroga čovjeka po sjećanju onih koji su ga poznavali, ni prvog ni zadnjeg Makedonca koji je karijeru stvorio u Zagrebu i dugo trajao s Parnim valjkom. Pokopan u Aleji velikana, pa i jest bio velikan u svojoj branši, ali me je to nagnalo na pitanje tko je sve predodređen za Aleju i je li ona ustanovljena samo za glazbene, glumačke i športske veličine.
Pitam zato jer sam u zadnjih nekoliko godina bio nazočan pokopu velikana iz znanstvene i umjetničke sfere koji su ostavili doista dubok trag, a ukopani u skromne grobove kojekuda po Mirogoju, svakako ne u Aleji velikana. Samo pitam, bez zadnjih namjera glede zadnjih počivališta.
Hrvojev misal
Najljepši glagoljski misal, remek-djelo majstora Butka o kojemu ništa ne znamo, navodno iz Omiša. O Hrvojevom misalu snimljen je dokumentarni film i nedavno prikazan, solidno realiziran. Misal i tema su mi bliski, nedavno sam objavio roman Vladar Bosne (AGM) koji nije javno predstavljen jer je tiskan u vrijeme prve panike s koronom, ali se na međumrežju mogu naći obavijesti koje književni kritičari, ako ih još ima, ne prate. N
ego, u rečenom dokumentarcu točno je navedeno da je “izgubljeni” Hrvojev misal pronađen u Carigradu, u knjižnici Topkapi saraja. Također da je 1973. u Hrvatskoj objavljeno faksimilno izdanje u boji, pothvat bez premca. Negdje na kraju dokumentarnoga filma autori vrlo potišteno govore da nisu uspjeli snimiti original u Istanbulu, nisu im dali, koliko sam razumio.
Radi li Ministarstvo kulture na ovome?
Što se to promijenilo od sedamdesetih prošloga stoljeća? Jedino čega se mogu dosjetiti jest da je proradila “bošnjačko-turska” suvremena navada da se prešućuje povijest i kultura hrvatske srednjovjekovne Bosne, u sprezi s Istanbulom. I još nešto: koliko vidim, postoji ponegdje tendencija da bivši kolonizatori vraćaju umjetničke artefakte otuđene, ukradene iz bivših kolonija, pa se pitam (stalno se nešto pitam) ne bismo li diplomatsko-kulturnim vezama, uz puno strpljenja i puno novaca, mogli vratiti Hrvojev misal u domovinu. Isto se odnosi na Misal kneza Novaka, koji je u – Beču. Radi li na tome Ministarstvo kulture i medija, ili samo na verbalnim deliktima, zbilja ne znam.
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
